Sve ili ništa. Sada ili nikada. Ne! Oladi i pomalo... :)

Doma sam.
Bolesna.
Sjela sam pred komp.
Napokon!

Što bih mogla raditi?

Idem započeti taj vražji diplomski.
Ma ne, mogla bih nastaviti s pisanjem knjige.
Nekako sam baš motivirana za rad na jednom poslovnom projektu.
Mogla bih pisati blog. Ma ne... Kada ću ga urediti? Idem ga urediti.
Ma, neću blog... Neki prijatelji čekaju da im odgovorim na poruke. Budem onda to.

Hmmm...

A što je s planiranjem putovanja? Kada ćeš to?
Ne bi bilo loše napokon skuhati onaj fini ručak, sada imaš vremena.
Parter isto želi malo pažnje, jel.
A ona knjiga?
A rad na sebi?

Sad imaš vremena, k vragu, kad ćeš to?

(+ još 1000... izvor: Pinterest)

Doma sam.
Sjela sam pred komp.
Napokon!

I tako, tjeram ja sebe s bičem...

Sjela pred komp, ne znam što bih prije. Nezadovoljstvo raste. Dan slobodan, vremena pregršt, a ja se ne mogu odlučiti za neku aktivnost pa sam, logično, odlučila sjediti i buljiti u prazno i pritom si predbacivati kako sjedim i buljim u prazno, dok vrijeme curi... :)

Ne znam je li ikome poznato, ali ovo je moj česti obrazac.
Želim sve ili ništa. Sada ili nikada.

Ako ne uspijem učiniti baš sve što sam naumila (a najčešće želim jaaako puno toga u isto vrijeme), osjećam se potpuno neuspješno pa u cijeloj toj ludosti zaboravljam da sam samo čovjek... I da stvarima treba pristupati korak po korak.

Nikako drugačije.

U kognitivno bihevioralnom pristupu terapiji, postoji pojam koji se naziva kognitivne distorzije. Kognitivne distorzije predstavljaju naše pogreške u tumačenju ili u procesu obrade podataka. Iste dovode do negativnih, pogrešnih i nepovoljnih zaključaka ili potkrepljuju prethodno donesene zaključke. Jedna od njih, prokletstvo nas perfekcionista, je upravo ova, nazvana Sve ili ništa.

Ne uspijem li baš sve što sam naumila, nisam uspjela ništa.
Dovodi do toga da umanjuješ vlastiti uspjeh i zaboravljaš se nagraditi za svaki, pa i najmanji pomak. Ako uz to ljestvicu uspjeha stavljaš poprilično visoko, a očekivanja su ti isto takva, lako je moguće upasti u zamku i osjećati se neuspješno i loše. Provjeren recept za nisko samopoštovanje.

Kao i uvijek, sjajno da mi se ovo popodne dogodilo, jer me nagnalo da promislim i da s vama podijelim nekoliko potencijalno korisnih stvari.

Zahvaljujući osobnom iskustvu i radu s ljudima, i onima mlađe, ali i nešto starije životne dobi, često uočavam kako je poimanje (ne)uspjeha izuzetno važno za izgradnju pozitivne slike o sebi i intrinzične motivacije. Lako se izgubiti u moru vlastitih očekivanja i upasti u zamku sabotiranja samoga sebe.

(Korak po korak. izvor: thequotepedia.com)

Fokus na jednu stvar. Neku, bilo koju. Onu koja je u datom trenutku najvažnija, najinteresantnija, ima najkraći deadline.. Onu, prioritetnu.
I korak po korak.

Važno je na umu imati neki krajni cilj, kako ne bismo lutali i bespotrebno rasipavali energiju.
Još je važnije isti raščlaniti na hrpu malih ciljeva.
O.K., želimo na vrh, ali imamo svijest o tome da se penjemo zahvaljujući svakoj pređenoj stepenici.

Želimo li kuću, za početak moramo početi donositi ciglu. Ciglu po ciglu, na isto mjesto.
Znamo na kojem mjestu ju želimo sagraditi pa vrijeme i energiju ne trošimo uzalud, raznoseći cigle po cijelom susjedstvu.
Ali, svjesni smo da je jedna puno više od ni jedne, a da su dvije više od jedne. Pritom uživamo u izgradnji. I ne forsiramo, već strpljivo čekamo krajnji rezultat.

Nema smisla ni graditi 10 kuća istovremeno, iako nam je to možda krajnji cilj. Niti očekivati trokatnicu, dok nismo izgradili njezine temelje. Cigla po cigla. Zahvala samom sebi i nagrada za trud. Provjereni recept za uspjeh i osobno zadovoljstvo.

Postoje situacije u kojima smo uspjeli ostvariti vlastita očekivanja ili one u kojima nismo, a koje nam omogućuju da zastanemo i razmislimo što bismo drugi put mogli učiniti drugačije. Ako stvari gledamo tako, ne postoji negativno iskustvo. Ne postoji neuspjeh. Svaki neuspjeh tako postaje samo još jedan korak prema uspjehu.

Ja sam odlučila napisat post. I popiti kavu.
Odmorit ću se, raditi što mi se radi.
Odlučim li se za još ijednu aktivnost popisa, sjajno.
Ako ne, znam da sam divna i uspješna. :)))

(izvor: Pinterest)

:* svima,

Ana

Oznake: uspjeh, neuspjeh, strpljenje, očekivanja, psihologija

"Može li itko reći, gdje je put ka sreći?"

Samoanaliza iscrpljuje, ali se isplati.
Dug je put do spoznavanja samog sebe i svojih grešaka.
Zagrepsti ispod površine značilo bi uočiti staru sliku koja nije nimalo lijepa...

Ovo su parafrazirani oblici nekih komentara koje ste ostavili na moj posljednji post. Od srca vam zahvaljujem na njima. Zahvaljujući vašim razmišljanjima, pronašla sam inspiraciju i motivaciju za pisanje novog posta (čak drugog u ovom mjesecu, bravo ja! :D).

(Put ka sreći)


Da!
Pogledati u sebe i svoje unutarnje procese može biti (zapravo, najčešće i jest) nevjerojatno teško.
Priznati odgovornost za vlastite emocije i, u konačnici, vlastiti život, može biti još teže.
Gledajući u sebe riskiramo mogućnost otvaranja starih rana koje nevjerojatno peku.

Sve je to neugodno.
Bolno.

Sve je to prekrasno.
Revolucionarno.


Često bježimo od problema, potpuno nesvjesni od čega uopće bježimo.
Ruke nam se znoje, budimo se u strahu, živimo, ali kao da ne živimo. Imamo osjećaj da stalno nešto nedostaje. Nikada nije dovoljno dobro. Nikada nismo dovoljno dobri. Nesretni smo, a na prvi, pa i drugi, pogled imamo sve što na je potrebno za sreću. Scenarij je to mnogih živih bića.

Neki ga žive, bespogovorno, nesvjesni da bi moglo biti bolje. Drugi su im krivi za "nesreću" koja im se dogodila.
Nedovoljno su hrabri da zastanu i vide što je to što ih čini onakvima kakvi jesu. Nedovoljno su hrabri da zastanu i pogledaju uoči onome protiv čega se "bore" ili od čega bježe.


Neki bi nešto i poduzeli, ali nije im potpuno jasno što bi trebali učiniti ni kako bi to trebali učiniti. Svakodnevica ih gura u nekom drugom smjeru, žive sreću ili nesreću poznatog terena. Nema veze, što je- tu je. Sutra će pogledati u sebe. Danas će još stisnuti zube. Danas nije toliko strašno. Sutra će se baviti sobom, raditi ono što žele, biti ono što žele.

Treći, pak, shvaćaju što žele i što ne žele. Žele biti slobodni od vlastitih misli i nefunkcionalnih uvjerenja koja su stekli u prošlosti, a koja im danas ne dozvoljavaju da ostvare puni potencijal. Žele prestati sabotirati sami sebe. Usuđuju se stati na kraj životarenju i početi živjeti.

Potonji se odlučuju stvari sagledati malo šire, ma kako god to neugodno i strašno bilo.
Hrabri su, ali kažu da sreća prati hrabre.

(Sunset at Malaren lake)


Životno putovanje istraživanja samog sebe može biti iscrpljujuće i bolno, osobito ako nas život nije mazio.
Nikada ne znamo što ćemo naći kada "zagrebemo ispod površine" ni kako ćemo na to reagirati. Pa ipak, ako se na to odlučimo, ako proživimo i preživimo neugodne emocije koje nam se javljaju zbog suočavanja sa nekim iskustvima koja su bila sve samo ne lijepa, možemo samo rasti. Napredovati. Ići naprijed, bez osvrtanja. Možemo se osloboditi okova prošlosti i napokon udahnuti punim plućima u sadašnosti.

Nekima se može činiti da je to putovanje preteško ili predugačko.
Trajanje tog putovanja ovisi o vama, o vašoj spremnosti da radite sami na sebi i o vašoj želji za boljim i drugačijim životom. Pa ipak, važno je naglasiti kako svako, pa tako i ono najduže i najzahtjevnije putovanje započinje samo jednim, malenim korakom.

Važno je donijeti odluku i krenuti. Učiniti taj prvi korak. Ne moramo gledati u daleku budućnost, predviđati događaje, uporno nastojati sagledati cijelu sliku. Ona može biti zastrašujuća. Ne moramo ni očekivati neke velike stvari. Važno je samo krenuti. Korak po korak. Svakim učinjenim korakom, bliže smo spoznavanju vlastitog smisla i iskonskoj sreći.

Ne kažem da će se svatko odlučiti na tako nešto. Ne treba se forsirati.
Na kraju krajeva, dubinska potpuna promjena ličnosti nije nešto čemu bi svatko htio ili trebao težiti.
Ipak, ono čemu svi težimo jest kvalitetniji i zadovoljniji život, s manje stresa i bolesti, a više zadovoljstva i smijeha. Vjerujem da svako živo biće želi biti voljeno i sretno. Samo što se neki to jednostavno ne usude.

(Tyresta)


Što nam onda može pomoći da budemo zdraviji i zadovoljniji?

Važno je zastati. Imati na umu da niti jedna situacija nije problematična po svojoj prirodi, nego je naša percepcija ono što ju čini takvom. Važno je pogledati problemu u oči. Dati mu ime. Pokušati ga sagledati iz različitih kuteva, osmisliti nekoliko njegovih potencijalnih rješenja. Odabrati najbolje. Postoje problemi koji su jednostavno nerješivi. Ako su takvi, ponovno je glupo činiti ih povodom za brigu- ionako se ništa ne može učiniti. U tom trenutku preostaje nam prihvatiti datosti i tražiti u njima neki dublji smisao.

Krenite na savjetovanje ili psihoterapiju. Postoje različite institucije kojima se možete obratiti.
Divite se sadašnjem trenutku.
Učite se biti zahvalni na onome što imate.
Okružite se ljudima koji vas čine boljim osobama.
Smijte se.
Bavite se stvarima koje volite.
Kreirajte. Slikajte, crtajte, pišite, plešite, pjevajte. Pritom nije važno koliko smatrate da u tome jeste ili niste dobri. Kreativne tehnike najbolji su način za dolaženje u doticaj sa samim sobom i sa Svemirom.
Izađite u prirodu.
Dozvolite si biti tužni i ljuti.

I ne zaboravite, sreća je vaša odgovornost. Ponekad se važno samo USUDITI BITI SRETNIM.

Pozdrav svima!

Oznake: osobni razvoj, psihologija, duhovnost, sreća, spoznavanje sebe

Afirmacije v.s. samosaboterstvo

Koliko često sabotiramo sami sebe?
Koliko često kočimo vlastiti uspjeh?
Koliko često zapravo ne želimo uspjeti?

(Kompilacija jezera, slike s putovanja; Bled)

Svjesno ulažemo trud u razvoj nekog odnosa, posla. Pročitali smo sve new age savjete, a bome smo upoznati sa afirmacijom i trudimo se svaki dan izbiflati ono pozitivno kako bi si povećali vjerojatnost uspjeha. Pa ipak, ne ide nam.. Nikako nam ne ide. Počinjemo se pitati što se to događa i što to radimo krivo. Nekada počnemo i očajavati, a može se dogoditi da i krivnja postane našim suputnikom ili, barem, čestim gostom.

(Buško jezero)

...

Koliko često zapravo uistinu vjerujemo da imamo kapacitet učiniti nešto zaista dobro?
Koliko često uistinu želimo to dobro sami sebi?
Ovo bi mogla biti ključna pitanja.

(Maksimir, četvrto jezero)

Ukoliko se afirmacija koju uporno ponavljam jednostavno ne ostvaruje, čini se važnim pogledati sebe i svoje unutarnje procese.
Može biti da samo mislimo da nešto želimo, a podsvjesno sami sebi i Svemiru šaljemo sasvim drugu informaciju.

Još kao jako mali, kreiramo svoja uvjerenja o sebi i svijetu. Ako smo integrirali uvjerenje o tome "kako ne vrijedimo, kako smo beznačajni, osuđeni na propast i nedostojni uspjeha", vjerojatno je da je i naša vibracija takva i da nam Svemir šalje ono što uistinu želimo, a to je potvrda svojeg unutarnjeg uvjerenja.

Čini se ključnim pogledati u sebe i svoju nutrinu, skinuti prašinu sa nekih davno usvojenih uvjerenja koji kao po automatizmu upravljaju našim mislima, našim ponašanjem i, u konačnici, našim životom.

Sami sebi smo najveći prijatelji i/ili neprijatelji.

(Bohinjsko jezero)

U životu se sukobljavaju naše dvije strane: onaj materijalni aspekt, koji želi ostati ovdje, neprestano proživljavati patnju, vrtjeti se u samsari ili, bez spominjanja ikakvih vjerskih termina, kolutu života. To je onaj nesvjesni ja, vođen energijom tanatosa.

Naš drugi aspekt ili ono što uistinu jesmo jest naša nutrina, naša duša. Ona je život. Ona može sve što poželimo. U Svemiru u kojem je ona, vrijeme ne postoji. Sve što smo poželjeli, već i imamo.

(Malaren)

Zaista mislim da nam Svemir kroz neugodne emocije i bolesti šalje poruku da to što želimo (što god "to" bilo- uspjeh, sreća, konkretna stvar ili stanje) u nekom paralelnom Svemiru već imamo i da trenutno, u ovoj dimenziji, nismo tamo gdje bi trebali biti. Ili, drugim riječima, to bi mogla biti poruka da je jednostavno došlo do disbalansa između onog što uistinu imamo i onog što uspjevamo materijalizirati u ovom svijetu. Kada se sretnemo s takvim emocijama ili takvim stanjem, ne treba očajavati, treba pogledati uzroke. Treba uvidjeti kada je i zbog čega došlo do disbalansa. Ukoliko je zapelo kod naših uvjerenja, treba pogledati duboko u sebe i reći si: Ja zaista zaslužujem da mi se dogodi nešto dobro. Ja sam zdravlje. Ja sam ljubav.

(ova fotka je "ukradena" s fejsa)


P.S. Don't kill the messanger :).

Ana

Oznake: duhovnost, psihologija, uspjeh, afirmacije

Točka na i.

30 dana.

Toliko je prošlo od mog posljednjeg posta.

30 dana.

Čitav mjesec!

Dovoljno vremena za učiniti čudo.
Ja ga nisam učinila, ali nastavljam upravo tamo gdje sam stala.

Dobila sam priznanje. Netko je pročitao moja sranja i proglasio me blogom dana! Dear person, thank you! :D
Ja kao ja. Nisam to vidjela kao poticaj da nastavim s pisanjem. Umjesto toga, ja se povlačim. Ne nalazim vremena. Postajem silno preokupirana drugim stvarima. Prezaposlena sam. Pisat ću blog sutra, prekosutra, u ponedjeljak poslijepodne... U stvari, shvaćam, bojim se pisati kako ne bih napisala nešto loše. Bojim se napisati nešto što neće biti dostojno bloga dana (Kaj?!). Fuck that shit! Nastavljam upravo tamo gdje sam stala. Pisat ću dobro. Pisat ću užasno. Pisat ću, zato jer to volim.

Prije nekoliko dana, jedne male, smeđe, pseće okice zauvijek su se sklopile.
Prije nekoliko dana, jedan mali, meni dragi mopsić, završio je svoje ovozemaljsko putovanje, zatvorio svoj pseći životni ciklus i otputovao negdje dalje.
Bila sam tužna. Tko ne bi bio? Razdvajanje od nekoga ili nečega što nam je srcu priraslo i pomisao na gubitak izazivaju nam tu, tako prirodnu emociju. No, zapravo nisam sjela za komp kako bih vam pripovjedala o tome. Na umu imam nešto sasvim drugo.

Muči me ona točka na I. O tome danas želim pisati.

Koliko puta vam se u životu desilo da niste odradili onaj "posljednji pozdrav"?
Koliko puta vam se dogodilo da ste neku raspravu, situaciju ili odnos jednostavno ostavili bljutave, nejasne, nedorečene?
Koliko puta ste imali neki osjećaj da niste zatvorili neki ciklus, hrabro ušli u grand finale i stavili onu malu, a tako potrebnu, točku na I?

E, to me mučilo. To me muči. Iako furam kao taj neki svjesni đir, pametujem vama o fokusiranosti na trenutak i važnosti prihvaćanja istoga te se konstantno nastojim prisjetiti kako je sve samo privremeno, u svojoj nesavršenosti padam u zamku i uzimam stvari zdravo za gotovo. Ponekad nisam svjesna onoga što imam i što mi znači u trenutku dok to imam. Nisam dovoljno zahvalna. Pažnju, lijepe riječi i pokazivanje ljubavi (baš kao i pisanje), ponekad ostavljam za sutra. Ili prekosutra. Ili za trenutak u kojem ću, već, imati vremena.

Nisam pogladila tu malu glavicu kao da ju gladim zadnji put. U tom trenutku sam bila preokupirana nekim drugim stvarima, premalo svjesna toga koliko mi znači. Nisam odradila taj rastanak kako sam trebala. Otišla sam i nakon toga primila vijest da se njezin pseći život ugasio, a ja se sada osjećam krivo, svjesna činjenice da nisam bila dovoljno svjesna tih posljednjih trenutaka koje smo provele zajedno.

Ipak, ne radi se ovdje o mopsu. Ni o mojim žalopojkama. To je moja bitka.

Što vam onda želim reći i zašto to dijelim s vama?

Zato što želim da poljubite nekoga koga volite. Poljubite ga danas, kao da je to zadnji put da budete.
Zagrlite ga, recite mu što mislite i osjećate. Možda ne dobijete drugu priliku.
Nikada ne znate kada će doći kraj. Rijetko kada smo svjesni da se nešto događa posljednji put, u trenutku kada se događa, pa poslije žalimo za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima.

Ljubite, volite, živite, kao da ne postoji sutra. Jer, na kraju krajeva, možda i ne postoji.

Najgore je živjeti sa žaljenjem, s mišlju da smo mogli učiniti nešto (više), a nismo. Tko želi dočekati starost žaleći za mladošću i izgubljenim vremenom?
Rađena su brojna znanstvena istraživanja, na pamet mi pada jedno. Pitali su starije ljude što bi promijenili u svom životu. Nitko nije naveo kako bi volio da je više gledao TV ili svađao se s najmilijima. Većina je odgovorila da žali za vremenom koje je mogla provesti u sreći, radeći stvari koje voli, okružena voljenima.

Kao i uvijek, ključ je u svjesnosti. Živim ovaj trenutak. Ovdje sam i sada. Svjestan sam svega što mi ovaj trenutak donosi i prihvaćam ga. Cijenim ga, takvog kakav jest jer znam da sve ima svoju svrhu i svoj smisao. Takvo gledanje na stvari ostavlja malo prostora žaljenju.

Želim vam ugodnu večer.

:*,

Ana

Oznake: mindfulness, psihologija, kraj, svjesnost

Čangrizava? Ma prekrasna!

Petak, jedan od mnogih.

Dobar, a u biti loš. Ili obrnuto? :)
Normalan.
Ne previše dramatičan.
Jednostavno... Takav.

Ono... Ma znate kakav!

Mlitava ja, mlitav on. Sve je O.K., a u stvari ništa nije O.K.

Bila sam nezadovoljna. Ljuta. Pa čak i bijesna.
Čangizala sam i nadala se nekom štrumfastičnom čudu koje će mi vratiti osmjeh na lice, kao da to nije moj posao.

U jednom trenutku, shvatila sam da sam gladna. Bacam pogled na stanje u frižideru. Niš pametno. Za kuhanje, naravno, nisam raspoložena. Odjednom čujem glas one preostale trunkice zdravog razuma: "Odje*i lijenost, pokreni se, nećeš tu skapavat od gladi i grist samu sebe za guzicu!"
Jep, mudar je taj razum, kao i uvijek. Nevoljko sam se odlučila aktivirat i prošetat do obližnjeg Todorićevog dućana (nije reklama, majke mi).
Navukla tenke, uzela pesa i ajde.

Korak po korak, osjećala sam se bolje.
Hodala sam i shvatila kako je moje nezadovoljstvo otpuhao hladnjikavi vjetrić koji večeras tako uporno puše.
Korak po korak, stigla sam u dućan i odlučila provesti večer ugađajući si.

Zašto?

Zato jer mi to treba.

Zato jer sam sretna i nesretna, duhovita i ironična, vedra i čangrizava, hrabra i preplašena.
Nekad sjajna, nekad malo manje sjajna. A tko nije?!

Zato jer sam Ja- Ja! Jedna, jedina, neponovljiva. Nema druge, nema iste.

I zato što, u cijeloj toj ludosti, volim sebe.

Pošteno? :)

Stavila sam antistres masku, za 5min si pripremila večeru i sad odmaram uz čašu vina.

Ova divna večer koštala me sjajne odluke i čitavih 58 kuna.

Obzirom da od drugih ne očekujem savršenostvo i uvijek besprijekorno raspoloženje, zašto bih ga očekivala od sebe?
Zašto tu palicu ljubavi i susjećanja koju uporno držim u smijeru drugih ljudi, ne bih, za promjenu, okrenula i prema samoj sebi?

Svi mi imamo dane kada nam je sve bezveze i kada nam se čini da smo miljama daleko od one najbolje verzije sebe.
Baš tada najviše trebamo vlastitu ljubav. Baš tada najviše trebamo nježnost i toplu riječ. I baš si tada, više nego ikada, trebamo dopustiti da budemo ono što jesmo i prigrliti se u toj svojoj "nevolji". Na kraju krajeva, odnos prema samome sebi najvažniji je odnos u našem životu.

Kišni oblačić brzo će proći, a njegovo mjesto zauzet će duga.

S tim u vezi, Charlie Chaplin rekao je: "Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem VJERA.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost.

Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti uvijek biti u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE događa. Tako živim svakoga dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT."

Kratak, jasan, i više nego dovoljan post.

Odoh, topla kupka me čeka. :)

:*,

Ana

Oznake: psihologija, ljubav prema sebi

O dijeljenju savjeta i (ne) kompetentnim savjetovateljima

"Savjet vrijedi koliko vrijedi osoba koja ga daje", davno su rekli pametniji od mene.
Ipak, od kada smo donijeli odluku o odlasku na jednu farmu u Švedskoj, mnogi se odlučuju komentirati i kritizirati našu odluku.
Nailazimo na različite reakcije okoline:
"Odlična ideja i sjajan bjeg od svakodnevice!",
"Radit ćete đabe na farmi, niste normalni?!",
"Kaj vi fakat idete? Mi smo mislili da je to samo ideja, a takve ideje najčešće to i ostanu!"
"Idete prati tuđa govna i pritom nećete biti plaćeni? Vi biste trebali to, to i to...".

Vi biste trebali...

Brojni samoprozvani stručnjaci, savjetovatelji i umjetnici življenja nerijetko nam nude savjete o tome kako živjeti i kakvu odluku za sebe donijeti. Koji fakultet upisati, kakvog partnera odabrati, gdje ljetovati, koju majicu kupiti?

Kao djeca bivamo vođeni. Naši roditelji i skrbnici, osobe koje su u tom trenutku starije i kompetentnije od nas, najčešće u najboljoj namjeri i vodeći računa o našoj dobrobiti, donose neke odluke u naše ime. U poziciji djeteta mi smo nemoćni. Slijepo vjerujemo onima kojima je zadatak brinuti o nama. Idealiziramo ih i sve što nam govore vidimo kao stopostotnu istinu. U našu svijest programiraju se ideje o ispravnom i pogrešnom, a mi, potpuno nesvjesni, pod utjecajem najbližih i poruka kojih smo od njih dobivali, gradimo naša uvjerenja i sliku o svijetu.

Odrastanjem i razvojem apstraktnog mišljenja, dobivamo mogućnost promišljanja i kritičkog sagledavanja stvari.

Uviđamo kako naši roditelji nisu savršeni i kako u svojoj nesavršenosti nisu donosili ili ne donose odluke koje su nužno (bile) dobre. Počinjemo razmišljati "svojom glavom" i nudimo svoju perspektivu.

Ukoliko nismo bili izloženi većim traumama i zlostavi, nismo odrastali u izrazito strogoj i kontrolirajućoj okolini u kojoj nikada nismo mogli izreći ono što mislimo te je naše djetinjstvo prošlo više-manje dobro, u tinejdžerskoj dobi postajemo vrlo kritični prema drugima. Uvjereni smo kako je naša istina jedina prava.
Zbog traganja za vlastitim identitetom i želje za osamostaljenjem, odvajamo se od naših roditelja. Teško nam je sagledati njihovu perspektivu, osjećamo se kao da nas ne razumiju i nikada neće.

Sazrijevanjem počinjemo uviđati kako između nas i drugih postoje različitosti. Postajemo otvoreniji čuti i razmotriti mišljenje koje se razlikuje od našeg, poštovati ga te ga u nekoj mjeri uzeti obzir. Ipak, ukoliko ono nije u skladu s onim što vjerujemo, želimo i živimo, slobodni smo ostaviti ga tamo gdje pripada, drugim ljudima i njihovim životima.

U životu često nailazimo na one osobe koji misle da znaju što je najbolje na nas te nas, sukladno tome, potpuno nepozvane, kritiziraju i dijele nam savjete o tome kako bismo trebali živjeti.

Ipak, koliko god je važno biti svjestan tuđih nesavršenosti, toliko je važno uvidjeti i vlastite.

Ključno je prihvatiti činjenicu da ne znamo sve o svemu, otvoriti se drugim ljudima i odbaciti uvjerenja koja nas ne služe. To nas oplemenjuje, mogućava nam da rastemo i razvijamo se.

Gdje je onda granica između uvažavanja tuđeg mišljenja i gorljivog zagovaranja vlastitog?

Kao i uvijek, granica se nalazi negdje u sredini. Ukoliko nismo prošli cijeli ovaj proces, ista može biti i malo nejasna.

Cilj svakog adekvatnog roditelja jest odgojiti osobu koja će biti jedinstvena, neovisna, samostalna, sposobna preživjeti i onda kada u životu ne teku "med i mlijeko". Samostalnost, pak, sa sobom nosi i odgovornost u donošenju odluka koje će imati manjeg ili većeg utjecaja na naš život. Ukoliko odrastemo u takve osobe, prije donošenja određene odluke uzimamo u obzir prednosti i mane iste, razmišljamo o njezinim posljedicama i implikacijama na naš život i živote drugih koje volimo.

Preuzeti tu odgovornost za vlastiti život može biti teško. Svijest o tome da smo donosili loše odluke, kao i o tome da za posljedice tih odluka nisu krivi drugi, nego mi sami, ostavlja gorak okus u ustima, ali nam daje i prekrasnu snagu, otvara puno vrata. Jača nas.

Ako smo o svemu dobro razmislili, shvatili da je to ono što želimo i svjesni smo pozitivnih i negativnih strana određene odluke, tada je vrijeme da povučemo granicu. Drugi i njihovi savjeti na nas više ne bi smjeli imati direktnog utjecaja.

Ovisnost o tuđem mišljenju gura nas u regresiju. Vraća nas u poziciju bespomoćnog djeteta koje nije kompetentno odlučivati o vlastitom životu. Pod utjecajem tuđih želja i uvjerenja o tome što je za nas najbolje, mi postajemo žrtve. Igramo uloge koje drugi od nas očekuju i živimo život na način na koji drugi misle da bismo trebali, a ne onako kako bismo mi uistinu željeli. Gubimo dio vlastitog identiteta, odričemo se dijela naše slobode i dajemo ga drugima. To može biti posebno opasno ukoliko ti drugi nemaju najbolje namjere. Osim toga, riskiramo skretanje sa vlastitog puta i starost u kojem ćemo žaliti za izgubljenim prilikama. Gubimo vlasitito samopouzdanje i vjeru u sebe.

Zato...

Da, idem na farmu u Švedskoj. I to je ono što ja želim i trebam. Onima koji me obeshrabruju od srca želim da sagledaju što njihove kritike govore o njima samima, o njihovim željama i potrebama. Nekada u drugima vidimo upravo ono što se bojimo sagledati u sebi.

Svjesna da ne znam sve, ali isto tako svjesna da ne znaju ni drugi.
Ne ulažem svoje vrijeme i trud u argumentiranje svojih odluka onima koji me ne poznaju.
Ne žudim za njihovim odobravanjem, svjesna da ga od svih ionako nikada neću ni dobiti. Zašto bi mi ono bilo i potrebno? Zamislite da vaše ponašanje odobrava osoba dijametralno suprotnih vrijednosti i stavova? Zamislite da se, recimo, Hitleru sviđa ono što vi činite?

Slušam svoju intuiciju i svoj razum i znam da će me to negdje odvesti. Ukoliko i padnem, svjesna sam da će se taj pad dogoditi netom prije nego ustanem, jača i iskusnija nego prije. Znam da neću žaliti.

Da sam slušala savjete svake osobe koja se smatrala kompetentnom iste dati, vjerojatno danas ne bih bila ovdje gdje jesam, a ovo gdje jesam je nešto gdje želim i trebam biti.
Savjete slušam od osoba koje su mi važne, od osoba za koje sam sigurna da su dobronamjerne, od osoba koje su u nekom području sposobnije ili kompetentnije od mene.
Savjete o uspjehu spremna sam čuti od onih koji su uspjeli.
Savjete o odabiru partnera spremna sam čuti od onih koji imaju dobar partnerski odnos.
Savjete o tome kako djelovati u nekom području slušam od onih koji na tom području djeluju duže od mene.


Zaključno, čini mi se kako bi ključ svakog odnosa, osim razvoja osobne odgovornosti, trebalo biti i prihvaćanje. Volim te takvog kakav jesi, ja to možda ne bih tako učinio, ali poštujem tvoje odluke, svjesan da svatko od nas ima odgovornost za svoj život koja je ujedno i ključ njegove sreće.

Upravo nas odgovornost za vlastiti život i prihvaćanje činjenice kako druga osoba vodi svoj, štiti od upadanja u razne zamke. Zahvaljujući njima, ne postajemo oni koji konstantno savjetuju, kao ni oni koji pod utjecajem tuđih savjeta zaboravljaju na vlastite želje.

I ovaj post u jednoj mjeri dolazi u obliku savjeta. Na vama je da procijenite ima li on za vas kakvog smisla te ga, u skladu s time, kao zrele i odrasle osobe uzmete ili ne uzmete u obzir.

Želim Vam ugodan dan i puno dobrih odluka. Razumite one koji vas ne razumiju. Ne osuđujte ih, al im ne dozvolite da vas obeshrabre. Ipak, ne bojte se.

Ana :*

Oznake: mentalno zdravlje, donošenje odluka, odnosi s drugima, samopouzdanje, uspjeh, psihologija

(Novi?) početak

... there was a woman who loved to write.

Pisanje.

Moja velika ljubav. Ispušni ventil. Aktivnost zahvaljujući kojoj promišljam, spoznajem, otkrivam sebe i prekrasan svijet oko sebe.
Toliko važno, a toliko ignorirano.

Dugo vremena nepravedno sam zanemarivala ovu aktivnost, uz povremene izlete u pisanje poezije koji su više služili kao potvrda nesvjesnoj ja da se ipak u nekoj mjeri bavim onime što volim.

U jednoj fazi sam osvjestila te procese. Shvatila sam, pisanje i ja smo isti. Pisanje je uvijek ono nešto čime ću se baviti danas poslijepodne, sutra, prekosutra, idući petak... Još ću samo obaviti to i to pa će i pisanje doći na red...
Izašla sam iz faze pretkontemplacije, ali sam nastavila ne činiti ništa.

U drugoj fazi pronalazila sam konstantne izgovore za ne pisanje. Vrijeme ili, bolje rečeno, nedostatak istog (kao najučestalije i najgluplje opravdanje koje homo sapiensi koriste), umor, sumnja u samu sebe: "Što ja to uopće mogu ponuditi? Hoće li to itko uopće čitati? Zašto bi ja uoće bila kompetentna o ičemu pisati?"

Čini se kako je bilo potrebno da barem malo spoznam i zavolim samu sebe kako bih mu napokon pridala vrijeme i pozornost koju zaslužuje.

Danas sam ipak slomila otpore, prestala tražiti izgovore. Došao je trenutak da se posvetim svojoj cjelovitosti i stvarima koje me uistinu ispunjavaju. Otvaranje bloga moj je maleni doprinos samoj sebi i svijetu koji me okružuje. Jednostavno... Imam previše toga reći i pokazati. Zašto šutjeti i skrivati to za sebe?

Za početak, neka ovo bude samo to, maleni korak ka samoj sebi. Čitatelji će, valjda, doći. Ako i ne dođu, znat ću da radim ono što volim, a to je najvažnije.

Kada sam napokon odlučila započeti, ponovno sam zakočila samu sebe pitanjima o čemu uopće pisati. O svojim promišljanjima o pitanjima ljudske psihe, filozofiije i duhovnosti? Kritici na postojeće društvo? Strasti prema prirodi, životinjama, putovanjima? Hedonizmu koji se manifestira u mojoj ljubavi prema kuhanju, restoranima koje rado obilazim? Možda bih mogla pisati o wellness turizmu za koji pokazujem izuzetan interes?

Odlučila sam, pisat ću o bilo čemu što me u datom trenutku bude okupiralo. Bit će ovo moj mali sataraš. Ionako je ljeto, a to je moje omiljeno ljetno jelo. Ovo će biti jedan mali komadić mene, maleni trag koji ću ostaviti. Pa što bude.

Zašto nesvjesna svjesnost? I zašto "Davanje je primanje"?

Možda sam jednostavno fan oksimorona, a možda mislim da nešto kao oksimoron uopće i ne postoji. Sve je spojivo i smisleno. Sve je povezano, iako se na prvu možda tako i ne činilo.

Nesvjesna svjesnost jer svaka svijest u sebi ima dio nesvjesnog. Nikada ne znamo sve. Nikada ne prestajemo otkrivati, spoznavati, sagledavati stvari iz drugačije perspektive. Osim toga, sve što je danas poznato, jednom je bilo nepoznato.

Analizirajući razloge za imenovanje bloga na ovaj način, ovaj blog nešto je što ću dati drugima. Dijelit ću svoje misli, iskustva, informacije, promišljanja i možda, ali samo možda, nekoga potaknuti na razmišljanje.
Sama ću od toga itekako profitirati. Radujem se promišljanju, upoznavanju drugačijih perspektiva i stavova, razmjeni, osobnom rastu i razvoju. Ima li što ljepše nego raditi ono što voliš i dijeliti to s drugima?

Hvala svima koji će biti dio ovog lijepog procesa. Hvala i Vama koji nećete. Hvala svima koji su do sada ostavili utjecaj na mene i pomogli mi da usvojim i nadogradim znanja o onome o čemu namjeravam pisati, a najveće hvala Tini, koja me uvijek hrabrila i koja će, vjerujem, biti najsretnija zbog ovog posta. :)

Ovo je moj novi početak.
Ovdje počinje Ana koja voli samu sebe, a završava ili, barem, u drugi plan pada ona koja neprestano sumnja u sebe i traži izgovore.

Želim Vam divan dan okupan suncem i smijehom. Možda je vrijeme da i Vi započetnete s nečim što već dugo želite, a za isto uporno nalazite izgovore i opravdanja?
I ne zaboravite,

:*,

Ana (unconscious_consciousness)

Oznake: filozofija, duhovnost, početak, psihologija