petak, 28.02.2014.

Perspektive

Gigant:
Zar smo potratili još jednu večer? Prazna ulica. Odjek nas samih, odjek tišine. Odjek ničega odisao je takvim gorkim savršenstvom. Jedva samosvjesni entiteti koji opasno kasne na vlak spoznaje. Nakon nestanka u sjeni ostaje vizualna jeka, lagano mreškanje na granici jave i sna. Razbijeno staklo na pločniku. Završena je još jedna uzaludna vježba u neobičnosti. Jedna od mnogih.
Misli ulupane u ništa, bačene u vjetar. Riječi nikad ne izrečene, popuštaju pod teretom djela nikad učinjenih. Ne postoji okolina i otegotne okolnosti, postoji samo rizik, gotovo get-out-of-jail-free-card za namjeru i reakciju. Možemo porazbijati sve čaše, ali mehanizam svejedno radi svoje. Svjetovi idu dalje i svi imaju glavne uloge u svojim sporednim životima. Scena je široka, guranje je ludost, jer ne možeš biti u potpunosti spreman. Ali, svi koji su ondje, progurali su se kroz usku nišu, pronašli put iz sivih masa lišenih sive materije. Uzmi svoju priliku, ovo nije raskrižje na kojem ćeš prodati svoju dušu.
Katkad se pitam da li se namjerno sebično stavljam u sve te situacije, samo da dobijem još riječi? U nama postoji nakaznost uvjetovana ustrojem disfunkcionalnih vrijednosti. Ovo mjesto prestaje biti moj dom, ne znam što to znači. Kako jednome gradu dati najbolje godine svog života? Ne ovdje.

Svijet se dijeli na dvije vrste ljudi, one koji dijele svijet na dvije vrste ljudi i one koji općenito generaliziraju.


Insekt:
Zaboravismo navinuti sat, on ne može kucati bez nas. Sila vremena nas zavlači u petlju nehotične destrukcije, granica između racionalnog i emocionalnog se briše. Daleko smo dogurali bez našeg stvoritelja, što će se dogoditi kada naše kreacije budu mogle bez nas? Možda postoji bog kojega nismo vrijedni, ali čemu onda strah i bogobojaznost? Imam tendenciju vjerovati da imamo boga kojeg zaslužujemo, a vi sami zaključite što to znači, jer je to ionako stvar osobnih preferencija /viđenja /miskoncepcija.
Život, razum i njihove loše imitacije. Pojave za koje ne znamo da postoje, ali su nekako oduvijek bile tu, postaju iznenađenje koje to nikad nije trebalo biti. Vječna igra viših oblika života, hijerarhija među stvarateljima. Tantijemi i molitve će se slomiti na leđima čovjeka.
Između jarke svjetlosti koja pali kožu i ledenog mraka koji ledi krv. Naše pjesme će nestati, njihove crkve će ostati arhitekturalni spomenici zavedene kulture, smrznuti crnilom nuklearne zime. Povijest će napokon prestati biti općeprihvaćena kolektivna iluzija zaboravljenih zabluda. Što će biti kada priče nestanu, a posljednji otisak prsta se obriše? -Ništa, apsolutno ništa.
Ne postoje istinski nacrti i planovi, naši su previše rudimentarni i očigledni. Ne, postoji samo kaos. Kaos je pravedan i daje rezultate. Zbog kaosa noću mirno spavam. Nije moguće replicirati ludost, ne postoje metode u nasumičnosti. Sve ovo je tako veliko, čudi me kako ne popustimo pod tlakom univerzuma. Stoga trebamo graditi spomenik za godine koje dolaze, na vječnost koju moramo zaraditi.

Plot twist: gigant i insekt su jedno.


02:02 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 22.02.2014.

Stranputice individualnosti

Lagana igra riječi, ples misli u kojem tako lako zaboravim korake. Želiš li opet čuti onu pjesmu? Znaš dobro koju, ona stvar koja nikad nije pisana za tebe, a pristaje tvom životu bolje no što možeš pojmiti. Želiš je staviti na repeat, utapati se u njoj dok ti nije dosta, i onda se utapati još malo. Glasna glazba dopire kroz san i formira kulisu usred REM faze. Lica jednostavno djeluju previše stvarno da možemo svjedočiti stvarima koje slijede. Tog subotnjeg popodneva sam postao svjestan da neću spavati još neko vrijeme. Oni koji zabunom zaborave su oni kojima je suđeno da se sjećaju. Jednostavno se čini da sistem tako funkcionira, pod pretpostavkom da sistem uopće postoji. Ali vjerujem da postoji. Prema posljednjim informacijama, obitava na uglu zdravog razuma i kraja svijeta.

Možda neki vide malo bolje, toliko im dajem za pravo, ali mi vidimo koliko mislimo da smo u pravu. Vojska dovoljno posebnih i istovjetno različitih. Nekad ne znam da li se šališ, zašto ih izjednačavaš sa sobom? Posebnost je u oku promatrača, čemu uopće otvaramo oči? Koliko puta sam odbacio novu ideju zdravo za gotovo. Ako joj se vratim, jesam li izgubio vrijeme? Ne mogu reći da me briga jer ne postoji valuta kojom vrednujem sebe. Svi smo autodestruktivni, sredstva su nijanse. Čemu prozivati one koje žele uljepšati/ubrzati proces? Ionako ti treba samo malo i nikad ne želiš prestati. Nema veze. Radi sve što želiš, svijet je prevelik da bi ga bilo briga za tebe. Oni su zatvorili ta vrata, stavili lokot i stavili sve u kategoriju hedonizma, zatim potratili generacije objašnavajući što hedonizam znači. Životi će se padati iz temelja, standardi će ostati visoki i nestati, ali život će uvijek biti život. Zašto jednostavno ne sjednemo oko gramofona, pustimo Dark Side i zapalimo nešto?

Ne mogu nas shvatiti bolje nego kao varijacije na istu temu. Pojam unikatnosti u prolaznoj vrsti koja je u stanju replicirati se unedogled je prisutan, ali neznatan. Ideja pojedinca koji radi promjenu je poznata, ali je u suštini jednostavno prevelika za nas. Možda jednog dana budemo dorasli, ali to je zastrašujuće daleko od sada. Pojedinci svejedno teže svojim predispozicijama, ali ne možeš predstavljati tuđi glas samo zato što mu nisi dao pričati.

-Jesi li spreman na svoj prvi dijalog? – reče.
-Ne, ali sada je jednako pogrešan trenutak kao i bilo kada.

Svatko od nas je savršeno naivan organizam. Pratiš li svoj trag od mrvica? Ukoliko nisi spreman dati barem malo prema na putu prema cilju, počni tražiti novi cilj. Altruisti i radnici. Stvarni ljudi i samoprozvani pisci, kao da postoji razlika. Jednostavno postoje ljudi u određenim krugovima i krugovi u glavama određenih ljudi. Volim ovu rečenicu. Smiješno je kako se neke stvari nikad ne promijene.
Koliko varijacija na temu u konačnici može postojati? Gdje se nalaze ponavljanja unutar programa? Čine li nas limitacije programa međusobno kompatibilnima ili naša kompatibilnost održava sistem? Koliko parametara, koliko potencijala koji mora propasti zbog jednadžbe stranputica individualnosti? Ako ne možeš stvarati onda ne vrijediš, tada si lišen svoje težnje. Huxley je bio u pravu.
Ali, ne mogu prodati sebe, čak ni pod cijenu opstanka. Izgubljen potencijal zna da je jedino gore od smrti život u razočaranju.
Međutim, nesavršenosti imaju zanimljivu naviku slaganja savršene cjeline. Postoji način kojim upotpunjavamo jedni druge vlastitim neumjerenostima, metodom pokušaja i promašaja. Ti si antiteza svakom mojem promašaju, jedini komad perfekcije koji nije dosadan. U tolikoj mjeri da riječi same zvuče neizmjerno patetično. Kako onda možeš reći da sam mizantrop? Kao da postoji redundantnija rečenica.
Barem ti ne moraš brinuti. TI jesi ono što TI jest, i ništa više nije potrebno.
-Šališ se! Ja obožavam ljudski rod, u promilima.
Ujutro ćeš naći samo jednu bocu, ali ćeš naći desetak čepova. Unaprijed ti čestitam na uspješnom zbrajanju čepova.


01:59 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 20.02.2014.

You Are What You Is.


01:16 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 09.02.2014.

Live to build another day

Neon shines through smoky eyes tonight
One for the blank page!
It’s 2 am - I’m drunk again, it’s heavy on my mind
Možemo li čovjeka gledati kao reakciju na okolinu čiji su faktori temeljito formirali njegov život? Dojma sam da se to tako zorno manifestira, kada izgubljeni u noći, utopljeni u cugi, pretplaćeni na red, držimo vlastite marginalne govore. Probijanje kroz nesnosnu, tragikomičnu gužvu lica obasjanih plavkasnim svjetlom ekrana. Moj ekran miruje čitavu noć. Prema mojoj slobodnoj procjeni, vrijeme je za jedno piće. Jedno za opuštanje, drugo da se zabavimo, još jedno za onaj text koji već neko vrijeme planiram napisati. Što je najgore što se može dogoditi? Poživjet ćemo dovoljno da potratimo novi dan. Bit ćemo u krivu dok tražimo svoje pravo, hodajuće personifikacije naše okoline. Kako je ovaj grad uopće postao dio nas? Mi, ove vražje riječi bi bile drukčije da nisam u ovom gradu. Kako smo to mogli dozvoliti? Iako ne znam da smo imali izbora. Zašto ih moram susretati na ulici i pogađati hoće li me pozdraviti dok pažljivo traže svoj dizajn za život? Valjda smo nešto više od sume omiljenih pjesama i upamćenih citata iz bezbroj filmova i omiljenih knjiga. Nije li zatupljujuće koliko jedna dobra rečenica može malo predstavljati?
All work and no play makes Jack a dull boy. All work and no play makes Jack a dull boy.
Give us another!
All work and no play makes Jack a dull boy. All work and no play makes Jack a dull boy.
Danas sam zaboravio brojati dane, a prošlo ih je podosta. Nisam siguran kada prestati s brojanjem, a početi s odbrojavanjem. Zanimljivo kako parametri mogu stvarati ili lomiti stav ovisno o referentnom stajalištu. Katkad pod dojmom spoticanja o riječi poniznosti, dajem sve od sebe kako bih umanjio sveprisutan utjecaj. Psihosomatska ljubav. Uvjerljivo poput molitve nevjernika, slijedi zatiranje svakog simbola. Istovremeno me briga i svejedno je. Lijep pokušaj, zar ne? No, što je, tu je – ili kako već ide ignorantna mantra nesalomljivih.
And satisfaction feels like a distant memory
One more drink and I'll move on.
And I can't help myself
Staklo se nehotice razbije i na površinu izađu stvari koje smo htjeli držati podalje od sebe, ali dojma si da uvijek nađu put unutra. S novom čašom shvatiš da su one oduvijek bile unutra. Postoji nešto neobično u načinu na koji hrđamo, tvrdoglavost koja se opire prolaznosti koju vrijeme uvjetuje. Pretjerane analize beznačajnih riječi, nove visine razočaranja i provalije nade. I zato ne znam jesam li pokleknuo ili smogao snage. Razlika je nevjerojatna,a rezultat ću požaliti već sutra, znam. Ali sve mi se čini mogućim, dojma sam da je ovo izvedivo.
Sry to call You when I'm high.
One for the road.
Oh Holy shitness!
Imam briljantnu ideju; oslonimo se na riječi! Riječi često zakažu. Uzalud trošim vrijeme, nisam našao ono što sam tražio. Mi ljudi smo takva labilna nakupina šljama. Našem sušnom postojanju očajnički treba štaka. Zato smo i izmislili stvari poput religije za one koji će samo tako povjerovati i politike za one koji misle da su pametniji. Za sve ostalo tu je alkohol. Možda ponekad zbilja treba loša isprika da napraviš dobru stvar. Što tek činiti kada imaš dobru ispriku? Ne možeš živjeti da bi tratio novi dan. Živi da bi gradio za novi dan. To je moj dizajn života. Što je malo, a što je mnogo? Nikad nije dovoljno, to je jedina spoznaja. Zato možda trebamo još jednu za put.
Blak and blu. Oh no, don leave me.
One more drink and I'll be gone.
Blak and blu. Follow, don't lead me.
Blak and blu. No, I wont leave you.


03:20 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se