Dvije, tri... O Ljubavi, koja pobjeđuje kritiku.

Okolina u kojoj nije manjkalo kritike.
Bilo je svega, od oštrih uvreda do „benignih“ šala koje su često prelazile granicu dobrog ukusa i doticale ono ranjivo: samopouzdanje jednog djeteta.

I sama sam postala kritična. Kako prema drugima, tako i prema samoj sebi.

Trajao je taj obrazac, sve dok nisam počela preispitivati sljedeće postulate:
• Savjet vrijedi kao osoba koja ga daje.
• Savjet ima neku težinu ukoliko je tražen.
• Nuđenje savjeta nekome tko to ne želi gubljenje je vremena. Pitam se... Ima li smisla sipati bisere pred svinje? One ne znaju njihovo značenje.

Naravno, savjet i kritika nisu isto. Iako oboje idu u „TI obliku“ i mogu biti izrečeni u dobroj namjeri, kod kritike je fokus uvijek stavljen na negativno, na nešto što osuđujemo, a osobi kojoj se ona daje želi se poslati poruka kako nešto što ona čini, voli, jest, nije u redu.

Kritika se može raščlaniti na dva vrlo jasna argumenta:
• Opažamo nešto što nam se ne sviđa, nešto što percipiramo kao loše ili je u suprotnosti s našim sustavom vrijednosti.
• Pod pretpostavkom da smo mi mjerilo ispravnoga i neispravnoga, osjećamo se pozvanima kritizirati.

To me dovodi do nekoliko pitanja... Zašto bismo baš mi predstavljali to mjerilo? i Možemo li uistinu znati što je najbolje za nekoga drugoga? Znači li to da sumnjamo u njegovu snagu i potencijal, a uzdižemo sebe kao nekog tko je mjerodavan odlučivati za ime i u ime drugih ljudi? Ako da, koliko je to uopće etično?

Prije nego se odlučimo kritizirati druge, ne bi bilo loše razmotriti da možda taj netko ne vjeruje u ono u što mi vjerujemo. Ne želi živjeti onako kako mi mislimo da bi TREBALO živjeti. Iskreno vjerujem kako se sve događa s razlogom. Sukladno tome, svako nas iskustvo izgrađuje i prolazimo sve ono što trebamo proći. Svako ljudsko biće na tom svom putu ima kapacitet osvjestiti što je za njega najbolje u datom trenutku. Ipak, nekada ga treba potaknuti da pogleda u sebe i spozna ono, što negdje duboko u sebi, već zna.
Takav stav prema životu ostavlja malo prostora za kritiku.

Kritika nije korisna za odnos, već ga, sasvim suprotno, može poljuljati, a osobu koju smo "kritizirali iz najbolje namjere" gurnuti od nas. Ako osoba u toj fazi života ne uviđa ono što joj govorimo, neće se mijenjati, već će nas eventualno početi gledati kao na „babaroge“ od kojih će neke stvari jednostavno... skrivati.

Valja imati i na umu kako kritika jako puno govori o onome tko ju upućuje. Često nam u dugima smeta upravo ono čega se bojimo i/ili, iz nekog razloga, ne želimo vidjeti u sebi.

Ako smo skloni kritici, gotovo je sigurno da ne štedimo ni sami sebe. U tom slučaju, nerijetko smo prema sebi i najokrutniji. Manjka nam samopoštovanja. Sitničavi, vidimo i one najmanje pogreške, ipak, nekako slijepi kada treba uočiti da smo nešto učinili dobro.

Jedno je sigurno, kritika je uvijek odraz mentalnog otpora prema postojećem stanju i situaciji, a otpor je nešto što izaziva emocije poput frustracije, ljutnje ili tuge. Iz takvih, neugodnih emocija, teško da će se izroditi nešto konstruktivno. Iako kritika jest nešto što može potaknuti promjenu, smatram da promjena začeta na kritici od početka stoji na krivim temeljima. Onda se mijenjam jer netko drugi to želi od mene. Mijenjam se jer su mi rekli da moram. Mijenjam se kako bih napokon zaslužio nečiju ljubav i odobravanje jer ovakav, kakav sam sada, jednostavno nisam dovoljno dobar. Kritiziranje nekoga znači odbacivanje onoga što on u datom trenutku jest, a pitanje je koliko odbacivanje ima veze s pravom, bezuvjetnom ljubavlju?

Iz navedenih razloga smatram da kritiku treba izbjegavati, neovisno o smjeru u kojem ona ide.

Ipak, dijeta od kritiziranja ne znači post od uočavanja onog disfunkcionalnog, onoga što nas ne služi ili na bilo koji način koči naš rast. Nije poanta žmiriti nad negativnim i grcati u blatu. Poanta je osvijestiti si da si u blatu, prihvatiti blato kao sastavni dio trenutka u kojem se nalaziš i učiniti sve što možeš da se iz njega izvučeš. Dok god se „glođeš“ kako si u njega dospio, ne radiš na rješenju. S tim u vezi, ako u sebi razvijamo promatrača, koji će opservirati naše misli i emocije, on će vrlo brzo uočiti proklijalo sjeme bilo kakve negativnosti. Valja naglasiti i kako je osobito važno da se nakon spoznavanja disfuncionalnog ne poskliznemo, ne počnemo si suditi, kritizirati se zbog toga što vidimo i osjećamo ili si, kao šlag na torti, ne odlučimo razvijati osjećaj krivnje. Zrnce krivnje nešto je što nam u tom trenutku najmanje treba!

Krivnja i kritika ne donose ništa dobro. Rješenja nude razumijevanje i suosjećanje.

Oznake: kriticizam, odnosi, bezuvjetna ljubav

Dijeta za sretniji život

Osmjesi. Lijepe riječi. Talenti. Intelekt. Mudre misli i duboki razgovori. Duhovitost. Možda novac? Nesvakidašnjost. Snaga. Empatičnost. Sigurnost kojom zračiš. Ugodan izgled. Neka tvoja vrlina, kvaliteta, snaga, jakost... Bilo koja. Ona, koja zadivi drugo ljudsko biće, zahvaljujući kojoj mu se lako i poletno, sasvim elegantno i onako, neprimjetno, zavučeš pod kožu...
E, to nije teško zavoljeti. To mogu voljeti svi.

Pitanje je, tko te voli, koga voliš, zbog njegovih mana, slabosti, rana...? Onih sitnih mušica i malih nepodnošljivosti koje vrište: Hej, ja sam ljudsko biće! Ranjeno. Slabo. Izuzetno jako. Čudno i čudnovato. Najbolje i najgore. Sve, u isti tren.

Puno je toga što mogu dati i ponuditi. Još je više toga zbog čega ćeš me obožavati.
Pa ipak.. Nisam superjunjakinja. Ne želim to ni biti. Hipersenzibilna sam, izoštrena, ponekad impulzivna, kritična i neuračunljiva. Slomljiva. Padnem, kako bih ponovno ustala. Kada ustanem, znam da ću ponovno pasti. A taj pad, boljet će još više nego prethodan. Ali, kada ponovno ustanem, svaki put, sve je slađe i slađe. A rast kojim to iskustvo rezultira, nemjerljiv je... Život je kao feder koji me čas baca gore, ka onoj najboljoj verziji mene, pa me, tako oštro i naglo, vraća onoj „drugoj“ ja. Onoj ranjivoj. Tugaljivoj. Ponekad zbunjenoj, uplašenoj. Slomljivoj, pod nizom tereta i očekivanja.

Često zaboravljamo, i ono što volimo i ono što mrzimo, i ono što želimo i ono što se trudimo odbaciti, i ono što pohvaljujemo i ono što kritiziramo, sve je to dio nas, vas, njih. I gorko i slatko, i lijepo i ružno... Sve to, čini nas jedinstvenima, predivnima. Unikatima, ljudskim bićima, savršenima u tim svojim nesavršenostima. Upravo to čini nas onime što mi uistinu jesmo, a to je božanstveni i vrijedni ljubavi.
Sve ono što daješ i pružaš, primaš i uzimaš, sve si to ti. Nesavršen. Običan, a neobičan. Čaroban TI!
Jedan jedini. Nema drugog i nema istog!

(emilysquotes.com)

Prava, iskrena ljubav, prema sebi i svom bližnjem, ne poznaje mržnju. Odbijanje. Neprekidne zahtjeve. Napuštanja. To nije ljubav! To su mržnja, odbijanje, neprekidni zahtjevi i napuštanja.
Prava ljubav omogućava rast, preobražaj, metamorfozu. Ona nudi prihvaćanje i razumijevanje, koji pomažu osobi da postane najboljom verzijom sebe.

"Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje (Sv. Pavao, 1 Kor 13,4-8)".
Učimo od Sv. Pavla! Odbacimo ono što nas ne služi i, za promjenu, naučimo kako voljeti.

(Facebook)

Jeste li spremni odvažiti se na ovakvu dijetu? :)

Želim vam ugodnu večer!

Ana

Oznake: ljubav, dijeta za sretniji život, promjene, odnosi

Junak ili puno manje od toga?

Oznake: odnosi

Krijesnice

Kucanje proljeća budi u meni nekakav poseban polet, entuzijazam, „bezrazložnu“ sreću, želju za stvaranjem.
Srce mi je puno, a svaki pogled na prirodu koja se budi i na ovaj suncem obasjan grad, razvlači mi postojan osmjeh na licu...

Sunce. Život. Novi početci.
Nevjerojatna snaga i krila koja narastu nakon spoznaje da si ti taj koji kreiraš svoj život i svu njegovu ljepotu.

Ipak, nekad naš rast ne bi bio moguć ili bi se isti događao vrlo sporo da nema krijesnica.

Oznake: krijesnice, pomoc, odnosi, altruizam