Uči se tišini

20.09.2017.



Evo me
da bujicu iz nutrine na tebe prelijem
i sebi miliji postaneš
Pišem, jer riječi budu krivo shvaćene
ako su u žurbi izrečene il' bi u jalov čas
do Tebe dospjele.
Nemoj bježati od sebe prema drugima.
Nemoj bježati od samoće
jer daje spokoj u koji se možeš uvući
kao prestrašeno dijete u majčina njedra.
Dodirivat će te mekim krilima tišine
i žestinom od vječnosti.
Od tvog će nestalnog valovitog mora
postati pitoma rijeka života.
Ne možeš zauvijek imati žestinu.
Ispušeš se trčeći po tuđe potvrde i pečate.
Slobodno možeš zatvoriti vrata i odahnuti.
Čovek koji živi unutarnji mir i tišinu
nikada neće umrijeti.
To postigni, čovječe.

Foto izvor:net

duša za sjeme

19.09.2017.



Na ovome je svijetu
misterija jedina i prava,
slobodna duša prepuna ljepote
i sjaja od neiskvarene dobrote.
Suprotna od mračnih, punih vječnog straha
što imaju prazne utrke ega bez kraja
sa osloncem na status izmišljenih titula.

Duša, divna u punoći čiste radosti,
i što samo pomoć' bijelog svjetla
može divna čuda stvarati,
tu će se gasiti, nema šansu opstati,
zbog neljudi što prljaju je tamom,
iz neznanja svoje pakosti.

Nikad, iskro Božja te prihvatiti neće
Mamonove sluge što pred njega stižu
ko gluhi pjevači da dobrovoljno kleče.
Njima, Bijela Dušo, ti velika si smetnja
Da samo sebe prikažu dostojnim svega.

A što da ne, jedan simpatičan "meme" ;)

18.09.2017.

Obavijest



Jutros je u meni preminula
Ona što ide kroz život
Želeći da netko nebitan
Otkrije njezinu pravu vrijednost.

Pokop drage pokojnice bit će za 5 minuta,
Samo da skuham kavu, zapalim cigaretu
I isključim internet.

Za pokojnicom ostaje ne tugujuća
Već jedna žena radosna
Koja shvaća da put dostojanstva
Popločuju čast i sloboda izbora.

foto izvor: net

Moja priča na natječaju :)

17.09.2017.

U pravilu, ne šaljem na natječaje priče. Ovo je 4. koju poslah. :)
Volim radije, na neki način, podržati pozitivne ljude, i sudjelovati u onome što oni organiziraju.
Tako je i sada slučaj sa A Portalom, na kojem su danas objavili jednu moju pričicu.
To je portal sa vrlo mladim timom; pišu, šale se, ali i promišljaju u kakvome svijetu živimo.
Slobodno upratite, ako imate facebook nalog.

Vama priču nudim ovdje na čitanje.
A ukoliko je želite podržati lajkom ili shareom, iskrenim komentarom, i više ste nego dobrodošli. A još i stignete sudjelovati - svojom pričom.
Link mjesta objave jest na dnu priče.

Bijelo srce

Nikada nisam razumio žene i zato sam, unatoč povremenim vezama, samac. Kada bolje razmislim, samo sam jednom zavolio. Nju. Od svih tih boginja na Zemlji, koje su mi obilježile život, iskreno sam privolio najkompliciraniju. Bila je čudljive naravi, i zapravo, tek sada uviđam, sasvim drugačija od mene.
Znala je reći, sa neopisivim sjajem u licu i dječjim zanosom: - Nas dvoje smo kao dva uragana koja se spoje, znaš? Mi stvaramo nove dimenzije ljubavi i strasti –
Oko sebe je širila miris tople karamele. Zarila bi zube u moju bradu, ne dopuštajući da je poljubim.
- Nemoj me ljubiti. Nisam spremna – i tada je utonula u tugu iz koje se nije uspjela iskoprcati ma koliko ju nasmijavao.
Njena su me takozvana duhovna buncanja zapravo zabavljala, a predivno i čvrsto tijelo, kakvo je imala, bilo mi je ideal ljepote. Uživao sam u njoj, u doticaju njezinih ludila.
Nigdje nije imala mira. Vječito je cupkala, a raspoloženja su joj oscilirala iz minute u minutu i varirala bi od potpune nezainteresiranosti do bolesne znatiželje.
Stalno me je za nešto optuživala: da ju varam, obmanjujem, ne volim, podcijenjujem.

Jednu večer mi je njezina nestalnost dozlogrdila, te sam izgubio strpljenje: derao sam se, nazivao je pogrdnim imenima, prijetio joj čak i dobrim batinama, ukoliko se već jednom ne sabere.
Ne bih je naravno nikada udario.
Zar bi se takva izjava u afektu stvarno mogla nekome uzeti za zlo? A da me je razljutila nepovjerenjem, jest. Ona je očito samo to i trebala. Prijetnju.
Trenutno me pogledala očima koje sam prvi puta vidio: uplašenim.
U njima sam ogledao mrtvog sebe. Kada sam iz nutrine istresao sav nataložen jad, okružila nas je neugodna tišina. U zatišju se ona brzo sabrala od doživljenog šoka. Naglo je ustala iz kuta sobe u kojem je potražila utočište od navale moga bijesa, i zgrabila jaknu, prebačenu preko fotelje.
Pognute glave, oblačila je kožnjak istovremeno navlačeći tenisice na noge.
Okrenula se prema meni i mučnim altom izustila: - Ovdje nam se putevi razilaze -
Tek tada sam podivljao: -Kakvi putevi? Ma o čemu ti pričaš? Gdje si krenula?-
Primjetio sam da drhti. Ne, pa ona se tresla.
- Mene su previše puta udarili u životu. Znam prepoznati nasilnika. Ti si jedan od njih -
Krenula je put izlaznih vrata. Nasrnuo sam sa leđa na ženu koju sam ludo volio.
- Nasilnik? Ti ćeš mene nazivati nasilnikom, je li? Ajde, gubi se onda. Idi cvili negdje drugdje i pij krv nekom drugom, luđakinjo! -
Osjetio sam da čvrsto držim njezinu ruku za zglob, dok se otimala.
Učinilo mi se da joj suze kupaju zjenice u očima, ali iz njih ništa nije poteklo. Niti kap. Pustio sam je.
Nije zalupila vratima. Samo je tiho otišla.

Napustila me jubilarni deseti put. Bio sam uvjeren da će se vratiti za manje od sat vremena, kao i svaki puta do sada.
Sjeo sam ispred TV aparata ali ga nisam upalio. Buljio sam u jednu muhu, koja je zujajući letjela oko moje noge, dok se nije spustila na rub hlača. Zbog te zunzare na meni i radi ove gotovo filmski odigrane životne role, osjećao sam se poput smrdljivog izmeta.
*
Prošle su godine. Na moja pisma nije odgovarala, kao ni na telefonske pozive. Niti se pojavljivala, nenajavljeno, kako je uvijek dolazila. Imao sam se potrebu ispričati. Samo to.
Trebao sam oprost, iako nisam ništa loše učinio.

Sate, dane i tjedne sam provodio u previranju po sjećanjima, tražeći sve druge moguće propuste koje sam eventualno mogao napraviti u toj našoj vezi. Nadao sam se da ću naći pravi razlog zbog kojeg je otišla od mene. Što sam dublje tragao u prošlosti, izbijale su činjenice o naivnom i zaljubljenom dječarcu, i prekomjernoj ekscentričnosti moje voljene.
Lijegao bih u krevet misleći na nju, budio sam se maštajući o njoj, a između sumraka i svitanja, samo ona je bila u mojim mislima, jer sve me na nju podsjećalo, čak i zrak koji sam disao.
Nijedna druga nije me zanimala, jer sam znao da nema žene kao ona, niti sam ikada više upoznao ijednu drugu približno toliko jake energije.
Njome me kidala čak i u sadašnjosti, kada bih se ljut na sebe, nje spomenuo.
Nisam znao odgovor na pitanje zbog čega sam se upustio u takvu glupost.
Da, pogriješio sam, i nikad si to neću oprostiti. Odmah sam vidio da je hodajuća nevolja i umjesto da je se klonim, pozvao sam je u svoj život da dijelimo krevet.
Jedino, nisam razumio što ona zapravo od mene očekuje i hoće, kao, uostalom i sve druge žene.
Ali zbog nje sam, Bog zna zašto, morao patiti.



http://amazonke.com/2017/09/17/bijelo-srce/

https://www.facebook.com/AmazonkePortal/

APARATURA DJELOVANJA

16.09.2017.



Oprosti mi,
Jer sam preko tvojih vjeđa
Kojima si me promatrao poput anđela
Zaronila duboko do srca u tvojim grudima
I tamo napravila nered neviđen,
Sve poričući namjeru da te potčinim
Da samo za mene dišeš.

Oprosti, samo oprosti,
Jer ti svakodnevno opipavam bilo
Nakon što se koristeći ženske čari
Poigram sa tvojim strpljenjem
Ali zanos strasti me posve ponese
Oduzmajući dar govora i vida
A slijepa, nijema i uzbuđena
Za realnost osjećaj nemam.

Oprosti mi, dobri moj voljeni,
Što napetost dvostruku stvaram
Razarajući tvoje osjećajne i umne sfere
Jer sve što od tebe nekad trebam
Bez misticizma punog obmana
Je da visoko na tebi sjedeć'
Slavno i junački odjašem
Do novih i visokih vrhunaca
Daleko od zbilje banalne.
Oprosti...
I dođi...

Foto: sa neta

PJESMA, KOJA TO NIJE, O VRTIMIŠEVIMA

15.09.2017.



Gdje god se okrenem,
naiđem na strahove i mržnju.
Svi se boje nečeg:
neki da nisu dovoljno dobri,
neki da će oćelavjeti,
neki da su predebeli il' premršavi,
neki da neće moći platiti kredit,
neki da neće imati novaca,
neki da će ostati bez posla,
neki da će ih ostaviti voljena osoba,
neki da ih djeca neće poštivati ili cijeniti dovoljno.

Sa mržnjom je slično:
neki mrze ponedjeljak,
neki mrze HDZ,
neki mrze SDP,
neki mrze kišu ili snijeg,
neki mrze homoseksualce,
neki mrze šefove, suradnike, pa čak i članove vlastite obitelji,
neki mrze Srbe,
neki mrze Hrvate.

Da ne nabrajam.
Ta dam - ta dam!!!

Upravo su ta dva stanja (strah i mržnja) najbolesnija izdanja čovjekovog uma.
Najrazornije bolesti suvremenog doba.
Ta dva stanja potjeraju čovjeka da izgubi i pamet i svaku svijest i da se prikloni mnoštvu. Lijevom ili desnom.
U mnoštvu je lijepo i toplo.
Sigurno.
Bezbrižno.
Makar prividno.
Ali, to nije bitno.
Važno je pod svaku cijenu biti sretan i uživati.
Vortex, sestro, primjenjivati.
A sa druge strane, činimo svakojake opačine da bi se u istoj gomili izdvojili.
Uglavnom, pred svima, istomišljenicima,
na sav glas se nečeg bojimo ili nekog mrzimo.

APSURDNE RADNJE

14.09.2017.



Svi ćemo na gradilište privremenoga života
uložiti svo svoje znanje i umijeća.
Nećemo lako stati.
Uvijek ćemo htjeti još malo više,
Još bolje i ljepše od sebe
Drugima dati i pokazati.

Svi ćemo na ruševinama svoga truda
kad-tad jednostavno mrijeti.
Za nama će prvi obući crno,
Upaliti svijeće i gorko plakati
Oni što ne mogu zbog toga više
Pod naše temelje vodu natakati.

Foto: sa neta

Man'te me feminizma

13.09.2017.



Žene, žene, ženska prava, feminizam, emancipacija, pa opet žene, žene, ženska prava, pa jednakost spolova, pa filozofija, pa salve uvreda, pa rasprave kojima nedostaje i uljudbenost i kultura.
Nametanja, oduzimanja, takmičenja, podilaženja, pa žene, žene, diskriminirane i podcijenjene.

Znate, pun mi je kufer "žena". Ne znam da li me shvaćate.
Onih žena koje bježe od odgovornosti koje su im od Boga dane i koje umiru na izmišljenim bojišnicama pod parolama mizoginije.
To su "žene" zbog kojih se ja osjećam ugroženom kao žena. Želim biti normalna žena. Prava žena. Ne želim biti superžena. Ako mi se šminka, da se šminkam, ako mi se plače, da plačem, ako mi se nosi suknja, da je nosim, ako ne podržavam feminizam današnjice, da se to mišljenje uvaži a ne da me se etiketira deklaracijom "to je govor mržnje".

Prave žene će iskorijeniti i umjetne lutkice, i samoprozvane terminatorice i glasna muškobanjasta fem ekipa.
Prava žena će biti strpana u koš. Još malo... da, da, o da!
Samo ako ne bude dovoljno poslovno ambiciozna, ako bude željela topli dom i obitelj, ako će samo pisnuti da žena treba držati tri ćoška kuće...

Eto došlo mi, a inspiraciju za pjesmu o ovoj problematici i zapravo mizantropiji navedenih borkinja za "ženska prava"-jednostavno nemam.
:-)

p.s. mojne da netko spominje žene koje nose burku ili nikab ili hidžab, žene u afričkim plemenima, Japanu, Afganistanu i tko zna gdje, a koje su obespravljene; potom silovane, psihički i fizički zlostavljane žene, potplaćene i na koje se "žene" koje ne bi bile obične, normalne i zbog svoje prirode i uloge sretne žene-pozivaju.
To nema veze sa mojim postom.

Foto: sa neta

Ono kad tuđe riječi opišu što mislim...

11.09.2017.



"Riječ pjesnika

Postoje riječi koje izgovaraju samo proroci i pjesnici. To nisu obične riječi jer obična riječ ne može a da ne osiromaši i ne osakati misao. Postoje riječi koje zavode misao kao što matica zavodi grančicu na brzoj rijeci.
S tim riječima pjesnik stvara, jer samo on misli da bi izmislio. Tko god je nešto stvorio bio je pjesnik. Samo obični ljudi vide samo onoliko koliko postoji, a pjesnici vide i ono što ne postoji.
Svako rađanje je i bol, a toj životnoj boli samo riječ pjesnika zna vratiti dostojanstvo i žar života. I ludilo, i san, i ekstaza, i mitos, i moral…nisu ništa drugo nego obrana od noći i njezinih grozota. A kćer te noćne tame je Ljubav.
A put toj ljubavi najbolje pokazuje pjesnik. Riječima. Živim životom. Na usnama njegovim vazda je riječ i ljubav. Ta riječ kazuje svijet, kazuje čovjeka, hotenje nehotično, strah i želju za onim što ne postoji, što nestaje.
Riječ ruši, predskazuje, očarava…hiljade i hiljade godina pjesnik podnosi teret tih riječi koje nosi u svojoj krvi. Taj tragični zanat pisanja pjesnik uči najrađe u društvu Boga, onoga Boga koji se samo rađa u njegovom srcu, i u njegovom grijehu.
U onom Srcu koje zna kako noć učiniti vidnijom od dana.
Zato pjesnik bdije i čuva svoju riječ jer samo kroz nju može vidjeti novi list u uveloj grani. I zato je istinski pjesnik uvijek tužan, i njegova riječ najviše voli tugu i smrt. Te riječi nadvise i natpjevaju i njega samoga. Možda je zato riječ pjesnika prije glas nego pisana riječ.
Taj glas koji nam govori da pjesnik nije vesela ptica što pjeva na grani, i da nije rođen odjednom kao Afrodita iz morske pjene. On je biće osame i samoće. Gomila ne traži pjesnika niti je ona njemu potrebna.
Pjesnička riječ ne sažaljava čovjeka, ona ga brani od tragičnosti i lijepa je samo onda kad joj otkrijemo tajnu."

Autor teksta: bloger Stefanio
ORIGINALAN TEKST

Foto izvor: net

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se