Edhel Taurë
četvrtak, 30.08.2007.
Balerina sam i ne mogu okrenuti zglobove onako kako ne bi boljelo
Nevjerna sam i padam kao plod bez dovoljno vode na tvrdu, bijelu zemlju.
Srebrna krv će poteći iz mojih krila
Jer ipak sam bila nevjerna, nevjerna prema šumama i livadama, mojim vječnim suputnicama.
30.08.2007. u 13:37 • 7 Komentara • Print • #
ponedjeljak, 27.08.2007.
Dar Krila
Usprkos jako dobrom poznavanju fizike, još uvijek dok polijećem imam osjećaj da sve to letenje prkosi njezinim zakonima. Kao mala sam trčala i skakala da provjerim je li danas dan kad se može letjeti. Svi pokušaji su me dobro uvjerili da sam prikovana za zemlju i da ću uvijek padati okomito prema njenom središtu. Svakim padom, san o letenju bi bio sve veći.
Cijeli život imam more i mogu zamišljati da letim jer je uzgon baš na mojoj strani, dok onaj u zraku zaboravljam. Raširim ruke, zamahnem, pa ih raširim te se pustim. Ponekad radim premete, ponekad ispružene salte... niz stvari koje u zraku ne mogu izvesti jer se više ne bavim gimnastikom. No ta zamjena ostaje samo zamjena i osjećaj se brzo gubi.
Galeb, koji me i sad promatra dok pišem, prekjučer mi se smijao i lamatao mi krilima da pokaže kako može i u mjestu letjeti. Ja bih mu mahnula prema nebu spustivši mu tako jer i on sam zna da su za to zaslužne zračne struje koje nisu uvijek prisutne u njegovu korist. Tada je samo zgrabio svoj zalogaj po koji se spustio u slojeve neletaća i odfijukao u nebesa.
On će se vjerovatno i nastaviti smijati, ali će ostati gladan, jer to je njegova žalost, kao što je moja neimanje dara krila.
"Dar krila" je još jedno remek-djelo Richarda Bacha koje je teško prihvaćeno u krugu ljudi koji nemaju osjećaje prema levitacijskim aktivnostima. Ono što čini knjigu posebnom jest jednostavnost s kojom Bach ponovno izražava svoju ljubav prema letenju. Da bih u potpunosti upoznala njegov motiv za pisanje Galeba, trebalo mi je samo jedno poglavlje ove knjige da mi to sve razjasni. Galeba sam voljela jako i pročitala sam ga već u drugom razredu osnovne. Od tada galebi za mene nisu samo strvinari. Oni su duše lutalice, neispjevani pjesnici, potpuno duhovna bića.
Jednom mi je tata rekao: "Malo bolje pogledaj i vidjet ćeš da svi galebi puštaju samo jednog određenog galeba da jede ove iznutrice. Taj galeb je mladi galeb (mladi su prošarani sivim točkicama, gdje su stariji bijeli) i još ne zna kako jesti i da mu je hrana važna za let. Zato ga stariji galebi puštaju da se nauči."
Promatram ih svaki put kad ih vidim i svaki put malo više vjerujem da im hrana služi za let, a ne let da bi imali hranu.
27.08.2007. u 10:02 • 10 Komentara • Print • #
četvrtak, 23.08.2007.
Paraliza od uobičajenog
Vruće je ko' u raju. Pišem jer ne mogu spavati od proklete vrućine. Danas i jučer i prekjučer sam pod teškim dojmom jedne genijalne grupe upijala pjesme i svakim se novim preslušavanjem zaljubivala. Riječi ima ubi bože... ali muzika je ... mmMMm 
ugl. radi se o Sonati Arctici, ne baš poznatom bendu, ali jako kvalitetnom. Moram zahvaliti Jenxy što me je zarazila. Osim njih sjetila sam se i dobrih starih Cranberries. Dobro idu uz zaljubljeno doba, cvijetići, leptirići... mašna, sunce, suncokreti i suncobrani...
Cranberries sam slušala / smo slušali (a joj) cijelu prvu godinu. Negdje oko 200-tinjak dana, pa mi je malo došlo zlo na kraju te godine, ali sad opet nostalgija hara.
Kao i kod dobre stare muzike dobro se vratiti i nekim drugim stvarima.
Npr. kolko-tolko zdravoj hrani. Brat je stalno tvrdio (brat je stalno nešto tvrdio) da mu umjetni sokovi uništavaju zube... Iako se uspostavilo da je to zbog sinusa, ali nije važno, tu teoriju držim i ja... iako imam dosta zdrave zube... ali ... i ništa im
se ne može dogoditi... barem još nije ... ovaj ... da primijetila sam da i prirodni sokovi (napravljeni od nas samih) daju više energije i manje debljaju. Ili ti pušu 
manje od onih umjetnih.
Limunada ili narančada... što se mene tiće. Ovisi čega ima u kućici. Preveliki
smo ovisnici "reklamne" zdrave hrane, a rijetko je pravimo sami, bez umjetnih preparata... što je prilična šteta i bacanje love.
Sad oni reklamiraju prirodni sok od naranče, 100% naranče, jea rajt, s aromom tetrapaka možda? Karikiram malo.
Što se tiče liječenja biljni lijekovi iz domaće radione najbolje pomažu. U to sam se uvjerila početkom ovog mjeseca. Platila sam silne novce za neki čaj od metvice, ružmarina, kopara, tratinčice, ma tko će ih znat čega već ne, i kremu od istog sadržaja... Dok je to sve stiglo iz Zagreba, ja sam se već bila izliječila čajem koji sam sama spravljala napravljenog od biljaka oko kuće. Na kraju sam shvatila kad mi se bolest opet pojavila da preparate koje sam kupila mogu slobodno baciti jer su domaće biljke imale 200% bolji učinak od njih.
Ove godine sam napravila stvarno hrpu fotografija i želim ih sve potrpati u nekakvu galerijicu. Tako da ću se vjerovatno time sutra baviti. Možda preksutra. 
Btw. link za koji mnogi nemaju komentara, ustvari imaju ih, jako puno:
klikni ovdje
subota, 18.08.2007.
verse o tebi
Ponekad zaželim da smo, ti i ja, samo lutke na onom velikom, starom tavanu gdje sunce uvijek nježno teče između grbavih crijepova i bljeska se na našim licima. Zlato.
Staklenim prstićima lomim posljednju zraku da nam oboma bude toplo još neko vrijeme. Tišina.
Sanjam naše fotografije kao nerođene ptice širokih krila i bistrih očiju kako će se uvinuti u modra nebesa i pokazati svijetu naš plamen. Udaraljke.
Plešem oko tebe i vadim svoje šarene marame. Ti se okrećeš za mnom i prstima hvataš njihove krajeve. Kotrljamo se u šarenilu naše sreće pokušavajući se stopiti baš kao što to prave boje rade. Uzbuđenje.
Bosa polagano ulazim u kupaonicu, tražim miris tvog parfema koji se svakim otkucajem smjenjuje s zelenim i bijelim pločicama.
Vragolasto se smješkaš i bježiš mi među fuge naših ludo utrošenih dana.
I tako te ja tražim među tuđim uspomenama, kao mala zaljubljena djevojčica… gledam tvoje fotografije i čitam tvoje riječi, sanjareći i tapkajući bosim prstićima po tvojem krhkom, ledenom podu… Strah.
Pogledam se ponekad u zrcalo, cijela, tek toliko da znam jesam li ti dovoljno mršava. Smiješno. Hm. Leptiri.
Pjevam. Psujem. Moja zbunjenost u tvom okrilju. Sramežljivo i u tajnosti vježbam svoj potpis tvojim prezimenom. Tirkizna tinta.
Sve to zajedno skupljam kao rijetke dragulje i neodgovorno bacam u mlinove vremena. Igra.
Plavi prah nastao struganjem naših figura o životnu ploču guši sjećanja na bivše. Reci mi sada, vjeruješ li u vitezove prošlih snova, u ledene kraljice egipatskih mora i svemirske bogove naših sunaca? Govor.
Sedam je ljubavi bilo, a jedna od njih je naša. Struna.
Moja, tvoja ruka, tvoja u mojoj i moja u tvojoj. Ljubav.
