Dijeta za sretniji život
ponedjeljak , 01.05.2017.Osmjesi. Lijepe riječi. Talenti. Intelekt. Mudre misli i duboki razgovori. Duhovitost. Možda novac? Nesvakidašnjost. Snaga. Empatičnost. Sigurnost kojom zračiš. Ugodan izgled. Neka tvoja vrlina, kvaliteta, snaga, jakost... Bilo koja. Ona, koja zadivi drugo ljudsko biće, zahvaljujući kojoj mu se lako i poletno, sasvim elegantno i onako, neprimjetno, zavučeš pod kožu...
E, to nije teško zavoljeti. To mogu voljeti svi.
Pitanje je, tko te voli, koga voliš, zbog njegovih mana, slabosti, rana...? Onih sitnih mušica i malih nepodnošljivosti koje vrište: Hej, ja sam ljudsko biće! Ranjeno. Slabo. Izuzetno jako. Čudno i čudnovato. Najbolje i najgore. Sve, u isti tren.
Puno je toga što mogu dati i ponuditi. Još je više toga zbog čega ćeš me obožavati.
Pa ipak.. Nisam superjunjakinja. Ne želim to ni biti. Hipersenzibilna sam, izoštrena, ponekad impulzivna, kritična i neuračunljiva. Slomljiva. Padnem, kako bih ponovno ustala. Kada ustanem, znam da ću ponovno pasti. A taj pad, boljet će još više nego prethodan. Ali, kada ponovno ustanem, svaki put, sve je slađe i slađe. A rast kojim to iskustvo rezultira, nemjerljiv je... Život je kao feder koji me čas baca gore, ka onoj najboljoj verziji mene, pa me, tako oštro i naglo, vraća onoj „drugoj“ ja. Onoj ranjivoj. Tugaljivoj. Ponekad zbunjenoj, uplašenoj. Slomljivoj, pod nizom tereta i očekivanja.
(Pinterest)
Jaka sam, proživjela sam i preživjela mnogo. Pa ipak, nekada ne mogu izdržati, čak ni ono malo.
Možeš li me ipak voljeti? Možeš li me prihvatiti? Pružiti mi ruku i usprkos svemu znati koliko sam divna? Jer... Sve to i puno više od toga, sve sam to ja!
Nismo superjunaci... Nosimo u sebi boli, terete, strahove i mane koje nas ponekad guše i ne daju nam da se otisnemo daleko... Da se vinemo u nebo, poletimo, slobodni od svega, a vođeni čistom energijom ljubavi. Prepušteni rastu, životu... Umjesto toga, režemo si krila, utapamo se u vlastitim sumnjama i tugama, željama da budemo netko i nešto drugo. Od sebe očekujemo savršenost.
Očekujemo ju i od drugih. Volimo ih, ljubimo, darivamo... Dok ne zaribaju. Dok ne dođu teški dani. Dok ne padnu i ne postanu lošijom verzijom sebe. Dok se ne izgube. Dok ne postanu ranjivi. Onda nestajemo i shvaćamo kako naša bezuvjetna ljubav uopće nije bila bezuvjetna. Volim te dok si takav, takav i takav... Kada to prestaneš biti, neću te više voljeti. Neću te pokušati razumjeti. Kritizirat ću te i, zahvaljujući tamnim naočalama koje nosim na licu svoga ega, neću vidjeti svoje mane. Samo tvoje. Hinit ću savršenost, igrati uloge, bježati od potpune bliskosti jer ona može rezultirati otkrivanjem onog iskonskog, nesavršenog ja, kojeg se plašim i od kojeg bježim. Radije ću živjeti u svom ružičastom balonu. A, kada se on neminovno raspline, krivit ću tebe. Njega. Nju. Ta, ja ne mogu biti kriva! Tražit ću dalje. Započeti novi parnerski odnos. Novo prijateljstvo. S nekim "boljim". S nekim tko mi više odgovara. S nekim tko će savršeno zadovoljavati moje potrebe. A kada moja projekcija završi i kada ponovno okusim ono gorko razočaranje nastalo rasplinutim očekivanjima, opet ću se okrenuti. Očajavati i samosažalijevati, ovu sebe koja nikako da doživi sreću... Jer ne zna iskreno voljeti druge. Jer ne može voljeti sebe.
(quoteshunter.com)
Često držimo dijete. Želimo ljepše tijelo pa se odričemo koječega, u želji da dostignemo neki točno određeni cilj koji smo si zacrtali. Pitam se... Kako bi bilo mjesec dana držati dijetu koja će nam omogućiti ljepši život i čišću savjest? Dijetu, koja će nam omogućiti da napokon stanemo na noge, da iskreno zavolimo sebe i druge? Kako bi bilo kada bismo, samo na nekoliko dana, smanjili razinu svojih očekivanja? Taštine? Kada bismo smanjili negativnosti koje pomislimo, kažemo ili učinimo, sebi i drugima? Kada bismo sebe i druge jednom poštedili kritike i fokusirali se na pozitivno?
Dijetu od kriticizma. Neadekvatnosti. Dijetu od srama. Od neugode. Od bježanja od onog malog, nesavršenog ja.
Mogli bismo postiti od negativnosti i kritike i, umjesto toga, tih nekoliko dana, (učiti kako) pružati ljubav, sebi i drugima.
Izbjegavati ogovaranja. Otpustiti zamjeranja, koja nas truju ljutnjom. Umjesto toga, mogli bismo jačati svoju mogućnost razumijevanja.
Mogli bismo prestati suditi, zaključivati na temelju malo podataka, znati prije nego smo provjerili...
Mogli bismo, za promjenu, potruditi se barem malo ostrugati zaštitni filter svojih iskustava i očekivanja, koji nosimo na naočalama kroz koje promatramo svijet, pa proširiti svoju perspektivu i mogućnost stavljanja u tuđe cipele. Naučiti kako uistinu slušati druge. Čuti druge. Razumjeti druge. Voljeti druge.
Ne bi bilo loše probati... Sigurna sam da bi rezultat bio zapanjujuć i da bi nam se naš trud vratio trostruko. Vratio bi nam se u vidu manje gorčine, većeg osobnog zadovoljstva i boljih odnosa sa samima sobom i drugima.
(Happy diet; manrepeller.com)
Često zaboravljamo, i ono što volimo i ono što mrzimo, i ono što želimo i ono što se trudimo odbaciti, i ono što pohvaljujemo i ono što kritiziramo, sve je to dio nas, vas, njih. I gorko i slatko, i lijepo i ružno... Sve to, čini nas jedinstvenima, predivnima. Unikatima, ljudskim bićima, savršenima u tim svojim nesavršenostima. Upravo to čini nas onime što mi uistinu jesmo, a to je božanstveni i vrijedni ljubavi.
Sve ono što daješ i pružaš, primaš i uzimaš, sve si to ti. Nesavršen. Običan, a neobičan. Čaroban TI!
Jedan jedini. Nema drugog i nema istog!
(emilysquotes.com)
Prava, iskrena ljubav, prema sebi i svom bližnjem, ne poznaje mržnju. Odbijanje. Neprekidne zahtjeve. Napuštanja. To nije ljubav! To su mržnja, odbijanje, neprekidni zahtjevi i napuštanja.
Prava ljubav omogućava rast, preobražaj, metamorfozu. Ona nudi prihvaćanje i razumijevanje, koji pomažu osobi da postane najboljom verzijom sebe.
"Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje (Sv. Pavao, 1 Kor 13,4-8)".
Učimo od Sv. Pavla! Odbacimo ono što nas ne služi i, za promjenu, naučimo kako voljeti.
(Facebook)
Jeste li spremni odvažiti se na ovakvu dijetu? :)
Želim vam ugodnu večer!
Ana
Oznake: ljubav, dijeta za sretniji život, promjene, odnosi
komentiraj (16) * ispiši * #
Značajan i predivan i, kao takav, dio Svemira.
subota , 11.02.2017.
(technocrazed.com)
Ponekad je potrebno samo zastati, duboko udahnuti i osvjestiti da si samo mali, ali značajni dio nečeg punog većeg od sebe.
Svi problemi rasplinju se pred ljepotom, veličinom i nevjerojatnošću svega onoga što jest, svega onoga što je bilo i svega onoga što će biti.
Sadašnjost... Sadašnjost je jedino što imamo.
Vrijeme, ono kakvo poznajemo, kakvom robujemo i ono kojim mjerimo sve, u stvari je samo ILUZIJA.
Kao takvo ne postoji nigdje drugdje osim u našim glavama i ovom našem malom komadiću Svemira zvanom Zemlja.
Dio si nečeg puno većeg od sebe: snage koja brine, (su)osjeća i prihvaća, svjesna tvoje snage i važnosti.
Tvoje tijelo, ova Zemlja, sve ono što poznaješ, samo su manifestacija materijalnog svijeta, koji čini samo jednu malu, vidljivu razinu svega što egzistira... Kada to osvijestiš, preostaje ti samo otpustiti i dopustiti svemu da se dogodi. Jer znaš da će se dogoditi u pravi trenutak i s pravim razlogom.
Ne postoji negativno. Događaje negativnim čini naša percepcija, a ona je dio našeg uma, našeg ega i kao takva utopljena u moru negativnih misli, tuga, boli i (pra)starih iskustava koja smo proživjeli dok smo bila nesvjesni i zatrovani negativnim uvjerenjima, koje su nam nametnuli nesvjesni drugi, a koje sada uporno i nesvrsihodno prežvakavamo.
Postoji samo NEOPHODNO. Postoji samo ono potrebno.
Sva bol koju osjećaš samo je očajnički plač tvoje duše koja ti, kroz emocije, jedinim jezikom koji poznaje, poručuje: Ne možeš biti dalje od istine. Ja te volim. Ja te prihvaćam.
Mržnja prema sebi i krivnja ono su što nas truje, a zapravo su iluzija, projekcija našeg uma.
Naša duša voli i cijeni sve ono što mi jesmo. Naš um i naše tijelo omogućavaju joj da egzistira na ovoj materijalnoj razini.
Bez fizičkog, ona ne bi mogla opstati na Zemlji, a upravo joj je boravak ovdje potreban iz nekog razloga kojeg ti nisi u stanju vidjeti, a nisi u stanju vidjeti dok god se koristiš samo očima i umom jer su oni dio tvoje percepcije, koja je ono što te čini slijepim. Naše znanje i naš um su ograničeni, nije lako spoznati nešto veće od sebe. Nije lako spoznati takvu inteligenciju i kreaciju, barem dok ne znamo kako gledati.
Tu smo s razlogom. Sve ono što prolazimo, prolazimo s razlogom. To je jedina iskrena istina. Sve ostalo što vjerujemo i mislimo da znamo, zapravo su laži i projekcije našeg uma.
Ne možemo materijalnim cijeliti nematerijalno.
Ljubav i prihvaćanje jedino su što nas može iscijeliti.
I za kraj...
Jedna meni divna osoba rekla je: "Kad se sve materijalno ruši, znaš da slijediš put svoje duše."
Luduj, prkosi, moli, voli.
Slijedi svoj put. Prihvati sve ono na što nailaziš.
Oznake: filozofija, ljubav, duhovno putovanje, prihvaćanje, teškoće
komentiraj (3) * ispiši * #
Rastanak
subota , 03.12.2016.
(Photo credits: K)
Vezanost, borba protiv zrelosti
Tuga, borba protiv radosti.
Ljubav, u suradnji sa strahom.
Jedan rastanak, kao prilika za razvoj.
Život, kao nevjerojatno putovanje.
Sudbina,
I prihvaćanje svega što nam daje.
Kraj jedne ljubavi
Ili njezin početak?
Stvaranje praznine
Ili njezin svršetak?
Ne smijem u tebi tražiti ono što mi nedostaje
Svu potrebu snagu već imam u sebi,
Uzimanjem,
Puniji se ne postaje.
Ja i ti nismo Mi.
Ja sam Ja,
Ti si Ti.
Svatko za sebe, potpuni.
Putujemo,
Ljubavlju združeni.
Odnos kao ples duša.
Pa ipak, u svijetu prepunom boli
Razum srce ne sluša.
Tamo gdje si pravi ti,
Tamo gdje sam prava ja...
Vrijeme i prostor
Ne postoje.
Nema rastanaka,
Nema sastanaka.
Ti i ja,
Dio savršene cjeline.
Različiti, a isti.
Spojeni ljubavlju,
Nevjerojatnom snagom koja ne blijedi,
Koja ne poznaje prošlost ni budućnost,
Koja sjaji i udiše čistu sadašnjost.
Cijeliš me
kao melem ranu,
Radujem se svakom
Zajedničkom danu.
Tvoje riječi šume u mojim ušima
I gdje god pođem
Nosim tvoj osmjeh sa sobom, u grudima.
I kada odeš,
Nećeš otići.
Znam,
Zauvijek ćeš dio mene biti.
A.
komentiraj (6) * ispiši * #