Podstanar

27 listopad 2018

Opet te primam k sebi
Pa što mi to treba?

Pred jutro si došao
i to sam
nepozvan

Dođeš, ostaneš, nevidljiv
upečatljiv
i tako opet
prisutan

Znaš, to je nepristojno
boraviti u tuđoj glavi
bez poziva

Ne daš se omesti
Lijepo ti je
Znam
Osjećam

I tvoj dah mi to govori
da se ne misliš iseliti
u skoro vrijeme

Ignoriram te
a samim tim se mirim
da živiš tu
u mojoj glavi

Dopuštam ti boravak
u svakom kutu
prostora mog

Što ti je, besramniče?

Počisti nered
koji si napravio
i plati rentu



Dužan si s kamatama
za sve boravke
koji te ostavljaju
u ormaru.

Oktobar

25 listopad 2018

U oktobru odlazim od tebe
polako vraćam se sebi

Zaboravljam kako je to
biti svoj
ponovo

Tvoja blizina previše uzima
i oduzima

Svakim novim danom
živim polako
s novim dijelom sebe
boljim, izgrađenim

Oktobar je moj
samo moj
težak bez mirisa tvog



U njemu nema tebe
ni dovoljno mene

Nedostajem sebi, nedostajem tebi....


Poput palente

22 listopad 2018

Ovih dana moje sive stanice su bacile ključ. Doslovno proključale. Mozak kao da mi se pretvorio u kašu točnije palentu.
Ne znam volite li palentu?
Obožavam! Toplu i meku s jogurtom.

Da se vratimo mom mozgu...Bio je rasut kao krupica u ključaloj vodi dok se nije povezao u jednu kompaktnu cjelinu. Poput palente.
Doslovno tako mogu opisati stanje u kojem je bio. Najveći problem je bio što nisam mogla pisati kako inače pišem.
Uglavnom, svašta sam nešto započela , od tekstova do poezije. Bez sredine i kraja.
Morat ću napraviti generalno pospremanje. Kako ormara tako životnih ladica.
Ju-hu

Svilena

21 listopad 2018

....

Nije mogla pričati poznatima, govorila je samo neznanima.
Nije dopuštala bližnjima ulazak u dio nje. Ne bi je mogli razumjeti, samo bi je osudili.
Nije bila dovoljno kruta za njihove okrugle stolove.

Bila je jedna od onih svilenih iznutra, oblijepljena sintetikom izvana.
Ne mogu to ljudi shvatiti, pa čak ni on.

Zato nije pričala, samo je izgovarala riječi.
Čuli su je oni slični njoj.
A takvih je bilo malo.
Ili ih uopće bilo nije......

Jedan od onih starih..

17 listopad 2018


....Bio je jedan od onih starih, ispravnih tipova.
Ispravan za život al' ne i za nju.



On je bio poput mlake kamilice, a ona je voljela jaku jutarnju kavu.
Jebeš ga....

Jedno nebo prepuno ptica

16 listopad 2018


Ovo sam napisala prije par godina.....


Sjećam se bilo je to u bakinoj sobi kad sam prvi put čula iz njezinih usta počeo je rat. Pojma nisam imala što to uopće znači. Imala sam trinaest godina i slušalice na ušima, stari dobri walkman iz Nijeme. Samo sam joj odmahnula glavom. Počelo je ljeto i tako mi je bilo svejedno. Moja najbolja prijateljica Dejana odselila se s obitelji u Beograd i bila sam tužna zbog toga. Onda je u jednoj noći nastao opći kaos. Podizali su nas iz kreveta i smjestili u podrum zgrade u kojoj sam živjela. Strašno se osjećao taj stari miris vlažnosti. Ni slutila nisam da to će mi taj podrum zamijeniti sobu. Taj vlažni miris uvukao mi se u kosti, godinama sam ga osjećala.
U podrumu je bila dobra ekipa, približno moji vršnjaci. Moj susjed Martin nekoliko godina stariji od mene, svukuda je vukao svoju gitaru. Taman smo ga prošle godine ispratili u vojsku tadašnju JNA, sjećam se prijatelji su mu svirali i pjevali na ispraćaju. Takav je bio običaj, proslaviti odlazak jer ne ide se svaki dan na odsluženje.
No, sada je imao na sebi maskirnu odoru, pristupio je našoj vojsci. Vrijeme je odmicalo kao ludo, po danu smo bili u stanovima, a po noći u podrumu. Nakon nekoliko tjedana više nismo izlazili iz podruma. Samo smo slušali lupanje granata, miris spaljenosti i osjećaj bespomoćnosti. Starije žene su štrikale vojnicima i svojim sinovima vunene čarape i maske, a mi klinci smo čitali i kartali uz svijeću.
Čudno je to doba bilo.
Osvanuo je listopad i moj četrnaesti rođendan. Proslavila sam ga naravno u podrumu s ekipom, bilo nam je predobro. Sjećam se svih mojih prijatelja koji su bili. Nažalost jedan od njih nije više među nama. Dragi nam Martin, ostao je ležati s metkom u čelu tamo negdje kod Knina....
Potpisano je napokon primirje s obje strane. Bili smo oduševljeni, konačno smo mogli iza u park i na Grbavicu ( teren pored parka gdje smo igrali nogomet ) Bio je to 16.10... topao sunčan dan, skupili smo se kod ljulja. Dva brata sjedila su na ljuljama a mi ostali oko njih i pričali, smijali se.
Podigla sam glavu prema nebu, ugledala sam jato gorućih ptica. No, to nisu bile ptice bile su to granate. Počeli smo svi trčati prema zgradi, bacali smo se po parku. Ništa nisam vidjela oko sebe dok sam trčala prema zgradi. Samo sam tamo negdje u daljini čula svoju baku na prozoru kako mi nešto viče. Taman sam mislila da sam blizu njezinog balkona koji je bio na prizemlju kad me je nešto bacilo dolje. Kao neki topli vjetar. Staklo sa susjedne zgrade počelo je padati po meni, osjetila sam svaki taj komadić stakla. Napokon sam otvorila oči na zemlji, pogledala sam okolo. S lijeve moje strane vidjela sam neke noge, to su bile noge nepoznate žene. Bila je to nečija kći, sestra, supruga. Čujem nečiji plač i jaukanje, Čovjek je gorio na motoru, Daliborov tata, dopire miris paljevine. Baka mi i dalje viče, vidim je al ju ne čujem što mi govori. Sve je usporeno i maglovito. Dižem se, ne znam ni sama kako. Trčim okolo zgrade, vrata su zaključana od ulaza, lupam po njima i napokon me moj brat pušta unutra. Sigurna konačno.
Tad sam shvatila zlu krv. Zlu krv ljudi koji su nam nanijeli bol. Zaluđeni fanatici s idejom u glavi isprali su mozak slabije mentalnim ljudima da krenu u pohod zbog njihovih ciljeva. Dok su oni sjedili u svojim kožnim foteljama mi smo polako izumirali. Zla krv nema veze s nacionalnošću, vjerskom niti seksualnom opredijeljenošću. Ona je sama po sebi dovoljna. Stvar bolesnih ideala, visokog ega i novca naravno. Profit od ilegalnog oružja je najveća zarada. No, tu dolazi i ilegalne supstance koje pokreću ljude prema tome pohodu. Znači sve je ponuda i potražnja. Mi smo samo tu tržište.
Danas imam skoro trideset i osam godina, moje sunce ima trinaest godina kao ja tada. Ne mogu zamisliti da ona prođe to isto, što nije isključeno, budući da se oko nas spremaju gadne oluje. Oluje nekih novih razmjera u ime Stvoritelja kojeg tumače neki novi fanatici. Da, opet se vrtimo u krug. Začarani krug bez izlaza.
Sjećam se toga dana i točno toga datuma i znam da je bilo oko jedanaest prijepodne. Rijetko odem u taj park. Blizu je moje zgrade u kojoj sada stanujem. Svaki moj pogled na taj park vraća točne slike i kronologiju događaja kako je bilo.
Prošlo je više od dvadeset godina, a ja se i dalje sjećam i osjećam.
Gradovi se sagrade, boje na zgradama ožive, ceste poprave a ljudi ?

Bez grudnjaka, molim

14 listopad 2018

Jučer je bio Svjetski dan bez grudnjaka. Taj dan veliki broj žena ne nosi grudnjake kako bi podigle svjesnost o raku dojke i skrenule pažnju na značaj prevencije.

Iako, ga skidam čim dođem doma, jučer sam provela cijeli dan bez njega. Nije mi nimalo falio, štoviše lagano sam se osjećala. Bila sam u šetnji sa psom, na kavi, u trgovini, niti sam se osjećala neugodno niti me je tko čudnije gledao nego inače.
Volim čipkane grudnjake i one tipa mokka, Pratim redovito izlaske novih modela.

U nekom danima sam zadovoljnija bez njega i on bez mene. Bitno je da je obostrano.
Nosite li vi grudnjake?

Što ti je s glavom?

10 listopad 2018

Sinoć mi je poplavilo kupatilo ( po ne znam koji put). Voda je tekla sa stropa, slijevalo se niz zidove, s obje strane kotlića preko pločica do poda.
Naravno, moj susjed se oglušio na telefonski poziv i na svaku poruku koju sam mu poslala.
Prije mjesec dana vratila sam s mora i našla kupatilo ( zidove) u strašno stanju. Preko ljeta mu je isto curilo u moje kupatilo. Oglušio se za popravak pa sam uzela stvar u svoje ruke i sredila o svom trošku. Sad se isto dogodilo. Čovjeka jednostavno nije briga.
Pozvala sam susjedu da vidim što napraviti. No, ona se pomirila da je "takva naša okolina".

"Svakom tako curi pa nitko ne pravi dramu, to je normalno" rekla mi je. "Mi smo specifično stubište", nadodala je.
Ne, to nije normalno! Što ti je s glavom?

Taj "specifičan" ulaz, samo što ne "posjeduje" divlje zvijeri. Taj "specifičan" ulaz ne zna ni tko su mu stanari, koliko se ljudi tijekom mjeseci izmijeni. Sve životinje ovog svijeta zapišavaju vrata tih stanara. Bez pitanja se uzimaju tuđe stvari ispred vrata. O golubovima da ni ne govorim. Čovjek od 86 godina je morao umrijeti da bi nama u ulazu prestalo smrdjeti. Cijelog života je vukao otpad u stan i držao otvorena vrata,
Niti jedna institucija nije pomakla prstom.
Zašto bi, kad je to "normalno"??

Nitko ne želi ni biti predstavnik zgrade jer je to borba s vjetrenjačama. Previše srodnih ljudi na jednom mjestu. Lakše je linijom manjeg otpora.


Najgore je kad si ljut na sebe. Sinoć sam toliko bila ljuta na sebe, što sam dopustila, da šutim zbog "mira u kući" tijekom ovih godina.
Idemo u novi dan. Ono "normalno" od danas postaje nenormalno.





Sunčana nedjelja

09 listopad 2018


Tija i ja, odlučile smo provesti sunčanu nedjelju u prirodi. Spakirale smo klopu, njezine igračke i zaputile se prema jezeru Bajer.
Bajer se nalazi nedaleko od mog rodnog naselja.







Pravi raj za ribolov







Kampiranje i roštiljada



Tija u letu, uživala je od sreće



malo odmora za nas dvije cure...



daj vode, daj



divan dan i još divniji pogled

Može dvije za 50?

07 listopad 2018

Prva subota u listopadu značila je odlazak na Sajam antikviteta u Tvrđu. Univerzum se potrudio i posložio nam predivan vikend, pregršt događanja i odličnog društva.
Savršenih 26 stupnjeva, kao da smo uronili u travanj.


Prijateljica se ponudila da mi kupi rođendanski poklon. Malo sam se cjenkala.
Može dvije za 50 kn?
Moje dvije nove sustarke.



Iako izgledaju njami, nisu za pojesti. Prirodna kozmetika. Savršena kombinacija sastava i izgleda proizvoda.
Volimo prirodno.









Sjetih se srednje škole....






Poslije divne šetnje što može biti bolje od ćevapa u poznatoj Makedonci i pola litre Osječkog?




Divan dan obilježio je drugi Octoberfest u Sunčanoj ulici....





Tamno ili svjetlo ?




Jutarnje krizno ludilo

04 listopad 2018

Puno toga u našim životima ostane samo želja, samo jedna od onih prskalica koja te barem jednom godišnje trgne da ste opet posustali. Da je ostala samo još jedna neispunjena želja u vašem životu i opet se osjećate iznevjereno. Tko zna koji put ste iznevjerili samoga sebe.

Ne idemo tamo gdje smo planirali. Opet ste iznevjerili samoga sebe! Isplanirali ste put na koji niste pošli. Koliko ste dugo planirali, štedjeli, razmišljali o mogućim situacijama?!
I onda ste u zadnji tren preokrenuli svoje prioritete zbog nekih novih situacija i sebe stavili u drugi plan.

Ne zagrlimo onog kojeg smo htjeli. Koliko ste puta u životu rekli jednom se živi i čemu stajati sa strane. Pokazati nekom koliko nam je stalo; Bratu, sestri, mami, simpatiji, prijatelju i opet to nismo učinili zbog neke situacije ili svoga ega kojeg smo prezentirali kao ponos.

Ne stignemo tamo gdje smo željeli. Zacrtali smo si određeni put kojim smo željeli krenuti i stići na određeni cilj. I opet tamo niste stigli. Zbog čega? Jesmo li našli izgovor opet? Je l' taj izgovor imao veze s nekim situacijama kao što je primjerice sadašnja trenutna situacija koja nas okružuje u državi ili svijetu?

Svi ti izgovori, takozvana opravdanja za sve sadašnje promašaje dati će nam podlogu za buduće situacije. U kojima ćemo opet naći izgovore za naše buduće promašaje. Tako ćemo nizati neuspjehe iz godine u godinu. Granicu s uspjehom nikada neće prijeći jer ćemo imati opravdanje iz kojeg razloga smo ostali na ovoj strani ceste.

U narednim godinama sretat ćemo bivše prijatelje iz školskih dana ili iz noćnog života, i razmišljati kako su postali oni ljudi koji su željeli biti. Koji su ostvarili ono što su im bili prioriteti. Tada će nas život udariti sa svake strane... Ali opet ćemo si dati pravo izgovora za naš životni neuspjeh. Jedan od izgovora će biti naše godine, izgubljeni kontakti i tako ćemo se " pomiriti" s izgovorima.

Sve dok jednog dana ne svane jutarnje krizno razdoblje. Želite li ga dočekati s još jednim lošim izgovorom?!







Rujanska večer

03 listopad 2018





Osjetila sam glas tišine u sebi.
Lomio je pred sobom
dodir hladnog betona unutar tvrdave.



Pariz Istoka

02 listopad 2018


Budimpešta, ili kako je mnogi vole nazivati – ‘Pariz Istoka’ nedvojbeno postaje sve popularnija turistička destinacija bez obzira koje doba godine bilo. Uistinu je teško ne zaljubiti se u ovaj grad.

Prije devet godina živjela sam i radila u tom gradu. Tvtrka za koju sam radila smjestila je kolegicu i mene u hotel koji se nalazio u ulici gdje je smještena Operna kuća te candy shop Sugar. Bilo je savršeno.

Doći nakon toliko godina i uvidjeti koliko se grad svakim danom razvija. Predivno.
U tijeku je u Naionalnoj galeriji izložba ikone ženske umjetnosti Fride Kahlo.





Najbolji steak u gradu.



Da vas provedem kroz Sugar....












čista slučajnost ( no shit )





Ako vas put dovede, osim kulturne baštine znate što biste trebali.....uživati!