Kako su mi predhodni postovi čini mi se bili pomalo tmurni pokušat ću obojati ovaj post sa par fotografija sa tržnica. Tamo je uvijek veselo na bilo kom kraju svijeta se nalazili pa su mi takva mjesta uvjek bila omiljena odredišta kada bih htio vidjeti kako lokalno stanovništvo živi.
Sjećam se da sam nekada davno pisao o našem lokalnom trgovcu koji je u Bureu, mjestu na kraju svijeta, uvijek sa osmjehom na licu, bio spreman da iza svoje tezge sa mnom proćakula o svemu. Razmišljao sam o njegovom životu i tome koliko samo toga prodje mimo njega, a njemu niti je interesantno niti se time zamara, dok cijeli svijet samo o tome bruji.
Zbivanja oko olimpijada, svjetskih prvenstava,novih tehnologija, prosvjeda, ratova, globalnog zatopljenja, ekoloških katastrofa, borbe protiv terorizma i svega ostalog što puni stupce svih novina širom svijeta, činilo mi se, nemaju šanse doći do njega. Bio sam sretan zbog njega jer mi se činilo da je to tako, da uživa u svom svijetu zaštićen od svega. Da sam imao prigode fotografirati ga zasigurno bi ta fotografija bila idealna za ovu zbirku sa tržnica i još uvijek mi je tako žao što mi nikada nije dozvolio da ga fotografiram. Nije ta majica bila sporna, jednostavno nije dozvoljavao da napravim niti jednu njegovu fotografiju. Majica,- majica bi bila interesantna. Kažem na kraju svijeta u sred ničega, jedno jutro moj prijatelj se pojavio iza tezge u najnarandžastijom majicom koju sam ikada vidjeo sa koje mi se smješkao Bin Laden, glavom i lako prepoznatljivom bradom.
Žao mi je zbog te nikad napravljene fotografije, no nadam se da će i par ovih koje ću ostaviti ovdje biti dovoljno da vam pokaže da ovi ljudi ipak žive, da imaju svoj život koji bi im zasigurno bio i puno ljepši da ih se ostavi na miru,- u svom svijetu.
Bez nas koji dođemo da im pomognemo, vjerujem, ipak im ne bi bilo puno lošije i zasigurno ne bi bili puno nesretniji. Zaustaviti ću se ovdje,- rastužio sam se jer imam osjećaj da se može puno više i boljega uraditi za ove ljude.
Možda o tome neki drugi put.