Meditacijska praksa kao alternativa užurbanosti i stresnom načinu života
srijeda , 15.11.2017.
Mnoštvo informacija, velik broj obaveza, užurban način života i neprestana jurnjava, visoka očekivanja, brojni izazovi na poslu i kod kuće, a samim time i mnogo potencijalnih stresora, čimbenici su koji u velikoj mjeri obilježavaju našu svakodnevicu. Živimo u vremenu brzih i turbuletnih promjena, koje od nas zahtjeva nevjerojatnu razinu fleksibilnosti radi rapidne prilagodbe na novonastale uvjete. Razvoju socijalnih i emocionalnih vještina te vještina rješavanja problema još uvijek se ne poklanja dostatna pažnja, što nas u nekoj mjeri ostavlja prepuštenima samima sebi, a našu prilagodbu čini još težom. Sve navedeno povećava razinu stresa te, ukoliko pojedinac nema razvijene adaptivne alate odgovora na isti, i vjerojatnost javljanja s njim povezanih različitih problema mentalnog zdravlja. Navedeno se odražava na somatsko zdravlje i kvalitetu života uopće. Mentalno i fizičko zdravlje samo su dvije strane jednoga novčića, oni čine zdravlje u cjelini. Loše funkcioniranje jednog aspekta, uglavnom se manifestira poteškoćama na drugom aspektu. Tako je život onih kojima se teško prilagoditi, najčešće obilježen visokom razinom osobne patnje.
Danas znamo da naš mozak karakterizira neuroplastičnost, koja se ogleda u mogućnosti moždanih stanica da se stvaraju, mijenjaju i oblikuju cijeloga života. Čudesna smo bića, s nevjerojatnim potencijalom za transformaciju i rast. Svojom aktivnošću, možemo izgraditi nove veze među moždanim stanicama te tako uzeti snagu ranije usvojenim, postojećim obrascima razmišljanja i ponašanja. Iako su ranija iskustva i naša prošlost nešto što nas je do datog trenutka determiniralo, danas znamo da se, usprkos svemu, može drugačije. Mi smo ti koji imamo mogućnost promjene i eliminacije disfunkcionalnog, odnosno onog što nas ne služi, kao i kultivacije onog što će nam pomoći da živimo kvalitetnije i sretnije. Naša svjesnost o navedenom moćan je alat promjene. S tim u vezi, Viktor Frankl je rekao: „Između svakog stimulansa i odgovora na isti, postoji prostor. U tom se prostoru nalazi naša snaga, koja se manifestira mogućnošću da odaberemo kakav će taj odgovor biti. U tom odgovoru leže naša sloboda i naš rast.“ Navedeno oslikava ključnu premisu na kojima leže intervencije temeljene na usredotočenoj svjesnosti. Nije važno što se događa, važno je kako mi reagiramo na ono što se događa. Mi smo ti koji imamo mogućnost odabrati bolje za sebe, neovisno o uvjetima u kojima smo se nalazili ili se nalazimo.
(Meditativni trenutci, izvor Cetine, osobni album)
Praksa usredotočene svjesnosti, nudi mnoge benefite. Redovitom vježbom, mi činimo tako potreban odmak i razvijemo kvalitete koje su nam važne za uravnoteženiji i sretniji život. Ove tehnike navode nas da napravimo stanku. Odvojimo vrijeme za sebe, odnosno vrijeme za motrenje i dublje razumijevanje vlastitih procesa, umjesto stalnog jurcanja i nesvjesnog funkcioniranja po principu automatizma. Praksa usredotočene svjesnosti razvija pogled na svijet koji predstavlja alternativu užurbanosti i neprestanom stremljenju, uz konstantno pomicanje ljestvice uspjeha na više. Ista nas vraća našoj iskonskoj prirodi te nam pomaže da se sjetimo da smo puno više od uloga koje igramo, posla kojeg obavljamo i svakodnevnog života kojeg živimo.
(Potrebno je samo zastati i promotriti. Slapovi Krke u jesen, osobni album)
Možemo biti robovi ili gospodari svoga uma. Odabir je naš. Ako odlučimo postati gospodarima, vjerojatno ćemo postići unutarnji mir,koji producira stanje ravnoteže te se manifestira dobrim mentalnim i fizičkim zdravljem. Jedino takvi, smireni, zdravi i cjeloviti, možemo participirati kao potpuni, sretni i aktivni sudionici društva.
*Iz mog diplomskog rada "Uspješnost primjene tehnika usredotočene svjesnosti u tretmanu internaliziranih problema u ponašanju"*
Oznake: meditacijska praksa, mindfulness, usredotočena svjesnost, stres
komentiraj (4) * ispiši * #
Točka na i.
nedjelja , 16.10.2016.30 dana.
Toliko je prošlo od mog posljednjeg posta.
30 dana.
Čitav mjesec!
Dovoljno vremena za učiniti čudo.
Ja ga nisam učinila, ali nastavljam upravo tamo gdje sam stala.
Dobila sam priznanje. Netko je pročitao moja sranja i proglasio me blogom dana! Dear person, thank you! :D
Ja kao ja. Nisam to vidjela kao poticaj da nastavim s pisanjem. Umjesto toga, ja se povlačim. Ne nalazim vremena. Postajem silno preokupirana drugim stvarima. Prezaposlena sam. Pisat ću blog sutra, prekosutra, u ponedjeljak poslijepodne... U stvari, shvaćam, bojim se pisati kako ne bih napisala nešto loše. Bojim se napisati nešto što neće biti dostojno bloga dana (Kaj?!). Fuck that shit! Nastavljam upravo tamo gdje sam stala. Pisat ću dobro. Pisat ću užasno. Pisat ću, zato jer to volim.
Prije nekoliko dana, jedne male, smeđe, pseće okice zauvijek su se sklopile.
Prije nekoliko dana, jedan mali, meni dragi mopsić, završio je svoje ovozemaljsko putovanje, zatvorio svoj pseći životni ciklus i otputovao negdje dalje.
Bila sam tužna. Tko ne bi bio? Razdvajanje od nekoga ili nečega što nam je srcu priraslo i pomisao na gubitak izazivaju nam tu, tako prirodnu emociju. No, zapravo nisam sjela za komp kako bih vam pripovjedala o tome. Na umu imam nešto sasvim drugo.
Muči me ona točka na I. O tome danas želim pisati.
Koliko puta vam se u životu desilo da niste odradili onaj "posljednji pozdrav"?
Koliko puta vam se dogodilo da ste neku raspravu, situaciju ili odnos jednostavno ostavili bljutave, nejasne, nedorečene?
Koliko puta ste imali neki osjećaj da niste zatvorili neki ciklus, hrabro ušli u grand finale i stavili onu malu, a tako potrebnu, točku na I?
E, to me mučilo. To me muči. Iako furam kao taj neki svjesni đir, pametujem vama o fokusiranosti na trenutak i važnosti prihvaćanja istoga te se konstantno nastojim prisjetiti kako je sve samo privremeno, u svojoj nesavršenosti padam u zamku i uzimam stvari zdravo za gotovo. Ponekad nisam svjesna onoga što imam i što mi znači u trenutku dok to imam. Nisam dovoljno zahvalna. Pažnju, lijepe riječi i pokazivanje ljubavi (baš kao i pisanje), ponekad ostavljam za sutra. Ili prekosutra. Ili za trenutak u kojem ću, već, imati vremena.
Nisam pogladila tu malu glavicu kao da ju gladim zadnji put. U tom trenutku sam bila preokupirana nekim drugim stvarima, premalo svjesna toga koliko mi znači. Nisam odradila taj rastanak kako sam trebala. Otišla sam i nakon toga primila vijest da se njezin pseći život ugasio, a ja se sada osjećam krivo, svjesna činjenice da nisam bila dovoljno svjesna tih posljednjih trenutaka koje smo provele zajedno.
Ipak, ne radi se ovdje o mopsu. Ni o mojim žalopojkama. To je moja bitka.
Što vam onda želim reći i zašto to dijelim s vama?
Zato što želim da poljubite nekoga koga volite. Poljubite ga danas, kao da je to zadnji put da budete.
Zagrlite ga, recite mu što mislite i osjećate. Možda ne dobijete drugu priliku.
Nikada ne znate kada će doći kraj. Rijetko kada smo svjesni da se nešto događa posljednji put, u trenutku kada se događa, pa poslije žalimo za propuštenim prilikama i neizgovorenim riječima.
Ljubite, volite, živite, kao da ne postoji sutra. Jer, na kraju krajeva, možda i ne postoji.
Najgore je živjeti sa žaljenjem, s mišlju da smo mogli učiniti nešto (više), a nismo. Tko želi dočekati starost žaleći za mladošću i izgubljenim vremenom?
Rađena su brojna znanstvena istraživanja, na pamet mi pada jedno. Pitali su starije ljude što bi promijenili u svom životu. Nitko nije naveo kako bi volio da je više gledao TV ili svađao se s najmilijima. Većina je odgovorila da žali za vremenom koje je mogla provesti u sreći, radeći stvari koje voli, okružena voljenima.
Kao i uvijek, ključ je u svjesnosti. Živim ovaj trenutak. Ovdje sam i sada. Svjestan sam svega što mi ovaj trenutak donosi i prihvaćam ga. Cijenim ga, takvog kakav jest jer znam da sve ima svoju svrhu i svoj smisao. Takvo gledanje na stvari ostavlja malo prostora žaljenju.
Želim vam ugodnu večer.
:*,
Ana
Oznake: mindfulness, psihologija, kraj, svjesnost
komentiraj (11) * ispiši * #