Diplomirala sam!
četvrtak , 05.10.2017.
Nakon završene srednja ekonomske škole, bila sam sigurna što u životu ne želim raditi. Suhoparan, birokratski, rutinski posao, nije bio opcija. Svjesna potplaćenosti socijalnih pedagoga, umjetno sam razmatrala još nekoliko opcija pa poslušala brata koji mi je tada rekao: "Radi ono što voliš. Novac će doći." Tada 18 godišnjakinja, vođena jednostavnom činjenicom:. "Ako možeš pomoći sebi i svojim prijateljima, možeš i drugima", stižem na ERF. Gdje god sam išla, ljudi su mi se naprosto otvarali. Nisam mogla pobjeći od toga, život se pobrinuo da vrlo rano saznam da je pomagačka struka moj poziv. Nisam se bojala sanjati veliko.
Dolazim na studij...
Kakvo putovanje! Činilo se, stigla sam na kraj svijeta ili, barem, na kraj Zagreba. Taj rubni dio grada postao mi je drugim domom. Nosila sam taj samouvjereni osmjeh na licu i novi rokovnik ispod ruke, optimistično vjerujući kako ću napokon postati ažurna i organizirana. (Nisam postala! :D) Uzbudljivo sam iščekivala sve ono što tek nadolazi... Vidjela sam mnogo novih lica. Na nekima se dala iščitati zbunjenost. Neki brucoši bili su zabrinuti. Neki uzbuđeni... Nakon svih ovih godina, zaključujem.Neki od njih su gotovo neprimjetno prošli kroz moj život. Neki su ostavili nevjerojatan trag. Neki su postali suputnici na mom životnom putovanju.
Nije prošlo kao treptaj oka.
Znalo je biti napornih, dugih dana. Kiša, sunce, snijeg. Jesen, zima, proljeće, ljeto. Dan, noć. Život i sva njegova stanja, izmjenjivali su se dok sam strpljivo sjedila u tim malim prostorijama, vođena željom da postanem socijalni pedagog.
Bilo je...
Upijanja korisnih informacija. Revolucionarnih spoznaja. Usvajanja vještina. Gubljenja vremena...
Bilo je zabave. Smijeha. Dugih razgovora. Kratkih ručkova. Trosatnih kava.
Bilo je obveza kojima nekada, činilo se, nije bilo kraja niti početka.
Bilo je entuzijazma, optimizma, hrabrosti.
Bilo je zabrinutosti. Pada motivacije i propitkivanja donešene odluke.
Mudrih i malo manje mudrih glava.
Iskrenih i onih malo manje iskrenih prijateljstava.
Teških i lakih ispita.
Ipak... Svaki taj trenutak, svaka odluka, svaka aktivnost, svaka osoba i svaki taj, pa i najmanji koračić, odnosno djelić toga iskustva, doveo me do toga gdje sam sada.
Trud se isplatio. Nagrađena sam mogućnošću da radim ono što volim. Upravo to, ako mene pitaš, jedan je od najvećih blagoslova koji nosi život na ovoj ludoj planeti.
Neizmjerno sam zahvalna svima koji su bili uz mene na tom dugom i zanimljivom putu, a osobito onima koji su me podizali u teškim trenucima i brisali suze koje su se, s vremena na vrijeme, znale pojaviti na mom licu.
Moj uspjeh i vaš je uspjeh!
Idem dalje.
Po prvi puta u životu, s iskrenim osjećajem ponosa prema vlastitom postignuću. (Bolje ikad nego nikad! :))
Hodam hrabro, bogatija za jednu veliku ljubav, nekoliko divnih prijatelja i jedno nevjerojatno iskustvo. U srcu čuvam brojne ugodne i neugodne uspomene, emocije i senzacije.
Sigurna sam, da danas ponovno odabirem, odabrala bih isto. Bila je nevjerojatna čast biti dijelom tog putovanja.
Studij mi je donio mnogo novih znanja, vještina, kompetencija i iskustava.
Ipak, studij mi je pomogao na putu pronalaska same sebe, a upravo to je ono najvrjednije i najljepše što sam od svega ovoga mogla dobiti.
Nastavljam dalje, nimalo manje entuzijastična od 18 godišnjakinje s početka priče.
Premda, ipak, nešto mudrija...
Nina Simone: Feeling good :)
Oznake: diploma, magisterij, uspjeh, zahvalnost
komentiraj (21) * ispiši * #
Kad sam stvarno "sama"
utorak , 03.01.2017.
Danas sam, napokon, ostala sama.
Bilo mi je potrebno to vrijeme za sebe..
...
(Nebula, feelgrafix.com)
Danas sam, napokon, shvatila kako sam zaboravila biti sama..
Ja, sama sa sobom. Ja. I ja. I nitko više..
Ako ne možemo biti sami sa sobom, kako možemo biti s drugim ljudima?
Ljubav i pažnja idu ruku pod ruku. Možemo li reći da se uistinu volimo, ako na sebe ne obraćamo pažnju?
Ne obraćanje pažnje ide ruku pod ruku sa ne svjesnošću, ne zanimanjem, „prolaženjem kroz prste“...
Želimo li to? Želimo li da nam stvari prolaze kroz prste?
Da nam život prođe kroz prste?
Da promaknemo sami sebi, živeći život za druge, nikada ne razmišljajući o sebi i vlastitim potrebama?
Kakav bi to bio propust! Ne spoznati vlastito biće s kojim, potpuno nesvjesno, provodimo svoje ovozemaljske dane.
Bježati od iskonskog sebe, tražiti ga u drugim ljudima, tražiti ga na krivim mjestima....
Tražiti ga van sebe.
Ironično, jer to jedino mjesto gdje ga možemo susresti...
Ako ga napokon poželimo susresti.
Ako se prestanemo bojati njegova lica.
Ako srušimo barijere i prestanemo biti ono što drugi žele da budemo i ono što mi mislimo da trebamo biti.
Ako mu pogledamo u lice, prigrlimo ga i dozvolimo mu da, napokon, jednostavno bude.
Bez osuđivanja. Jer to i je poanta svega..
Ajmo malo gledati sebe, život i diviti se! Razmišljati o svemu onome što imamo, a ne onome što nemamo.
Ajmo zavoljeti i početi cijeniti ono sto imamo..
Ta ljubav i zahvalnost će nam se vratiti, desterostruko.
Energija ne nestaje. Što je više dajemo, to je više primamo. Energiji i kreaciji nema kraja.. To nije potrošna roba. Ne možemo ne imati ako dajemo..
Ako dajemo, jedino tako moći ćemo i primiti.
Ako dajemo, dobit ćemo.
Ako dajemo ljubav i živimo ljubav, ljubavi nam nikad ne manjka...
Kada ste vi posljednji put bili sami sa sobom?
Mene je inspiriralo da napišem ovaj tekst :)...
Oznake: samoća, duhovnost, ljubav prema sebi, zahvalnost
komentiraj (4) * ispiši * #