Medvjeđa usluga
četvrtak , 22.12.2016. Ovih se dana često susrećem s različitim modalitetima jedne te iste situacije... Navodi me to da se u ovom postu malo pozabavim temom kontrole i (nedostatka) osobne odgovornosti, kada su u pitanju odgoj i roditeljstvo.
S tim u vezi, roditelji često žele da dijete razvije osobnu odgovornost za vlastite obaveze i život u cjelini, dok s druge strane zbog straha teško otpuštaju kontrolu pa mu ne dozvoljavaju da nešto zaboravi, pogriješi, opeče se i da osjeti posljedicu svog ponašanja, bila ona fiktivno dobra ili loša.
"Svaki put joj prekontroliram ruksak, a ona svejedno nešto zaboravi pa joj to moram nositi u školu!"
"Volio bih da je samostalniji, ali ja sam kriv jer redovito ne kontroliram da li je obavio sve ranije planirane obaveze."
"Ne mogu ga pustiti da se igra, možda padne."
I xy drugih varijanti iste priče.
"Što bi se dogodilo da to ne učinite?", pitam ih.
Odgovori variraju, a uglavnom se odnose na činjenicu da bi se u tom slučaju dijete susrelo s nekom posljedicom i našlo u nekoj, potencijalno neugodnoj situaciji.
Na pamet mi pada poprilično čest odgovor koji ide tipa "Pa, ne bi obavilo sve što je naumilo" ili " Dobilo bi 1".
Čini mi se kako taj odgovor otvara prostor za zapitati se jedno jednostavno pitanje: "I... Što onda?"
Stvarno, što onda?
Što onda ako dijete dobije jedinicu? Jedna jedinica! Ako mene pitate, niska cijena za iskustvo koje može značiti važnu životnu lekciju.
Nije poanta dijete držati "pod staklenim zvonom" i štiti ga od svih vanjskih uvjeta i elementarnih nepogoda, jer to neće činiti ni život. Dijete, koje će jednoga dana postati odrasla osoba, na svom će se putovanju susretati s pustinjama, gadnim olujama i rijekama koje će mu se ponekad činiti nepremostivima. Dobar roditelj neće ga ostaviti samo, uskratiti mu prijeko potrebnu podršku i ljubav i riskirati da krene krivim putem... Bit će tu za njega, voditi ga, ali će mu postepeno, kako raste, prepuštati sve više kontrole i jačati njegov osjećaj osobne odgovornosti. Izuzetno je važno usaditi mu ideju kako je prekrasno, snažno i sposobno nositi se sa svime što mu se u životu događa. Ideju, kako je ono kreator svoga života.
Dijete valja upozoriti na ono što se može dogoditi, ali mu i dozvoliti da ponekad padne pa nauči na vlastitim pogreškama. Past će, možda zaraditi koji ožiljak. Ožiljak, koji će ga podsjećati na to kako je uspjelo i preživjelo. Poanta je osnažiti ga za život i ono što dolazi, a ne poslati mu uvjerenje kako nikada ne može/neće moći samo i izazvati mu osjećaje nedostatnosti i nesigurnosti. Njegov život njegova je bitka.
U vezi s time, naravno da nije ideja njegovati uvjerenje kako "sve možemo sami". Superljudi ne postoje. Ljudi su nesavršena, socijalna bića i kao takva trebaju kontakt, baš kao i pomoć i podršku. Neophodno je važno opaziti kada dalje ne možemo sami i znati zatražiti pomoć, ali to ponovno ide iz opažanja i preuzimanja osobne odgovornosti za vlastiti uspjeh i sreću.
Fact: Dok god radimo stvari umjesto onog drugog, konstantno ga kontroliramo, provjeravamo i izvlačimo iz neugodnih situacija u koje se sam doveo, zapravo mu činimo medvjeđu uslugu te mu uskraćujemo mogućnost da nauči nešto iz svojih pogrešaka i shvati logičnost kruga MISLI -) PONAŠANJE-) POSLJEDICA.
I za kraj, čini mi se da loš razvoj situacije jednostavno NE POSTOJI. Postoje one ugodnije i one neugodnije životne situacije.
Važno je ne tumarati kroz život, koristiti svaku priliku za (samo)analizu, komunicirati sam sa sobom (ili, u ovom kontekstu, sa svojim djetetom) i zapitati: "Gdje je nastao problem?" i "Što se moglo drugačije?". Na taj način neugodna životna iskustva postaju izuzetna prilika za rast, razvoj i učenje.
Želim Vam ugodnu večer,
unconscious_consciousness ili samo Ana...
komentiraj (4) * ispiši * #
Sve ili ništa. Sada ili nikada. Ne! Oladi i pomalo... :)
utorak , 06.12.2016.Doma sam.
Bolesna.
Sjela sam pred komp.
Napokon!
Što bih mogla raditi?
Idem započeti taj vražji diplomski.
Ma ne, mogla bih nastaviti s pisanjem knjige.
Nekako sam baš motivirana za rad na jednom poslovnom projektu.
Mogla bih pisati blog. Ma ne... Kada ću ga urediti? Idem ga urediti.
Ma, neću blog... Neki prijatelji čekaju da im odgovorim na poruke. Budem onda to.
Hmmm...
A što je s planiranjem putovanja? Kada ćeš to?
Ne bi bilo loše napokon skuhati onaj fini ručak, sada imaš vremena.
Parter isto želi malo pažnje, jel.
A ona knjiga?
A rad na sebi?
Sad imaš vremena, k vragu, kad ćeš to?
(+ još 1000... izvor: Pinterest)
Doma sam.
Sjela sam pred komp.
Napokon!
I tako, tjeram ja sebe s bičem...
Sjela pred komp, ne znam što bih prije. Nezadovoljstvo raste. Dan slobodan, vremena pregršt, a ja se ne mogu odlučiti za neku aktivnost pa sam, logično, odlučila sjediti i buljiti u prazno i pritom si predbacivati kako sjedim i buljim u prazno, dok vrijeme curi... :)
Ne znam je li ikome poznato, ali ovo je moj česti obrazac.
Želim sve ili ništa. Sada ili nikada.
Ako ne uspijem učiniti baš sve što sam naumila (a najčešće želim jaaako puno toga u isto vrijeme), osjećam se potpuno neuspješno pa u cijeloj toj ludosti zaboravljam da sam samo čovjek... I da stvarima treba pristupati korak po korak.
Nikako drugačije.
U kognitivno bihevioralnom pristupu terapiji, postoji pojam koji se naziva kognitivne distorzije. Kognitivne distorzije predstavljaju naše pogreške u tumačenju ili u procesu obrade podataka. Iste dovode do negativnih, pogrešnih i nepovoljnih zaključaka ili potkrepljuju prethodno donesene zaključke. Jedna od njih, prokletstvo nas perfekcionista, je upravo ova, nazvana Sve ili ništa.
Ne uspijem li baš sve što sam naumila, nisam uspjela ništa.
Dovodi do toga da umanjuješ vlastiti uspjeh i zaboravljaš se nagraditi za svaki, pa i najmanji pomak. Ako uz to ljestvicu uspjeha stavljaš poprilično visoko, a očekivanja su ti isto takva, lako je moguće upasti u zamku i osjećati se neuspješno i loše. Provjeren recept za nisko samopoštovanje.
Kao i uvijek, sjajno da mi se ovo popodne dogodilo, jer me nagnalo da promislim i da s vama podijelim nekoliko potencijalno korisnih stvari.
Zahvaljujući osobnom iskustvu i radu s ljudima, i onima mlađe, ali i nešto starije životne dobi, često uočavam kako je poimanje (ne)uspjeha izuzetno važno za izgradnju pozitivne slike o sebi i intrinzične motivacije. Lako se izgubiti u moru vlastitih očekivanja i upasti u zamku sabotiranja samoga sebe.
(Korak po korak. izvor: thequotepedia.com)
Fokus na jednu stvar. Neku, bilo koju. Onu koja je u datom trenutku najvažnija, najinteresantnija, ima najkraći deadline.. Onu, prioritetnu.
I korak po korak.
Važno je na umu imati neki krajni cilj, kako ne bismo lutali i bespotrebno rasipavali energiju.
Još je važnije isti raščlaniti na hrpu malih ciljeva.
O.K., želimo na vrh, ali imamo svijest o tome da se penjemo zahvaljujući svakoj pređenoj stepenici.
Želimo li kuću, za početak moramo početi donositi ciglu. Ciglu po ciglu, na isto mjesto.
Znamo na kojem mjestu ju želimo sagraditi pa vrijeme i energiju ne trošimo uzalud, raznoseći cigle po cijelom susjedstvu.
Ali, svjesni smo da je jedna puno više od ni jedne, a da su dvije više od jedne. Pritom uživamo u izgradnji. I ne forsiramo, već strpljivo čekamo krajnji rezultat.
Nema smisla ni graditi 10 kuća istovremeno, iako nam je to možda krajnji cilj. Niti očekivati trokatnicu, dok nismo izgradili njezine temelje. Cigla po cigla. Zahvala samom sebi i nagrada za trud. Provjereni recept za uspjeh i osobno zadovoljstvo.
Postoje situacije u kojima smo uspjeli ostvariti vlastita očekivanja ili one u kojima nismo, a koje nam omogućuju da zastanemo i razmislimo što bismo drugi put mogli učiniti drugačije. Ako stvari gledamo tako, ne postoji negativno iskustvo. Ne postoji neuspjeh. Svaki neuspjeh tako postaje samo još jedan korak prema uspjehu.
Ja sam odlučila napisat post. I popiti kavu.
Odmorit ću se, raditi što mi se radi.
Odlučim li se za još ijednu aktivnost popisa, sjajno.
Ako ne, znam da sam divna i uspješna. :)))
(izvor: Pinterest)
:* svima,
Ana
Oznake: uspjeh, neuspjeh, strpljenje, očekivanja, psihologija
komentiraj (7) * ispiši * #
Rastanak
subota , 03.12.2016.
(Photo credits: K)
Vezanost, borba protiv zrelosti
Tuga, borba protiv radosti.
Ljubav, u suradnji sa strahom.
Jedan rastanak, kao prilika za razvoj.
Život, kao nevjerojatno putovanje.
Sudbina,
I prihvaćanje svega što nam daje.
Kraj jedne ljubavi
Ili njezin početak?
Stvaranje praznine
Ili njezin svršetak?
Ne smijem u tebi tražiti ono što mi nedostaje
Svu potrebu snagu već imam u sebi,
Uzimanjem,
Puniji se ne postaje.
Ja i ti nismo Mi.
Ja sam Ja,
Ti si Ti.
Svatko za sebe, potpuni.
Putujemo,
Ljubavlju združeni.
Odnos kao ples duša.
Pa ipak, u svijetu prepunom boli
Razum srce ne sluša.
Tamo gdje si pravi ti,
Tamo gdje sam prava ja...
Vrijeme i prostor
Ne postoje.
Nema rastanaka,
Nema sastanaka.
Ti i ja,
Dio savršene cjeline.
Različiti, a isti.
Spojeni ljubavlju,
Nevjerojatnom snagom koja ne blijedi,
Koja ne poznaje prošlost ni budućnost,
Koja sjaji i udiše čistu sadašnjost.
Cijeliš me
kao melem ranu,
Radujem se svakom
Zajedničkom danu.
Tvoje riječi šume u mojim ušima
I gdje god pođem
Nosim tvoj osmjeh sa sobom, u grudima.
I kada odeš,
Nećeš otići.
Znam,
Zauvijek ćeš dio mene biti.
A.
komentiraj (6) * ispiši * #