Medvjeđa usluga
četvrtak , 22.12.2016. Ovih se dana često susrećem s različitim modalitetima jedne te iste situacije... Navodi me to da se u ovom postu malo pozabavim temom kontrole i (nedostatka) osobne odgovornosti, kada su u pitanju odgoj i roditeljstvo.
S tim u vezi, roditelji često žele da dijete razvije osobnu odgovornost za vlastite obaveze i život u cjelini, dok s druge strane zbog straha teško otpuštaju kontrolu pa mu ne dozvoljavaju da nešto zaboravi, pogriješi, opeče se i da osjeti posljedicu svog ponašanja, bila ona fiktivno dobra ili loša.
"Svaki put joj prekontroliram ruksak, a ona svejedno nešto zaboravi pa joj to moram nositi u školu!"
"Volio bih da je samostalniji, ali ja sam kriv jer redovito ne kontroliram da li je obavio sve ranije planirane obaveze."
"Ne mogu ga pustiti da se igra, možda padne."
I xy drugih varijanti iste priče.
"Što bi se dogodilo da to ne učinite?", pitam ih.
Odgovori variraju, a uglavnom se odnose na činjenicu da bi se u tom slučaju dijete susrelo s nekom posljedicom i našlo u nekoj, potencijalno neugodnoj situaciji.
Na pamet mi pada poprilično čest odgovor koji ide tipa "Pa, ne bi obavilo sve što je naumilo" ili " Dobilo bi 1".
Čini mi se kako taj odgovor otvara prostor za zapitati se jedno jednostavno pitanje: "I... Što onda?"
Stvarno, što onda?
Što onda ako dijete dobije jedinicu? Jedna jedinica! Ako mene pitate, niska cijena za iskustvo koje može značiti važnu životnu lekciju.
Nije poanta dijete držati "pod staklenim zvonom" i štiti ga od svih vanjskih uvjeta i elementarnih nepogoda, jer to neće činiti ni život. Dijete, koje će jednoga dana postati odrasla osoba, na svom će se putovanju susretati s pustinjama, gadnim olujama i rijekama koje će mu se ponekad činiti nepremostivima. Dobar roditelj neće ga ostaviti samo, uskratiti mu prijeko potrebnu podršku i ljubav i riskirati da krene krivim putem... Bit će tu za njega, voditi ga, ali će mu postepeno, kako raste, prepuštati sve više kontrole i jačati njegov osjećaj osobne odgovornosti. Izuzetno je važno usaditi mu ideju kako je prekrasno, snažno i sposobno nositi se sa svime što mu se u životu događa. Ideju, kako je ono kreator svoga života.
Dijete valja upozoriti na ono što se može dogoditi, ali mu i dozvoliti da ponekad padne pa nauči na vlastitim pogreškama. Past će, možda zaraditi koji ožiljak. Ožiljak, koji će ga podsjećati na to kako je uspjelo i preživjelo. Poanta je osnažiti ga za život i ono što dolazi, a ne poslati mu uvjerenje kako nikada ne može/neće moći samo i izazvati mu osjećaje nedostatnosti i nesigurnosti. Njegov život njegova je bitka.
U vezi s time, naravno da nije ideja njegovati uvjerenje kako "sve možemo sami". Superljudi ne postoje. Ljudi su nesavršena, socijalna bića i kao takva trebaju kontakt, baš kao i pomoć i podršku. Neophodno je važno opaziti kada dalje ne možemo sami i znati zatražiti pomoć, ali to ponovno ide iz opažanja i preuzimanja osobne odgovornosti za vlastiti uspjeh i sreću.
Fact: Dok god radimo stvari umjesto onog drugog, konstantno ga kontroliramo, provjeravamo i izvlačimo iz neugodnih situacija u koje se sam doveo, zapravo mu činimo medvjeđu uslugu te mu uskraćujemo mogućnost da nauči nešto iz svojih pogrešaka i shvati logičnost kruga MISLI -) PONAŠANJE-) POSLJEDICA.
I za kraj, čini mi se da loš razvoj situacije jednostavno NE POSTOJI. Postoje one ugodnije i one neugodnije životne situacije.
Važno je ne tumarati kroz život, koristiti svaku priliku za (samo)analizu, komunicirati sam sa sobom (ili, u ovom kontekstu, sa svojim djetetom) i zapitati: "Gdje je nastao problem?" i "Što se moglo drugačije?". Na taj način neugodna životna iskustva postaju izuzetna prilika za rast, razvoj i učenje.
Želim Vam ugodnu večer,
unconscious_consciousness ili samo Ana...
komentiraj (4) * ispiši * #