A F R I K A

Image hosting by TinyPic

DAJ LJUDIMA I VIŠE NEGO OČEKUJU, I ČINI TO SA RADOŠĆU !
Tijelo umire kad se odvoji od duše, a duša umire kad se odvoji od Boga. — Sv. Augustin

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću
1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.


OBAVEZNO PROČITATI

Image and video hosting by TinyPic
OTOK SVIJETA

Kad rat mine sokole
Pobjednik je ko nije ubio.
I onaj, ko tuđu svetinju nije opoganio.
I onaj, ko je neprijatelja poštedio.
I onaj, ko se tuđem zlu nije radovao.
I onaj sinko, ko je sobom vladao.

Pobjednik je ko zlu moć nije umoćio.
Ko sam sobom može nasamo u mraku ostati.
Lako je poslije rata pred cara,
Ali treba izaći pred majku
i Tvorca



Pogledaj Afrika kakvu jos niste vidjeli
Etiopija

RANIJE NAPISANO NA OVOM BLOGU.

KAVA
'KO SE BIJE TAJ SE VOLI
VEKI
U NOCI PUNOG MJESECA
HABTU
ANDJEO GABRIEL

Video o misiji, šteta Nizozemci pričaju neki svoj jezik

BILO JE LIJEPO BITI OD KORISTI KOLIKO SE MOGLO











Ovi stihovi tek onako za svoju dušu,...

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi;
Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al" Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al" brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!

A F R I K A

28.06.2013., petak

Što bi se sve moglo raditi

Kako sam jučer pisao o raspustu evo par mogućnosti što bi ta djeca mogla raditi za vrijeme raspusta.

U svakom slučaju nema više mukotrpnog učenja.
Osmjeha neće nedostajati u to sam siguran a moglo bi se zabaviti malo u pjesku,ako se uhvati kakva interesantna životinja i to bi mogao biti dobar razlog za zabavu a igračke nisu problem, smislit će se već nešto i improvizirati.
Naći će se i neka lopta siguran sam.
Ako bude sreće pa se bude blizu kakve oaze moći će se malo i osvježiti vodom a u najgorem slučaju bar kada se ode po vodu moći će se malo osvježiti.
I more je nekima blizu, možda se i u Crvenom moru netko okupa.
Djeca u glavnom gradu će imati malo bolje uvjete jer ima dječijih igrališta, kino .....

Netko će od djece biti nagrađen za dobar uspjeh od ponosne bake.
Tko zna što sve ta djeca neće raditi, no u jedno bih se smio kladiti, tužnih lica će biti samo kod odraslih a dječici kao što rekoh, neće nedostajati osmjeha, u to sam siguran.

- 11:08 - Pitaj i predlazi (8) - Isprintaj ako zelis - #

27.06.2013., četvrtak

Djeco, uživajte u raspustu

Kaže alexxel " i to svaki mjesec, ali njima, kak got sam šljaker tu, ja bi im uplatil,ALI NJIMA, NJIMA SA DESETORO DJECE, jaa bi se te jebene pive odrekel, ja bi toga nekog malog crnčića primil tu na stan, pa malo školoval, za nekaj, kaj njima, kaj bu njima bilo za dobro“. Nakon tog komentara evo malo mog viđenja školovanja tamo dolje u Africi, siguran sam da se nije ništa značajnije promijenilo do danas.
Kako su moji dječaci danas potvrdili svojim svjedožbama da su bili uspješni i u ovoj školskoj godini ovaj post je i za njih, da vide da strašna njihova borba sa svim mogućim školskim problemima uvijek može biti teža i gora. Moji dječaci su najbolji, ja to znam, al podstreka nikad dosta.
Selo Bure, (kažu grad, u Etiopiji gdje sam proveo najviše vremena) ima školu od 2001 godine koja za njihove uvijete odlično izgleda jer je urađena od donacija neke od humanitarnih organizacija koje su se smjenjivale na tom prostoru.
Ovako to izgleda kada se donira nešto, koliko god to bilo vrijedno, pravi spektakl se od toga napravi.
Osnovna škola od 1 do 4 razreda. Četri učitelja, od kojih je jedan i direktor škole, rasporedili su se na četri razreda u kojima je oko 200 djece. Četri razreda za četri različita uzrasta tako da u jednom razredu može biti i preko 50-tero djece.
Kako je ovo teritorija nomadskog plemena Afar većina djece u školi su Afari. O Afarima sam ranije pisao na ovom blogu a najblaže što mogu reći je da je školovanje negdje pri dnu liste prioriteta ovih ljudi.

Vlada Etiopije je napravila pametan potez osiguravši nešto vode i hrane za sve učenike pa je to bio više nego dobar razlog da je škola u Bureu ubrzo postala poprilično popunjena.

Ove fotografije nisu iz te škole no gužva je svugdje ista.
Odličan način za roditelje da se osigura jedan obrok za djete, pa zašto ga ne poslati u školu, ništa mu se lošeg neće desiti, a na kraju krajeva ako treba da ga se pošalje da čuva ovce i koze koji dan nema problema, normalno da će ga poslati, škola neće pobjeći .To je bilo u početku i trajalo je kažu manje od godinu dana, no odavno već više ništa ni od toga. Hrana se ne dijeli više jer je nema dovoljno iz tko zna kojih razloga, pa je škola svakim danom sve praznije i praznija, a djeca sve više i više vremena provode lutajući pustinjama sa svojim stadima, čuvajući mlađu braću ili jednostavno čekajući da netko naiđe i unese malo promjene u svakodnevnicu.

U Bureu je također napravljena vrlo slična građevina koja bi trebala biti srednja škola, no ni nakon godinu dana nije niti počela sa radom. Nitko od profesora neće da dodje ovdje da drži nastavu i živi, a i zainteresiranost potencijalnih učenika nije velika, tako da srednja škola polako, prazna propada. Gradic Manda udaljen nekih 25 km, odavde ( i o tom "gradu" sam pisao ranije) ima jednu školu za uzrast od 1-6 razreda. Djece iz Burea imaju mogućnost da nastave i ta dva razreda u Mandi, no malo ih to uspjeva. Točnije nitko to još nije uradio do sada kako mi kažu, jednostavno je nemoguće vozariti. Prijevoza nema, a ako netko i ima rodbine tamo ipak se odlučuje za prekid školovanja jer je dijete već dovoljno veliko da može čuvati stada i više je koristi od toga nego od škole po mišljenju njihovih roditelja. Ovakvo stanje se slobodno može preslikati na cijelu teritoriju Etiopije po ovakvim ruralnim krajevima, dok je u većim gradovima stanje malo drugačije. Adis Abbaba je univerzitetski grad i normalno da je tamo već druga priča.
Djeca znaju imati i lijepih trenutak u školi koliko god ona trošna i jadna izgledala, tako bar na tjelesnom, iako je užasno vruće čuje se galama i smijeh kao i u svakoj drugoj školi.

Kada smo kod priča evo još jedna o načinu školovanja i metodama koje se primjenjuju. Prepričati ću vam što sam čuo od prijatelja koji je bio svjedok i uspio istinitost priče potvrditit sa par fotografija. Samo iz razloga što su bili odveć nestašni i bučni ova skupina učenika bila je podvrgnuta “odgojnoj mjeri” klečanja na vrelom afričkom pijesku pri temparaturi koja je bila zasigurno bliže 50 nego 40. Pitam se kako bih se uspio suzdržati da ne provedem na tom “učitelju” istu ovakvu odgojnu mjeru da sam ovo vidjeo uživo.

Kazna za ovo četvero dječice je bila da ispred razreda kleče na vrelom pjesku i drže ruke udignute iznad glave bez prava da išta kažu dok im se učitelj ne smiluje i oslobodi ih kazne.
Koliko vremena je trajala kazna to ne znamo, no sigurno više od pola sata koliko je moj prijatelj bio na ispred te škole.
Takav je školski život dolje, no djeca ipak imaju osmjeh na licu i sigurni su da će im jednoga dana biti bolje.


- 15:45 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

25.06.2013., utorak

Susret

Djevojka je čekala presjedanje u zračnoj luci i odlučila je kupiti knjigu da ubije vrijeme. Uz knjigu je kupila i paketić keksa.
Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da imam samo malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila...
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na šta, uzimao je isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i devojka pomisli: baš me zanima sta će sad uraditi!!!
Čovjek uze posljednji i podjeli ga na dva dijela! Ovo je zaista previše, počela je da hukće šokirana, uzela je svoje stvari, knjigu, torbu i otišla prema izlazu iz čekaonice.
Kada se malo smirila, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne dogadjaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić keksa jos uvek netaknut. Postidi se kao kradljivac shvativši da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedeo pored. Bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podjelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povredjeni ponos i osećanja.

Koliko li smo puta u našem životu pojeli tudji keks ili će mo ga pojesti uskoro, a da to nikad nismo ili nećemo ni saznali?
Prije nego što se dodje do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!

Pogledajte ovaj film kada nađete nekih sat i pol vremena i nemojte odustati makar vam se glumci učinili amateri i koliko god vam se činilo da je produkcija loša i priča predjetinjasta. Nije bitna ni gluma niti umjetnička vrijednost ovog filma strpite se malo,- siguran da vam na kraju neće biti žao što ste odvojili neko vrijeme
Susret

- 16:08 - Pitaj i predlazi (4) - Isprintaj ako zelis - #

21.06.2013., petak

Rastafarijanci

Blogdogg me ponukao da pokušam napisati nešto što bi pretpostavljam mnogima bilo interesantno jer se o tome slabo piše i zna. Vjerojatno bih i sam bio nezainteresiran za ovu temu da nisam bio u dalekoj Etiopiji, a kako je Afrika kao kokain, znaš da ti škodi al ne možeš bez nje, i ja sam postao ovisnik pa me interesiralo sve što se o tim dalekim zemljama moglo čuti.
Za etiopskog Kralja Haile Selasije su čuli svi koji navrate ovdje siguran sam, al evo malo podataka koji će nam trebati u ovoj priči, osobito za one mlađe koji nisu slušali Elvisa J. Kurtovića u svoje vrijeme.
Ime Haile Selasije, (kralj Etiopije koji je vladao od 1930 do 1974 godine), ima značenje "Snaga (ili moć) Trojstva", a riječ je samo o vladarskom imenu kralja. Rođen je kao Tafari Makonnen, a kad je dobio plemićku titulu Ras postao je poznat kao Ras Tafari Makonnen. Rastafarijanci, koji su po njemu dobili ime, smatraju da je Haile Selasiji Mesija odnosno utjelovljeni Bog. Selasije nije bio rastafarijanac, nego etiopski Ortodox. Svrgnut je vojnom udaru i smješten u pritvor u kojem je i umro za godinu dana, u još nerazjašnjenim okolnostima,- zvanično od posledica operacije prostate, ali se dugo šuškalo da je zapravo ubijen. Godine 1992. njegovi posmrtni ostaci pronađeni su ispod betonske ploče u kraljevskoj palači ( kažu mi Etiopljani ispod WC-a), a tek 2000. godine Selasije je dostojno pokopan, pod okriljem Etiopske ortodox crkve.

Mnogi još uvijek ne vjeruju da su to bili Selasijevi posmrtni ostaci,- na ovim fotografijama je crkva Svetoga Trojstva u kojoj su grobnice Selasija i njegove supruge, kraljevska stolica na kojoj je sjedio za vrijeme crkvenih obreda.

"Moramo postati članovi nove rase, koja će nadići sitničave predrasude, dugujući našu krajnju odanost ne nacijama, već našim bližnjima unutar ljudske zajednice." Govorio je Haile Selassie.
Ako ovo nije bilo dovoljno da se upoznamo sa Kraljem Afrike i Azije evo nešto zornijeg opisa kako smo ga vidjeli svi mi koji smo živjeli u EX YU, ovaj link obavezno pogledati, a poželjno je da ostane kao podloga ove priče, čisto zbog ljepšeg ugođaja.
Eto, dođošmo i do Rastafarijanstva za koga ne možemo reći da je vjera nego pokret crnaca koji smatraju Afriku kolijevkom čovječanstva, a Haile Selassiea kao onoga koji je pokazao pravi put prema jednakosti i pravednosti među ljudima.
Rastafarijanski pokret je po meni opravdan jer se smatra da je nastao zbog izrabljivanja robova sa Jamajke, koji su na ostrvo dovedeni iz Afrike. Sve dok ovo ne smatram religijom čini mi se lijepo i dobro. Njihova filozofija sastoji se u želji za slobodom duha, oslobođenje od ropstva i težnji za ravnopravnost između ljudi bez obzira na rasnu pripadnost.
Otkud ideja da je upravo Hajle Selasije Crni Mesija? Za nastanak ovog pokreta je zaslužan Marcus Garvey, koji je 1920. godine prorekao da je dan oslobođenja crnaca blizu i da će se znati da je taj dan došao kada bude krunisan kralj crnaca u Africi ( ‚‚ Look to Africa when a black king shall be crowned, for the day of deliverence is at hand ’’, Marcus Garvey 1920.). Kada je Ras Tafari Makonen okrunjen za kralja, uzima ime Haile Selassie I.

- 11:45 - Pitaj i predlazi (9) - Isprintaj ako zelis - #

20.06.2013., četvrtak

Deva


Eritreja je i na grbu posebno mijesto ostavila za devu. Okružena je maslinovim grančicama. Na lijevoj strani ispisan je službenim naziv države na Tigrinja jeziku, u sredini engleski jezik koji prepoznajete, a ovo desno "/HD) %1*1J' " je isto to samo na arapskom.
Zašto li je deva na grbu ?
Evo mala galerija fotografija

gdje možemo vidjeti da deve možemo susresti svugdje, pa i u sred pustinje kako lutaju same ili sa vodičima Afarima,
koji točno znaju kada će ih zamesti pustinjska pješčana oluja i spretno brzinski naprave sve pripreme da bi sve deve ostale na broju,

Kada se oluja malo stiša, Afari nastavljaju svojim putem i odoše kao da se ništa nije dogodilo, dok mi tupo gledamo za njima i razmišljamo što bi bilo sa nama da moramo izaći iz dobro klimatiziranog auta i nastaviti svoj put dalje noseći sa sobom sve što imamo. Bez deva sigurno ni Afari ne bi stigli daleko, no ovako sve što imaju njihove deve poslušno nose na svojim leđima dalje u potrazi za nekom novom zelenom oazicom, tko zna koliko daleko odavde.
Deva im predstavlja sve pa se tako vrlo rijetko odlučuju za ovakav roštilj iako je meso ukusno i kažu zbog malo kolesterola u sebi i vrlo zdravo. Da nisam znao o kom mesu je riječ kladio bih se bih se da je govedina.
Mislim da je razlog što je meso bilo tako dobro i zbog toga što je stajalo dosta dugo u svim mogućim začinima.
Tako ako budete u prigodi slobodno kušajte.
U ovom dijelu svijeta samo muslimani, Afari (za koje sam rekao da su muslimansko pleme) piju mlijeko i jedu meso od deve. Običaj koji imaju je da se kada netko umre zakolje kamila, a meso se pojede i podjeli medju prijateljima.
Inače znaju i za proces sušenja mesa, tako da imaju suvoga mesa od kamile koje je uglavnom hrana od koje žive po pustinjama dok po cijeli dan čuvaju stoku. Jos jedan običaj je također da se grba od kamile pojede sirova za vrijeme klanja. Dakle kao što sam ranije pisao, kod ovce ili koze pojedu se bubrezi i srce, onako sirovo a evo kod deve jedu grbu.
Kada sam počeo pisati ovaj post nisam mislo da će baš ovako završiti no eto, takav je život u Eritreji.

- 14:45 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

18.06.2013., utorak

Tko se bije taj se voli

Jos jedan stari post, malo preuredjen

Pisao sam ranije da su žene ovdje u stvari pravo "roblje" koje obavlja sve vrste radova i da je nezamislivo vidjeti muskarca da ide donijeti vodu, drva ili bilo što da zahtijeva fizicki rad. Normalno, briga za djecu, spremanje kave, jela i slicno, je na takodjer obveza ostavljena ženama.

Inace nestašica je chata, a svi koji su čitali ranije postove znaju kakvo je onda raspoloženje u Bureu.
Nije da je nestalo chata, nego je izgleda ova tura bila nekvalitetna,. Lišće se presušilo dok je dovezeno pa je tako loše kvalitete da je cijelo selo razočarano, a nova nabava je valjda za tjedan dana i do tada će velika većina ljudi biti u problemima. Ispričao sam ovo o chatu jer je vjerojatno i to uzrok ovomu sto sam doživjeo u Mandi.
Mjesto zbiavanja Manda, selo slično Bureu udaljeno 25 km prema untrašnjosti Etiopije.

Tih 25 km znači sat vremena vožnje odavde.

Glavna ulica Mande znatno je uža od ulice u Bureu pa sve izgleda nekako stješnjeno limenim kućama i cijela slika je totalno drugacija iako je “arhitektura" jednaka. Fotografije i nisu najbolje no jedini način je da dobro sakrijete kameru i brzinski napravite koju ukoliko uspijete.
Vožnja kroz selo mora biti izuzetno lagana i opreza zbog koza i ovaca, koje se jednostavno izležavaju na cesti i onako se slobodno šetaju bez namjere da pomjere iako se auto približava, nikada dosta.
Zaustavljamo se zbog nekoliko ovaca koje lijeno prelaze cestu i bivamo svjedoci neceg sto mi je okrenulo želudac i jos uvijek mi se nije uspio vratiti na svoje mjesto. Bivao sam svjedok raznoraznih gluposti u životu, no ovo je zaista nesto što bi i Cro-Cop Filipovic gledao sa zgražnjem.
Zena, koja ne može imati više od 25, pokušava se udaljiti od isto toliko starog muškarca, no on je vuče za ruku i nedozvoljava joj da ode od njega. Nekako se otrgnuvši, žena se ipak oslobodila i udaljila jedan korak od njega.
Možete li zamisliti scenu kada se (najčesce u filmovima) protivnika uzme za uši okrene prema sebi i zada mu se udarac glavom u facu. Strašno.
Malezijac koji je bio sa mnom kriknuo je , vjerujte mi. Nisam siguran da li je krv u istom momentu oblila lice te žene jer je završila na zemlji, a nemilosrdni udarci nogama po svim djelovima tjela su je držali sklupčanu u prašini.
Pošao sam izaci iz auta i nesto poduzeti, no u tom trenutku nam je pogled na tu scenu zaklonila skupina vojnika koji su prolazili samo metar dva od mjesta na kome se jadna žena sada već borila za život. Pomislio sam da će oni nešto poduzeti i ostao sam u autu. Vjerujte da se nisu ni osvrnuli, jasno da su vidjeli šta se dešava, no nisu se umješali. Više od tridesetak ljudi, koje sam vidjeo uokolo obavljalo je svoje uobičajene aktivnosti ležanja uokolo i promatranja našeg auta koje im je uvijek interesantno, ništa nisu poduzimali. Nitko nije ni pogledao na sve to što se dešava i muti mi krv u glavi, duže od kratkog pogleda. Imam dojam da je netko šutao ovcu vjerojatno bi im bilo interesantnije.
Kako je jadnica ipak bila preteška za jednu, zgrabivši je za kosu sa obje ruke izbezumljeni "majmun" odvukao ju je preko kućnog praga ( kao vreću). Krvava glava nemoćne zene odskočila je nekoliko puta preko ovećeg kamenja na ulazu nestala u unutrašnjosti prostorije zajedno sa tijelom kojie nije davalo znake zivota.
Dijete koje je zasigurno naučilo sjediti nekad u ovom mjesecu, veselo se igralo u prasini na samo nekoliko koraka od ulaznih vrata. Vjerojatno već naviknuto da mu roditelji često rjesavaju obiteljske probleme na ovaj način, ni to jadno dijete nije obraćalo puno pozornosti na sve što se dešava oko njega. Šaranje po prašini bilo je interesantnije.

Ovo nije to dijete o kome pišem, no i ova dijeca lako bi moglo biti svjedoci sličnih prizora.
Nisam smio ništa poduzeti jer i ovako smo imali vise nego dovoljno problema ovih dana, a to što bih uradio zaisgurno ne bi bilo dobro ni lijepo.
Zanijemili smo i nastavili put dalje.
Na povratku iz Mande sa nama je bio "faca" etiopske vojske. Važi za pametnog, obrazovanog itd. Ispričam mu šta smo vidjeli na tom mjestu, a on gleda u mene telećim pogledom kao da me nije razumio sta mu govorim. Ponovim mu priču, a njemu opet upitnik iznad glave. Kao pa šta?
‘Zena je pretučena i nisam siguran je li i živa do sada, možda bi smo trebali bar upitati što se desilo?”- uporan sam.
Uskoro mi je bila jasna njegova zbunjenost. Zasmijao se na sav glas kao da sam mu ispričao pravo dobar vic.
“A to, ma daj to su njihovi problemi normalno je da te žena naljuti” hahaha kako se drugacije moze sa njima kad u stanju ponekad naljuti te da nije normalno”. Opet hahaha.
Ni Malezijac kao ni ja nismo razumjeli tu šalu i jedini osjecaj koiji sam jos uvijek je imao je bio samo želja za povraćanjem.
Toliko o žensko muškim odnosima ovdje.

- 16:45 - Pitaj i predlazi (19) - Isprintaj ako zelis - #

14.06.2013., petak

U NOCI PUNOG MJESECA

Kako sam obećao evo nešto što ne bi trebalo biti tako tužno mada u jednu ruku... Stari post koji sam malo zanovio sa par fotografija sunca i mjeseca koji su znali biti tako lijepi u Africi.
Ovo je fotografija sunca kroz pješčanu oluju koja bi u sred dan znala napraviti pravu noć.
Izlasci su znali biti tako lijepi no fotografije su donekle uspjevale samo po oblacnom vremenu jer bi za vrlo kratko vrijeme bilo jednostavno nemoguće pogledati kroz objektiv.


Prica ide ovako
Sjedim ispred naseg kontejnera sa Amerom razglabajući o situaciji ovdje (nase relacije sa etiopljanskom vojskom su malo u krizi al teska prica nije bas za ove stranice)
Uglavnom, debelo prosla polnoc a mi razgovaramo o temi koja i nije bas vesela. Misli su nam u nekakvim planiranjima koja su vise nego ozbiljna no ne treba se brinuti za mene, (siguran sam da ce se sve rijesiti na najbolji nacin).
Odjednom, trči malezijac k'o bez duše. Izgubljenog pogleda, sav u strahu pita; "Je ste li čuli ono, - Što je ono bilo?"
Pojma nemamo, ništa nismo čuli. Pravimo šale da je loše sanjao, da se treba malo umiti, a on samo ponavlja Anouncment, Anouncment that was Anouncment " Gledamo ga izgubljeno i pitamo se šta mu se dešava, je su li to zaista bili neki ružni snovi pa se jednostavno pogubio. Engleski mu nije jača strana, no i ne pokušava ništa objasniti a izgleda izbezumljen i više nego ozbiljan.
Eto i našeg Berhanija, ( lokalni čovjek koji radi za nas sitne poslove) trči kao bez duše i kaže da se mora upaliti svjetlo na crkvi.
( Do crkve u blizini zbog Uskrsa na moju inicijativu razvukli smo kabal sa jednom sijalicom. UN pravila ne odobravaju to, no dali smo im malo struje i svjetla da imaju za vecernje molitve a naša firma nece propasti zbog toga, mrzim glupa pravila. Nismo htjeli maknuti taj kabal ni poslje Uskrsa, pa onako s vremena na vrijeme kada se tko sjeti prikopča ih na struju nekoliko sati po noci da malo osvjetli crkvu. Crkva ne izgleda tako loše, u stvari najljepši je objekat u cijelom selu a i o njoj nekad drugi put)
Opet odlutah sa pričom,.. " Nema problema upali svjetlo, al šta se desava".
Napokon smo i nas dvoica mogli čuti neku neobicnu buku koja se ne da opisati. Zaista čudno.
Pitamo naseg Berhanija sta se dešava, kaze on "Bog je veoma ljut na nas, nikad do sada nije bio tako ljut. Muslim pray, orthodox pray, no sleep all night. Bog je ljut ". A da vidte te face nije normalno, nikada ga nisam vidjeo tako izbezumljenog. Zgledavamo se zbunjeniji neg smo prije bili no nisam u strahu i pored te neobične buke koja postaje sve jača i vjerujte ne zvuči tako ugodno u sred noci u tom kutku svijeta.
Berhani opet prica istu pricu, "God is angry".
Prepoznajemo da netko u stvari galami preko razglasa i taj zvuk dolazi sve blize nama. Uspjevamo malo smiriti Berhanija i pitamo sta to govore preko razglasa jer je sada bilo očito da je to zaista razglas.
Upravo to govore, Bog je ljut na nas svi na molitvu odmah objašnjavaju nam Liya i Maria, ( lokalna prevoditeljica i kuharica) koje su također dotrčale do nas malo nakon malezijca. Liya, takodjer vidno uznemirena na puno boljem engleskom od Berhanijevog ponavlja nam već sve što smo uspjeli razumjeti od izbezumljenog Berhanija, i to me jos više zbunjuje. "Bog je ljut, dobro al zašto". Kako ne uspjevamo shvatiti, zove nas da izadjemo na mjesto odakle možemo vidjeti mjesec.
O, najljepša pomrčina mjeseca koju sam do sada vidjeo. Glupan sam, nije mi palo na pamet da napravim fotografju.
Vise od pola mjeseca je mračno, a druga pola se nekako zlatno crveni, zaista lijep prizor.
"To je razlog za uzbunu da netko sa megafonom šeta i budi cijelo selo na molitvu jer Bogu jer je ljut kao nikada do sada. Svi u selu trebaju da vide mjesec i vidjet će koliko je Bog ljut na nas."
Nevjerojatno mi je da niti Liya koja je ipak puno drugačija od svih lokalnih nikada u zivotu nije čula niti vidjela pomrčinu mjeseca. Teško joj je objasniti "eclipse",( moram priznati da ni ja nisam znao kako se na engleskom kaže pomrčina), no tu je Amer sa svojim engleskim koji pokušava uzaludno objasniti joj što je to u stvari i odustaje nakon nekog vremena.
Bože moj, teško mi je bilo za shvatiti, no sto se može ipak sam u Bureu.
Pao mi je na pamet pukovnik Etiopske vojske Muhamed, (sa kojim smo danas pregovarali vrlo mukotrpno cijeli dan pokušavajuci riještiti neke probleme), i pitao sam se klanja li i on sada u obližnjoj dzamiji jer je Alah ljut i na njega. Bilo mi je puno lakse shvatiti zasto se nismo mogli dogovoriti oko tako lagane stvari koja nam sada pravi velike probleme i čini nas zivot ovdje puno kompliciranijim.
Kako mi se razbio san zapovjedio sam svima da se idemo pridružiti u molitvi, sada vec velikoj skupini ljudi ispred crkve. Malezijcu i Tunižaninu kazem da idu do dzamije da mogu uzeti auto, no nije im se dalo. Previše lijeni su.
Prošetao sam se do crkve sa krunicom u ruci i zamolio Boga da pogleda na ove ljude i olakša im život jer to zaista zaslužuju. Tako su mi dragi.
Ova neplanirana, kasno večernja molitva mi je zaista godila u noći koja je tako ugodna, prava proljetna puna nekog lijepog mirisa koji nisam osjetio do sada.
Ovo je mjesec iz neke druge noći

- 10:41 - Pitaj i predlazi (10) - Isprintaj ako zelis - #

13.06.2013., četvrtak

Budućnost

O Eritreji

- 23:10 - Pitaj i predlazi (1) - Isprintaj ako zelis - #

Maria BRZAF GELAYE

Bože dragi kako vrijeme samo leti prošlo je već više od 6 godina. Kako sam se jučer prisjetio Habtua nije moglo proći da se ne sjetim naše Marije pa sada u sjećanje na nju ovaj post sa još jednom tužnom pričom iz Afrike.

Mareya has passed away ..... She was buried on 5th Feb 2006 at her family home town Matew.
Koliko su me samo potresle te rijeci koje sam pročitao u pismu koje dobih iz Burea.
Htio bih vam pisati o Njoj, al kako napisati posmrtni govor? Kako napisati nešto o nekome koga vise nema?
Mozda to i ne bi bilo teško da ta osoba nije zavrijedila najljepši govor, najljepše rijeci. „Počivaj u miru bit ćeš u mojim molitvama“ samo riječi koje opet ništa ne predstavljaju kada se pogleda u njih.Počivaj u miru dijete dragom Bog te je i pozvao sebi da bi ti bilo ljepše.

I am extremely sad that something like this had to happen to someone as kind and gentle as Mariya. She was a good person, and though I knew I would never see her again, I am filled with a sense of loss.
Odgovorio sam na pismo koje primih, al opet se ne osjeca iz ovih riječi koliko mi je samo žao te djevojke.
Možda je bolje reći djevojčice, godina joj i ne znam al bila je tako krhka i jadna da zasigurno nije imala niti 20.
Malarija ju je ubila. Možda i spasila tko zna. Kako je samo jadno izgledala u dva navrata kada joj se ta opasna bolest vratila u vrijeme kada sam bio dolje.
BRZAF GELAYE joj je bilo ime, al Urugvajac koji ga nije mogao izgovoriti nazvao ju je jednostavno Maria i eto vec godinama je bila Maria. Mislim da je i njoj bilo interesantno to ime jer sam tek nakon tri-četiri mjeseca saznao da se ne zove tako. Za sve nas bila je Maria.
Uvijek je bila nasmijana.
Siguran sam da je mogla biti izvrsna kuharica u bilo kom restoranu diljem Europe. Bila je u stanju od ničega, znali smo reći od "cigle", napraviti ručak koga se ne bi postidjeo niti najboli kuhar sa svim namirnicama ovog svijeta.
Krušnu peć nikada nije vidjela u životu no ovaj prvi kruh koji je u njoj ispekla bio je odličan, kao i sve nakon toga.
Počivaj u miru dijete drago, Bog te je i pozvao sebi da bi ti bilo ljepše.

- 13:57 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

12.06.2013., srijeda

HABTU

Gledajući današnju reportažu na HTV-u "Afrički dnevnik - Hakuna Matata" iz Kenije, sjetio sam se našeg Habtua i zapitao se opet po tko zna koji put što li je bilo sa njim? Sada je već trebao biti punoljetan i nadam se da je pronasao svoju sreću. Evo jedan stari post koji će vam reći tko je Habtu.

Danas sam cuo vijest o smrti.
Potresla me, i cijeli dan mi se to vrti po glavi pa ce i ovaj post biti malo drugaciji od dosadasnjih.
Umrla je Berhanijeva sestra.
Berhani je nas lokalni zaposlenik ovdje,- bilo ga je u prijasnjim postovima sigurno ste ga već upoznali sa fotografija.
Sto on radi? Svasta nesto. Radio je kao gradjevinar pa zna zidati, pere auta, toci gorivo svako jutro, vodi racuna da se agregati zamjene sa radom svako 12 sati, mijenja ulje u agregatima, mjenja nam novac, ode kupiti cigarette, kozu, ovcu, organizira klanje, pece rostilj i tako to, svasta nesto. Zaista ga vrijedi imati ovdje sa nama. Ova moja nova “firma” ga je prestala placati prije pola godine jer su zakljucili da ne vrijedi taj njegov posao i da se ne treba placati za to sto on uradi. Moji prethodnici su mislili drugacije i bili pametni da ga zadrze da radi za nas, pa ga mjesecno placamo od svog novca.
On je zadovoljan a mi se potrudimo svaki mjesec nagraditi ga sa nešto više dolara neg smo to dogovrili.
Njegova prica pocinje kada ga je sestra koja je starija 15 godina od njega uzela k sebi u Adis Abbabu. Bilo mu je tek desetak godina. Otisao iz Adigrada, sjevernog dijela Etiopije na granici sa Eritrejom gdje nije bilo normalnog zivota (kako on kaze). Zavrsio je nesto skole u Adisu i poceo raditi kao gradjevinar,
Zivot ga je nosio svugdje i donio iz Assaba u Bure malo prije rata. Cini mi se da ga je zivot naucio da se snadje i prezivljava u svakoj situaciji pa je na vrijeme osjetio rat i zavrsio ovdje u Bureu prije neg su se granice zatvorile i rat poceo.
Sjedili smo cesto i pricali na losem engleskom o tome sto je prezivljavao pa mi je odatle njegova prica poznata. Nakon svega sto sam cuo od njega o zivotu koji je prosao, danas sam jos tuzniji zbog njegovog gubitka.
Tu svoju sestru je nazivao majkom a ne sestrom, jer kako kaze, njemu je bila kao majka. Ta odgojila ga je svoju majku i ne pozna.
Rekao mi je da od svakog od nas koji odradi svoje ovdje u Bureu, uzme broj telefona i adresu i cuva. Ima ih poprilicno.
Tko zna kaze” Zivot je cudan, mozda nekada dodje do toga da trebam nekog u Europi, Americi, ili bilo gdje”. - Ima nas zasita iz cijeloga svijeta. “Ne za mene za mog Habtua” kaze, meni vjerojatno nece nikada pasti na pamet da odem odavde, ta gdje bih ja isao.
Ostao je udovac prije godinu dana i sada zivi sa sinom Habtuom kome je 9 godina.
Berhanijevi planovi su da radi koliko god dugo bude mogao raditi za nas ( ipak mu je dobra placa), a jedini cilj mu je poslati Habtua u Adis kod njegove sestre da zavrsi skolu. Ona sada zivi sama jer je udovica o prije nekoliko godina. Ima drzavni stan i dovoljno prostora, a i sama bi zeljela da Habtu dodje kod nje. Ta prica mu je bila uvijek glavna u nasim razgovorima a trajala od kada sam dosao ovdje. Kako je samo sretan bio kada bi mi pricao o tim svojim planovima.
Habtu je trebao za Adis na jesen. “Bure je glupo za ostati ovdje. Nema dobre skole, nema mogucnosti za raditi dobar posao, ovdje ce upropastiti zivot. Vidis li na sto ovaj zivot ovdje lici, on mora ici u Adis” Tako je govorio Berhani.
Vidio je i drugih krajeva, a ne samo ovu pustinju i silno je zelio izvuci ga odave po svaku cijenu.
To mi je bilo takoi drago cuti. Uzivao sam u tim njegovim pricama i mastanjima kako ce jednoga dana njegov Habtu zavrsiti skolu u Adisu, “A onda” kaze on “neka sam odluci sto ce, moje je da mu osiguram da zavrsi skolu”.
Za ne povjerovati je da netko iz Burea ovako razmislja, vjerujte mi glavna je stvar da se nadje CHAT i zvace po cijeli dan. Zena ce vec nesto smisliti za rucak, a djecu mislim da niti broje niti primjecuju. Neka se sami snalaze, neka i oni smisle kako da prezive kako sam ja prezivio do sada i oni ce. Siguran sam da velika vecina tako razmislja no Berhani nije bio jedan od njih.
Zivot i ovdje kroji sve na tako okrutan nacin. Nakon toliko planova i srece u jednom covjeku koji se bori za svog sina, jedna rijec preko telefona ucinila je da se sve okrene naglavacke.
Zovnuo je rano jutros u Adis,( obicno dodje prije svih kada zna da sam ja na smijeni uz telefon jer zna da cu mu dozvoliti da potrosi nesto mojih impulsa za poziv koji mu toliko znaci) i sa druge strane su mu rekli da je njegova sestra umrla.
Tako je tuzno vidjeti covjeka od 42 godine kako place cijeli dan, a jos je tuznije ako znas da je njegova prica od danas promjenjena i u stvari nema tu vise price. Samo su ostala piranja a najvaznije je,- Sto ce sada biti sa njegovim Habtuom?
Znam da ima i puno tuznijih zivotnih prica i puno gorih ljudskih sudbina, al eto ova moja se desava danas, tu u nasem jadnom Bureu i sada mi se cini najokrutnijom od svih. Svi smo neraspolozeni i tuzni kao nikada do sada dok smo ovdje.
Berhani sutra ide za Adis, a daljinu od oko 800 km ce prevaliti za tri dana kako kaze. Polazi rano ujutro, kamionom koji je u stvari lokalni autobus, ima jedna fotografija i takvog prevoza pa cu je jednom staviti na post a na ovoj danasnjoj je nas HABTU.
Sto li njemu zivot nosi?
Kako bi samo dobro bilo da mozemo vidjeti bar petnaest minuta unaprijed,
Svi koji me znaju znat ce da ovo cesto znam reci, a sigurno će te se sloziti sa mnom.

(Berhani je u pozadini iza ovog drvenog stupa.)
Nadam se i iskreno zelim da bi naš Habtu danas rekao ovu poznatu "svahili" sa početka ovog posta Hakuna Matata, sve je hakuna matata.

- 21:47 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

Još malo boja

Još malo ću obojati ovaj blog al ovaj put fotografijama jumbo plakata koje sam već ostavljao na ovom blogu nekad davno.

Jos par koje nisu tako blijede.

- 10:28 - Pitaj i predlazi (9) - Isprintaj ako zelis - #

06.06.2013., četvrtak

Malo boja

Kako su mi predhodni postovi čini mi se bili pomalo tmurni pokušat ću obojati ovaj post sa par fotografija sa tržnica. Tamo je uvijek veselo na bilo kom kraju svijeta se nalazili pa su mi takva mjesta uvjek bila omiljena odredišta kada bih htio vidjeti kako lokalno stanovništvo živi.
Sjećam se da sam nekada davno pisao o našem lokalnom trgovcu koji je u Bureu, mjestu na kraju svijeta, uvijek sa osmjehom na licu, bio spreman da iza svoje tezge sa mnom proćakula o svemu. Razmišljao sam o njegovom životu i tome koliko samo toga prodje mimo njega, a njemu niti je interesantno niti se time zamara, dok cijeli svijet samo o tome bruji.
Zbivanja oko olimpijada, svjetskih prvenstava,novih tehnologija, prosvjeda, ratova, globalnog zatopljenja, ekoloških katastrofa, borbe protiv terorizma i svega ostalog što puni stupce svih novina širom svijeta, činilo mi se, nemaju šanse doći do njega. Bio sam sretan zbog njega jer mi se činilo da je to tako, da uživa u svom svijetu zaštićen od svega. Da sam imao prigode fotografirati ga zasigurno bi ta fotografija bila idealna za ovu zbirku sa tržnica i još uvijek mi je tako žao što mi nikada nije dozvolio da ga fotografiram. Nije ta majica bila sporna, jednostavno nije dozvoljavao da napravim niti jednu njegovu fotografiju. Majica,- majica bi bila interesantna. Kažem na kraju svijeta u sred ničega, jedno jutro moj prijatelj se pojavio iza tezge u najnarandžastijom majicom koju sam ikada vidjeo sa koje mi se smješkao Bin Laden, glavom i lako prepoznatljivom bradom.
Žao mi je zbog te nikad napravljene fotografije, no nadam se da će i par ovih koje ću ostaviti ovdje biti dovoljno da vam pokaže da ovi ljudi ipak žive, da imaju svoj život koji bi im zasigurno bio i puno ljepši da ih se ostavi na miru,- u svom svijetu.
Bez nas koji dođemo da im pomognemo, vjerujem, ipak im ne bi bilo puno lošije i zasigurno ne bi bili puno nesretniji. Zaustaviti ću se ovdje,- rastužio sam se jer imam osjećaj da se može puno više i boljega uraditi za ove ljude.
Možda o tome neki drugi put.



Još jedna meni najdraža.
A ovo je sa tržnice kamila, može se reći "auto pijaca".

- 12:24 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

Poljodjelstvo II

Našao sam još malo fotografija o poljodjelstvu pa neka ovo bude nastavak od jučer.

- 10:53 - Pitaj i predlazi (2) - Isprintaj ako zelis - #

05.06.2013., srijeda

Poljodjelstvo

Pričali smo nešto o hrani u Etiopiji pa evo malo fotografija o tome kako se ljudi dolje bave poljoprivredom. Mislim da će i ovdje fotografije reći više neg bih ja mogao. Fotografije su uglavnom iz centralnog dijela Etiopije mislim da nema ništa iz Eritreje, al stanje tamo nije puno bolje.



- 15:53 - Pitaj i predlazi (3) - Isprintaj ako zelis - #

TEF

Na ovoj stranici možemo vidjeti što je u stvari TEF za pripremu injere iz predhodnog posta.

- 13:53 - Pitaj i predlazi (0) - Isprintaj ako zelis - #

04.06.2013., utorak

Injera

Ostao sam dužan priču o Injeri tradicionalnom jelu u Etiopiji i Ertireji.
Bio sam primoran probati je i moram priznati da mi se nije svidjela pa sam se trudio da ne bude na mom jelovniku. Ove fotografije će mi pomoći da objasnim o kakvoj vrsti hrane je riječ. Osjećao sam se prilično glupo u nekim situacijama, jer odbiti ovo jelo koje je pravi specijalitetet može se smatrati i uvredom, no ipak...
Smjesa kao za plačinke pravi se od teffa, Teff ili TEF je vrsta trave koja na sebi ima nekakva sitna zrnca i kako kažu puno je vlakana, željeza, kalcija i proteina. Teff može biti i raznih boja od bjelokosti, tamnocrveni, smeđe ili tamno ljubičaste boje, ovisno o sorti no ja sam vidjeo samo ovaj bijeli.
Bijelo brašno kao pšenično, ništa posebno. U Etiopiji je poznat uglavnom kao žitaricama koju melju u brašno no valjda se može koristiti i na druge načine no nisam siguran.
Glavna fora za spravljanje Injere je u tome da se smješa vode i brašna od teffa ostavi da fermentira na sobnoj temperaturi bar tri dana i tek onda se pravi injera. Pitao sam zašto ne praviti odmah, možda bi bilo bolje, no kažu ta kiselost tijesta je u stvari to što se cijeni i voli u ovom jelu. Možeš misliti.
Tjesto se izlije ravnomjerno po površini na kojoj se peče i kada se formiraju mjehurići kao na palačinkama jelo je gotovo. Ne okreće se na drugu stranu jer je i bit da bude mekano. Na tu veliku palačinku, prema mogućnostima, stavljaju se razni dodaci u obliku "toća" priloga od mesa, povrća ili čega se već nađe pri ruci. Jede se prstima otkidajući krajeve i uzimajući taj dodadak od mesa ili umaka. Ukoliko ove fotografije pobude želju da probate napraviti ovo jelo slobodno pitajte pa ću probati objasniti metodologiju na precizniji način no sada već osjećam da mi želudac govori da moram završiti ovaj post, U slast.
Ova prva fotografija je na položajima eritrejaca gdje sam prvi put vidjeo ovo jelo i bio prinudjen da probam, dok je ova druga indjera spravljena u restoranu i moj prijatelj etiopljanin sam ju je pojeo u slast. Još jedna fotografija koju sam postavio ovdje takodjer nije iz restorana no to će te i sami uvidjeti kada je bolje pogledate.

- 13:28 - Pitaj i predlazi (7) - Isprintaj ako zelis - #

KLIPOVI

Ponovni pokusaj sa videom koji će nadam se biti uspješan no ipak bih trebao savjet kako to malo brže i kvalitetnije uraditi.
Procesija u Bureu
Ovo sa linkovima i nije bas najsretnije rjesenje siguran sam da ima vas koji znadete bolji i laksi način. Imam jos par mozda i kvalitetnije snimljenih koje bih mogao podijeliti sa vama.,

- 11:30 - Pitaj i predlazi (0) - Isprintaj ako zelis - #

03.06.2013., ponedjeljak

Posljednja vožnja taksijem

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)
s engleskog prevela: Sanja Šimunović

- 21:41 - Pitaj i predlazi (6) - Isprintaj ako zelis - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2013 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2016 (1)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (5)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (9)
Lipanj 2013 (18)
Svibanj 2013 (12)
Rujan 2012 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (3)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Studeni 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (3)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (2)
Studeni 2005 (4)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (1)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (9)
Svibanj 2005 (8)
Travanj 2005 (2)
Ožujak 2005 (2)
Veljača 2005 (18)
Siječanj 2005 (13)
Prosinac 2004 (15)
Studeni 2004 (18)
Listopad 2004 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovo pisanje BLOGA mi se cini zabavno.
Cesto pitanja odakle me ovdje, pa evo odgovor za one sto nisu pratili od pocetka. UN PROMATRAC
SADA SAM NAKON ODRADJENE MISIJE PONOVNO KUCI NO NASTAVLJAM SA OVIM BLOGOM JER SAM JOS UVIJEK ZAINTERESIRAN ZA SUDBINU TIH LJUDI PA CU PONEKU INFORMACIJU SA TOG DIJELA SVIJETA PODJELITI SA VAMA KOJIMA JE INTERESANTNO DA PROŠETATE OVIM BLOGOM.
NA PITANJA I KOMENTARE POKUŠAVAM ODGOVORITI KOLIKO MOGU, A INAČE SU TO I GLAVNE TEME POSTOVA


KOLEKTIVA.

Žao mi je obrisati ovaj blog no moram sve vas koji dodjete ovdje bar informirati da sam se već odavno vratio iz Afrike. Možda se netko nanovo susretne sa mojom Afrikom gdje sam fotografijama i doživljajima iz Eritreje i Etiopije u kojoj sam proveo godinu dana pokušao približiti vam sve ono što sam vidjeo tamo. Svi oni koji su me ranije čitali i možda se vratite ponovno ovdje volio bih da ostavite traga da ste bili opet tu. Svako dobro svima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se