Pregled posta

Djeco, uživajte u raspustu

Kaže alexxel " i to svaki mjesec, ali njima, kak got sam šljaker tu, ja bi im uplatil,ALI NJIMA, NJIMA SA DESETORO DJECE, jaa bi se te jebene pive odrekel, ja bi toga nekog malog crnčića primil tu na stan, pa malo školoval, za nekaj, kaj njima, kaj bu njima bilo za dobro“. Nakon tog komentara evo malo mog viđenja školovanja tamo dolje u Africi, siguran sam da se nije ništa značajnije promijenilo do danas.
Kako su moji dječaci danas potvrdili svojim svjedožbama da su bili uspješni i u ovoj školskoj godini ovaj post je i za njih, da vide da strašna njihova borba sa svim mogućim školskim problemima uvijek može biti teža i gora. Moji dječaci su najbolji, ja to znam, al podstreka nikad dosta.
Selo Bure, (kažu grad, u Etiopiji gdje sam proveo najviše vremena) ima školu od 2001 godine koja za njihove uvijete odlično izgleda jer je urađena od donacija neke od humanitarnih organizacija koje su se smjenjivale na tom prostoru.

Ovako to izgleda kada se donira nešto, koliko god to bilo vrijedno, pravi spektakl se od toga napravi.
Osnovna škola od 1 do 4 razreda. Četri učitelja, od kojih je jedan i direktor škole, rasporedili su se na četri razreda u kojima je oko 200 djece. Četri razreda za četri različita uzrasta tako da u jednom razredu može biti i preko 50-tero djece.
Kako je ovo teritorija nomadskog plemena Afar većina djece u školi su Afari. O Afarima sam ranije pisao na ovom blogu a najblaže što mogu reći je da je školovanje negdje pri dnu liste prioriteta ovih ljudi.

Vlada Etiopije je napravila pametan potez osiguravši nešto vode i hrane za sve učenike pa je to bio više nego dobar razlog da je škola u Bureu ubrzo postala poprilično popunjena.

Ove fotografije nisu iz te škole no gužva je svugdje ista.
Odličan način za roditelje da se osigura jedan obrok za djete, pa zašto ga ne poslati u školu, ništa mu se lošeg neće desiti, a na kraju krajeva ako treba da ga se pošalje da čuva ovce i koze koji dan nema problema, normalno da će ga poslati, škola neće pobjeći .To je bilo u početku i trajalo je kažu manje od godinu dana, no odavno već više ništa ni od toga. Hrana se ne dijeli više jer je nema dovoljno iz tko zna kojih razloga, pa je škola svakim danom sve praznije i praznija, a djeca sve više i više vremena provode lutajući pustinjama sa svojim stadima, čuvajući mlađu braću ili jednostavno čekajući da netko naiđe i unese malo promjene u svakodnevnicu.

U Bureu je također napravljena vrlo slična građevina koja bi trebala biti srednja škola, no ni nakon godinu dana nije niti počela sa radom. Nitko od profesora neće da dodje ovdje da drži nastavu i živi, a i zainteresiranost potencijalnih učenika nije velika, tako da srednja škola polako, prazna propada. Gradic Manda udaljen nekih 25 km, odavde ( i o tom "gradu" sam pisao ranije) ima jednu školu za uzrast od 1-6 razreda. Djece iz Burea imaju mogućnost da nastave i ta dva razreda u Mandi, no malo ih to uspjeva. Točnije nitko to još nije uradio do sada kako mi kažu, jednostavno je nemoguće vozariti. Prijevoza nema, a ako netko i ima rodbine tamo ipak se odlučuje za prekid školovanja jer je dijete već dovoljno veliko da može čuvati stada i više je koristi od toga nego od škole po mišljenju njihovih roditelja. Ovakvo stanje se slobodno može preslikati na cijelu teritoriju Etiopije po ovakvim ruralnim krajevima, dok je u većim gradovima stanje malo drugačije. Adis Abbaba je univerzitetski grad i normalno da je tamo već druga priča.
Djeca znaju imati i lijepih trenutak u školi koliko god ona trošna i jadna izgledala, tako bar na tjelesnom, iako je užasno vruće čuje se galama i smijeh kao i u svakoj drugoj školi.

Kada smo kod priča evo još jedna o načinu školovanja i metodama koje se primjenjuju. Prepričati ću vam što sam čuo od prijatelja koji je bio svjedok i uspio istinitost priče potvrditit sa par fotografija. Samo iz razloga što su bili odveć nestašni i bučni ova skupina učenika bila je podvrgnuta “odgojnoj mjeri” klečanja na vrelom afričkom pijesku pri temparaturi koja je bila zasigurno bliže 50 nego 40. Pitam se kako bih se uspio suzdržati da ne provedem na tom “učitelju” istu ovakvu odgojnu mjeru da sam ovo vidjeo uživo.

Kazna za ovo četvero dječice je bila da ispred razreda kleče na vrelom pjesku i drže ruke udignute iznad glave bez prava da išta kažu dok im se učitelj ne smiluje i oslobodi ih kazne.
Koliko vremena je trajala kazna to ne znamo, no sigurno više od pola sata koliko je moj prijatelj bio na ispred te škole.
Takav je školski život dolje, no djeca ipak imaju osmjeh na licu i sigurni su da će im jednoga dana biti bolje.



Post je objavljen 27.06.2013. u 15:45 sati.