Sinoć mi je poplavilo kupatilo ( po ne znam koji put). Voda je tekla sa stropa, slijevalo se niz zidove, s obje strane kotlića preko pločica do poda.
Naravno, moj susjed se oglušio na telefonski poziv i na svaku poruku koju sam mu poslala.
Prije mjesec dana vratila sam s mora i našla kupatilo ( zidove) u strašno stanju. Preko ljeta mu je isto curilo u moje kupatilo. Oglušio se za popravak pa sam uzela stvar u svoje ruke i sredila o svom trošku. Sad se isto dogodilo. Čovjeka jednostavno nije briga.
Pozvala sam susjedu da vidim što napraviti. No, ona se pomirila da je "takva naša okolina".

"Svakom tako curi pa nitko ne pravi dramu, to je normalno" rekla mi je. "Mi smo specifično stubište", nadodala je.
Ne, to nije normalno! Što ti je s glavom?

Taj "specifičan" ulaz, samo što ne "posjeduje" divlje zvijeri. Taj "specifičan" ulaz ne zna ni tko su mu stanari, koliko se ljudi tijekom mjeseci izmijeni. Sve životinje ovog svijeta zapišavaju vrata tih stanara. Bez pitanja se uzimaju tuđe stvari ispred vrata. O golubovima da ni ne govorim. Čovjek od 86 godina je morao umrijeti da bi nama u ulazu prestalo smrdjeti. Cijelog života je vukao otpad u stan i držao otvorena vrata,
Niti jedna institucija nije pomakla prstom.
Zašto bi, kad je to "normalno"??

Nitko ne želi ni biti predstavnik zgrade jer je to borba s vjetrenjačama. Previše srodnih ljudi na jednom mjestu. Lakše je linijom manjeg otpora.


Najgore je kad si ljut na sebe. Sinoć sam toliko bila ljuta na sebe, što sam dopustila, da šutim zbog "mira u kući" tijekom ovih godina.
Idemo u novi dan. Ono "normalno" od danas postaje nenormalno.