Dvije, tri... O Ljubavi, koja pobjeđuje kritiku.

Okolina u kojoj nije manjkalo kritike.
Bilo je svega, od oštrih uvreda do „benignih“ šala koje su često prelazile granicu dobrog ukusa i doticale ono ranjivo: samopouzdanje jednog djeteta.

I sama sam postala kritična. Kako prema drugima, tako i prema samoj sebi.

Trajao je taj obrazac, sve dok nisam počela preispitivati sljedeće postulate:
• Savjet vrijedi kao osoba koja ga daje.
• Savjet ima neku težinu ukoliko je tražen.
• Nuđenje savjeta nekome tko to ne želi gubljenje je vremena. Pitam se... Ima li smisla sipati bisere pred svinje? One ne znaju njihovo značenje.

Naravno, savjet i kritika nisu isto. Iako oboje idu u „TI obliku“ i mogu biti izrečeni u dobroj namjeri, kod kritike je fokus uvijek stavljen na negativno, na nešto što osuđujemo, a osobi kojoj se ona daje želi se poslati poruka kako nešto što ona čini, voli, jest, nije u redu.

Kritika se može raščlaniti na dva vrlo jasna argumenta:
• Opažamo nešto što nam se ne sviđa, nešto što percipiramo kao loše ili je u suprotnosti s našim sustavom vrijednosti.
• Pod pretpostavkom da smo mi mjerilo ispravnoga i neispravnoga, osjećamo se pozvanima kritizirati.

To me dovodi do nekoliko pitanja... Zašto bismo baš mi predstavljali to mjerilo? i Možemo li uistinu znati što je najbolje za nekoga drugoga? Znači li to da sumnjamo u njegovu snagu i potencijal, a uzdižemo sebe kao nekog tko je mjerodavan odlučivati za ime i u ime drugih ljudi? Ako da, koliko je to uopće etično?

Prije nego se odlučimo kritizirati druge, ne bi bilo loše razmotriti da možda taj netko ne vjeruje u ono u što mi vjerujemo. Ne želi živjeti onako kako mi mislimo da bi TREBALO živjeti. Iskreno vjerujem kako se sve događa s razlogom. Sukladno tome, svako nas iskustvo izgrađuje i prolazimo sve ono što trebamo proći. Svako ljudsko biće na tom svom putu ima kapacitet osvjestiti što je za njega najbolje u datom trenutku. Ipak, nekada ga treba potaknuti da pogleda u sebe i spozna ono, što negdje duboko u sebi, već zna.
Takav stav prema životu ostavlja malo prostora za kritiku.

Kritika nije korisna za odnos, već ga, sasvim suprotno, može poljuljati, a osobu koju smo "kritizirali iz najbolje namjere" gurnuti od nas. Ako osoba u toj fazi života ne uviđa ono što joj govorimo, neće se mijenjati, već će nas eventualno početi gledati kao na „babaroge“ od kojih će neke stvari jednostavno... skrivati.

Valja imati i na umu kako kritika jako puno govori o onome tko ju upućuje. Često nam u dugima smeta upravo ono čega se bojimo i/ili, iz nekog razloga, ne želimo vidjeti u sebi.

Ako smo skloni kritici, gotovo je sigurno da ne štedimo ni sami sebe. U tom slučaju, nerijetko smo prema sebi i najokrutniji. Manjka nam samopoštovanja. Sitničavi, vidimo i one najmanje pogreške, ipak, nekako slijepi kada treba uočiti da smo nešto učinili dobro.

Jedno je sigurno, kritika je uvijek odraz mentalnog otpora prema postojećem stanju i situaciji, a otpor je nešto što izaziva emocije poput frustracije, ljutnje ili tuge. Iz takvih, neugodnih emocija, teško da će se izroditi nešto konstruktivno. Iako kritika jest nešto što može potaknuti promjenu, smatram da promjena začeta na kritici od početka stoji na krivim temeljima. Onda se mijenjam jer netko drugi to želi od mene. Mijenjam se jer su mi rekli da moram. Mijenjam se kako bih napokon zaslužio nečiju ljubav i odobravanje jer ovakav, kakav sam sada, jednostavno nisam dovoljno dobar. Kritiziranje nekoga znači odbacivanje onoga što on u datom trenutku jest, a pitanje je koliko odbacivanje ima veze s pravom, bezuvjetnom ljubavlju?

Iz navedenih razloga smatram da kritiku treba izbjegavati, neovisno o smjeru u kojem ona ide.

Ipak, dijeta od kritiziranja ne znači post od uočavanja onog disfunkcionalnog, onoga što nas ne služi ili na bilo koji način koči naš rast. Nije poanta žmiriti nad negativnim i grcati u blatu. Poanta je osvijestiti si da si u blatu, prihvatiti blato kao sastavni dio trenutka u kojem se nalaziš i učiniti sve što možeš da se iz njega izvučeš. Dok god se „glođeš“ kako si u njega dospio, ne radiš na rješenju. S tim u vezi, ako u sebi razvijamo promatrača, koji će opservirati naše misli i emocije, on će vrlo brzo uočiti proklijalo sjeme bilo kakve negativnosti. Valja naglasiti i kako je osobito važno da se nakon spoznavanja disfuncionalnog ne poskliznemo, ne počnemo si suditi, kritizirati se zbog toga što vidimo i osjećamo ili si, kao šlag na torti, ne odlučimo razvijati osjećaj krivnje. Zrnce krivnje nešto je što nam u tom trenutku najmanje treba!

Krivnja i kritika ne donose ništa dobro. Rješenja nude razumijevanje i suosjećanje.

Oznake: kriticizam, odnosi, bezuvjetna ljubav