Marketing
HABTU
Gledajući današnju reportažu na HTV-u "Afrički dnevnik - Hakuna Matata" iz Kenije, sjetio sam se našeg Habtua i zapitao se opet po tko zna koji put što li je bilo sa njim? Sada je već trebao biti punoljetan i nadam se da je pronasao svoju sreću. Evo jedan stari post koji će vam reći tko je Habtu.
Danas sam cuo vijest o smrti.
Potresla me, i cijeli dan mi se to vrti po glavi pa ce i ovaj post biti malo drugaciji od dosadasnjih.
Umrla je Berhanijeva sestra.
Berhani je nas lokalni zaposlenik ovdje,- bilo ga je u prijasnjim postovima sigurno ste ga već upoznali sa fotografija.
Sto on radi? Svasta nesto. Radio je kao gradjevinar pa zna zidati, pere auta, toci gorivo svako jutro, vodi racuna da se agregati zamjene sa radom svako 12 sati, mijenja ulje u agregatima, mjenja nam novac, ode kupiti cigarette, kozu, ovcu, organizira klanje, pece rostilj i tako to, svasta nesto. Zaista ga vrijedi imati ovdje sa nama. Ova moja nova “firma” ga je prestala placati prije pola godine jer su zakljucili da ne vrijedi taj njegov posao i da se ne treba placati za to sto on uradi. Moji prethodnici su mislili drugacije i bili pametni da ga zadrze da radi za nas, pa ga mjesecno placamo od svog novca.
On je zadovoljan a mi se potrudimo svaki mjesec nagraditi ga sa nešto više dolara neg smo to dogovrili.
Njegova prica pocinje kada ga je sestra koja je starija 15 godina od njega uzela k sebi u Adis Abbabu. Bilo mu je tek desetak godina. Otisao iz Adigrada, sjevernog dijela Etiopije na granici sa Eritrejom gdje nije bilo normalnog zivota (kako on kaze). Zavrsio je nesto skole u Adisu i poceo raditi kao gradjevinar,
Zivot ga je nosio svugdje i donio iz Assaba u Bure malo prije rata. Cini mi se da ga je zivot naucio da se snadje i prezivljava u svakoj situaciji pa je na vrijeme osjetio rat i zavrsio ovdje u Bureu prije neg su se granice zatvorile i rat poceo.
Sjedili smo cesto i pricali na losem engleskom o tome sto je prezivljavao pa mi je odatle njegova prica poznata. Nakon svega sto sam cuo od njega o zivotu koji je prosao, danas sam jos tuzniji zbog njegovog gubitka.
Tu svoju sestru je nazivao majkom a ne sestrom, jer kako kaze, njemu je bila kao majka. Ta odgojila ga je svoju majku i ne pozna.
Rekao mi je da od svakog od nas koji odradi svoje ovdje u Bureu, uzme broj telefona i adresu i cuva. Ima ih poprilicno.
Tko zna kaze” Zivot je cudan, mozda nekada dodje do toga da trebam nekog u Europi, Americi, ili bilo gdje”. - Ima nas zasita iz cijeloga svijeta. “Ne za mene za mog Habtua” kaze, meni vjerojatno nece nikada pasti na pamet da odem odavde, ta gdje bih ja isao.
Ostao je udovac prije godinu dana i sada zivi sa sinom Habtuom kome je 9 godina.
Berhanijevi planovi su da radi koliko god dugo bude mogao raditi za nas ( ipak mu je dobra placa), a jedini cilj mu je poslati Habtua u Adis kod njegove sestre da zavrsi skolu. Ona sada zivi sama jer je udovica o prije nekoliko godina. Ima drzavni stan i dovoljno prostora, a i sama bi zeljela da Habtu dodje kod nje. Ta prica mu je bila uvijek glavna u nasim razgovorima a trajala od kada sam dosao ovdje. Kako je samo sretan bio kada bi mi pricao o tim svojim planovima.
Habtu je trebao za Adis na jesen. “Bure je glupo za ostati ovdje. Nema dobre skole, nema mogucnosti za raditi dobar posao, ovdje ce upropastiti zivot. Vidis li na sto ovaj zivot ovdje lici, on mora ici u Adis” Tako je govorio Berhani.
Vidio je i drugih krajeva, a ne samo ovu pustinju i silno je zelio izvuci ga odave po svaku cijenu.
To mi je bilo takoi drago cuti. Uzivao sam u tim njegovim pricama i mastanjima kako ce jednoga dana njegov Habtu zavrsiti skolu u Adisu, “A onda” kaze on “neka sam odluci sto ce, moje je da mu osiguram da zavrsi skolu”.
Za ne povjerovati je da netko iz Burea ovako razmislja, vjerujte mi glavna je stvar da se nadje CHAT i zvace po cijeli dan. Zena ce vec nesto smisliti za rucak, a djecu mislim da niti broje niti primjecuju. Neka se sami snalaze, neka i oni smisle kako da prezive kako sam ja prezivio do sada i oni ce. Siguran sam da velika vecina tako razmislja no Berhani nije bio jedan od njih.
Zivot i ovdje kroji sve na tako okrutan nacin. Nakon toliko planova i srece u jednom covjeku koji se bori za svog sina, jedna rijec preko telefona ucinila je da se sve okrene naglavacke.
Zovnuo je rano jutros u Adis,( obicno dodje prije svih kada zna da sam ja na smijeni uz telefon jer zna da cu mu dozvoliti da potrosi nesto mojih impulsa za poziv koji mu toliko znaci) i sa druge strane su mu rekli da je njegova sestra umrla.
Tako je tuzno vidjeti covjeka od 42 godine kako place cijeli dan, a jos je tuznije ako znas da je njegova prica od danas promjenjena i u stvari nema tu vise price. Samo su ostala piranja a najvaznije je,- Sto ce sada biti sa njegovim Habtuom?
Znam da ima i puno tuznijih zivotnih prica i puno gorih ljudskih sudbina, al eto ova moja se desava danas, tu u nasem jadnom Bureu i sada mi se cini najokrutnijom od svih. Svi smo neraspolozeni i tuzni kao nikada do sada dok smo ovdje.
Berhani sutra ide za Adis, a daljinu od oko 800 km ce prevaliti za tri dana kako kaze. Polazi rano ujutro, kamionom koji je u stvari lokalni autobus, ima jedna fotografija i takvog prevoza pa cu je jednom staviti na post a na ovoj danasnjoj je nas HABTU.
Sto li njemu zivot nosi?
Kako bi samo dobro bilo da mozemo vidjeti bar petnaest minuta unaprijed,
Svi koji me znaju znat ce da ovo cesto znam reci, a sigurno će te se sloziti sa mnom.
(Berhani je u pozadini iza ovog drvenog stupa.)
Nadam se i iskreno zelim da bi naš Habtu danas rekao ovu poznatu "svahili" sa početka ovog posta Hakuna Matata, sve je hakuna matata.
Post je objavljen 12.06.2013. u 21:47 sati.