Beskrajno ti rasteš, beskrajno ja starim

17 svibanj 2018

Imam dvije kćeri.

Zovem ih to the moon i my sunshine, od milja. Zapravo, jesu takve. Različite kao mjesec i sunce, a opet ne može jedno bez drugoga.

Riječ je o ovoj mlađoj, my sunshine.
Navršila je šesnaest godina, ide u srednju školu. Odlučila je da ovo ljeto ide raditi na more, na sezonu. Znam da ništa to nije neobično, mnogi mladi rade tijekom srednjoškolskog obrazovanja.
Ja sam bila jedna od tih.
Rad je zdrav za dušu i tijelo, i kako je rekla moja baka, ne boli.
Ne znam je l' spremna za ovaj pothvat, tek ćemo da vidimo od kakvog je materijala napravljena.



Starija kći se već odselila i samostalno živi i radi. Sjećam se, bila sam izrazito ponosna na nju kad je rekla da želi raditi i imati svoj prostor za život. Još uvijek jesam, jer joj je tek 22 godine.
Sad kad mlađa ide na ljetne praznike raditi, osjećam se čudno.
Kao da je pripremam za neki drugi svijet. Vjerojatno je to majčinsko otpuštanje ptića na prvi let.
I dok ona tako bezbrižno raste, ja starim.
Čudno sam sretna.

Oznake: obitelj, majke i kćeri

Pepeo pepelu. Amen

10 svibanj 2018

Nisam imala u planu pisati o ovome što ćete sad pročitati.
Uznemirena sam!
Večeras sam bila prisutna jednom sastanku koji nisam mogla izbjeći. Tako je kad ste roditelj.
Prijateljica mi je savjetovala da napišem na papir, što me "pogodilo" na tom sastanku. Nakon toga da ga spalim.
Jesam.
Pepeo pepelu. Amen.
Nije pomoglo.
Osjećam se kao da sam izdala samu sebe. To nisam ja! Nisam ta koja zatvara oči i saginje glavu.




Ne mogu pokriti uši na ono što sam čula, niti zatvoriti oči na ono što sam vidjela. Ne može mi ući na jedno uho, a izaći na drugo. Ne ide to tako!
Predrasude nećemo nikad iskorijeniti, sve jasno. Uvijek će ih biti. Da, bit će ih. No, iz čijih usta ih možemo očekivati? Ne, zasigurno onih koji su zaduženi za zdravstveno i umno stanje naše djece.
Da me se krivo ne shvati, govorim o pojedincima.
Toliko smo puni "riječi" o prihvaćanju različitih, potrebitih. Licemjerni smo kad se branimo tradicijom i uzdižemo obitelj na prvo mjesto. A onda " sa strane" radimo ono u čemu smo najbolji. Uhvaćeni na djelu, branimo se, da smo od krvi mesa.
Svi griješimo, zar ne?
Nepravde će uvijek biti. Treba se na to naviknuti, rekli bi stari ljudi. E, u tome je problem. Dok se mi "privikavamo" na tu nepravdu, više ni sami ne znamo što je pravo, a što pravda.
Iskrivljeni smo, izobličeni vremenom u kojem živimo. Slušamo stručnjake kako trebamo živjeti, što je ispravno a što ne. A onda iz tih usta čujemo riječi osude, izgovore, predrasude.
Što drugo čovjeku ostaje... Pepeo pepelu. Amen.
Sad mi je lakše.

Da ne zaboravim....djecu ne donose rode ( napravite prikladnije slajdove vremenu u kojem živimo ).

Oznake: roditeljstvo, djeca, obitelj, djecu ne donose rode