Ovo sam napisala prije par godina.....
Sjećam se bilo je to u bakinoj sobi kad sam prvi put čula iz njezinih usta počeo je rat. Pojma nisam imala što to uopće znači. Imala sam trinaest godina i slušalice na ušima, stari dobri walkman iz Nijeme. Samo sam joj odmahnula glavom. Počelo je ljeto i tako mi je bilo svejedno. Moja najbolja prijateljica Dejana odselila se s obitelji u Beograd i bila sam tužna zbog toga. Onda je u jednoj noći nastao opći kaos. Podizali su nas iz kreveta i smjestili u podrum zgrade u kojoj sam živjela. Strašno se osjećao taj stari miris vlažnosti. Ni slutila nisam da to će mi taj podrum zamijeniti sobu. Taj vlažni miris uvukao mi se u kosti, godinama sam ga osjećala.
U podrumu je bila dobra ekipa, približno moji vršnjaci. Moj susjed Martin nekoliko godina stariji od mene, svukuda je vukao svoju gitaru. Taman smo ga prošle godine ispratili u vojsku tadašnju JNA, sjećam se prijatelji su mu svirali i pjevali na ispraćaju. Takav je bio običaj, proslaviti odlazak jer ne ide se svaki dan na odsluženje.
No, sada je imao na sebi maskirnu odoru, pristupio je našoj vojsci. Vrijeme je odmicalo kao ludo, po danu smo bili u stanovima, a po noći u podrumu. Nakon nekoliko tjedana više nismo izlazili iz podruma. Samo smo slušali lupanje granata, miris spaljenosti i osjećaj bespomoćnosti. Starije žene su štrikale vojnicima i svojim sinovima vunene čarape i maske, a mi klinci smo čitali i kartali uz svijeću.
Čudno je to doba bilo.
Osvanuo je listopad i moj četrnaesti rođendan. Proslavila sam ga naravno u podrumu s ekipom, bilo nam je predobro. Sjećam se svih mojih prijatelja koji su bili. Nažalost jedan od njih nije više među nama. Dragi nam Martin, ostao je ležati s metkom u čelu tamo negdje kod Knina....
Potpisano je napokon primirje s obje strane. Bili smo oduševljeni, konačno smo mogli iza u park i na Grbavicu ( teren pored parka gdje smo igrali nogomet ) Bio je to 16.10... topao sunčan dan, skupili smo se kod ljulja. Dva brata sjedila su na ljuljama a mi ostali oko njih i pričali, smijali se.
Podigla sam glavu prema nebu, ugledala sam jato gorućih ptica. No, to nisu bile ptice bile su to granate. Počeli smo svi trčati prema zgradi, bacali smo se po parku. Ništa nisam vidjela oko sebe dok sam trčala prema zgradi. Samo sam tamo negdje u daljini čula svoju baku na prozoru kako mi nešto viče. Taman sam mislila da sam blizu njezinog balkona koji je bio na prizemlju kad me je nešto bacilo dolje. Kao neki topli vjetar. Staklo sa susjedne zgrade počelo je padati po meni, osjetila sam svaki taj komadić stakla. Napokon sam otvorila oči na zemlji, pogledala sam okolo. S lijeve moje strane vidjela sam neke noge, to su bile noge nepoznate žene. Bila je to nečija kći, sestra, supruga. Čujem nečiji plač i jaukanje, Čovjek je gorio na motoru, Daliborov tata, dopire miris paljevine. Baka mi i dalje viče, vidim je al ju ne čujem što mi govori. Sve je usporeno i maglovito. Dižem se, ne znam ni sama kako. Trčim okolo zgrade, vrata su zaključana od ulaza, lupam po njima i napokon me moj brat pušta unutra. Sigurna konačno.
Tad sam shvatila zlu krv. Zlu krv ljudi koji su nam nanijeli bol. Zaluđeni fanatici s idejom u glavi isprali su mozak slabije mentalnim ljudima da krenu u pohod zbog njihovih ciljeva. Dok su oni sjedili u svojim kožnim foteljama mi smo polako izumirali. Zla krv nema veze s nacionalnošću, vjerskom niti seksualnom opredijeljenošću. Ona je sama po sebi dovoljna. Stvar bolesnih ideala, visokog ega i novca naravno. Profit od ilegalnog oružja je najveća zarada. No, tu dolazi i ilegalne supstance koje pokreću ljude prema tome pohodu. Znači sve je ponuda i potražnja. Mi smo samo tu tržište.
Danas imam skoro trideset i osam godina, moje sunce ima trinaest godina kao ja tada. Ne mogu zamisliti da ona prođe to isto, što nije isključeno, budući da se oko nas spremaju gadne oluje. Oluje nekih novih razmjera u ime Stvoritelja kojeg tumače neki novi fanatici. Da, opet se vrtimo u krug. Začarani krug bez izlaza.
Sjećam se toga dana i točno toga datuma i znam da je bilo oko jedanaest prijepodne. Rijetko odem u taj park. Blizu je moje zgrade u kojoj sada stanujem. Svaki moj pogled na taj park vraća točne slike i kronologiju događaja kako je bilo.
Prošlo je više od dvadeset godina, a ja se i dalje sjećam i osjećam.
Gradovi se sagrade, boje na zgradama ožive, ceste poprave a ljudi ?
Post je objavljen 16.10.2018. u 14:52 sati.