Pozor! Ptičica!

I tako sjediš između tetaka a pored božićnog drvceta i čekaš ptičicu, u zauzetoj pozi koja treba da djeluje prirodno ali na kraju nikada tako ne izgleda. Blic briše izraz na licu jednoga, baca sjenu na kauč boje bijele kave i zelenkaste tapete na zidu a pozadina se pretvara u neku tamnu masu … ali nema veze. Ovdje se ne radi o ljepoti.

Slikoviti dokaz naše prisutnosti u našoj dnevnoj sobi nekih davnih osamdesetih zaljepljen je u album, sa unesenim imenima osoba koje se na slici nalaze, datumom i događajem koji fotografija predstavlja. To je za nas ... kao sjećanje a i za naše nasljednike koji će na ovaj način saznati u kakvim čudni dnevnim sobama smo živjeli. A to je nekada bilo moderno i nismo ni imali ništa drugo.

Između finog svilenog papira sa ocrtanom paućinom miruje povijest naše obitelji.

Pogledaj, u to vrijeme je baka još bila živa kao i teta Eva. Imena, koja su se nekada čula, nekada davno i neki su sasvim strana lica, koja se ne poznaju, naoćari debelih okvira i neobične frizure, haljine staromodnih krojeva. Sjede na kauču ili u restoranu, igraju badmington na plaži ili slave dječiji rođendan u vrtu kuće.

Obiteljske priče ovdje su oslikane priče koje se redaju u albumu: rođendan do rođendana, Božićno slavlje iz godine u godinu, godišnji odmori, vjenčanja … a nikada nešto uobičajeno. Razlog tomu je što su se foto-aparati vadili iz ladica samo kod posebnih događaja.

Dobri stari fotoaparat bio je skup, kao i filmovi a tek izrada fotografija … svaka slika stajala je prilično novca. Najčešće je fotoaparat bio opsluživan od strane muških članova obitelji, tako je to bio red. Radilo se o tehnici i u ono vrijeme nije još postojala automatika, sve se moralo namještati rukom. Sunce sija, nebo se smije, blenda na osam. Nemirna djeca su uvijek na slici bila obavijena malim oblačkom i nisu bili potpuno jasni.

Teme su i bile izabrane ali da li se trebalo potruditi i oko kreativnosti? U to vrijeme kreativnost nije bila priznata kao vrlina, nego kao bizarnost, maštarenje. Napravi uredno jedanu fotku prvog automobila, godišnjeg odmora, vjenčanja, rođenja. Mladi, veseli ljudi prave izlet u planinu. Medeni mjesec. Jedna ulaznica zaljepljena pored fotografije je dokaz, prospekt hotela, sprešani cvijet. Tu smo, dakle bili te godine za Uskrs, mogli smo si priuštiti, imali smo našu mladost i nekoliko prijatelja

Jedini svjedoci svakodnevnice bile su fotografije snimljenje na proslavi jubileja poduzeća, ples i hladni buffet, govor direktora, svi u finim odijelima i haljinama … danas je sve besplatno i još imaš i glazbu usto. Za stolom sjede kolege sa podignutim čašama, od nekih se još sjećaš čak i imena.

To je život od događaja do događaja. U albumima nikada nema svakodnevnice. Nema normalnog ručka kod obitelji Jurić, nema tanjira sa krumpirom i blitvom, nema normalnog dana u školi male Marije kako uči ili kako ide u školu. Ponekad se na tim fotkama prošunja baka u kecelji koju nije skinula ili kućni ljubimac. Naš Bleki, bio je tako vjeran pas!

Bebe u plastičnim kadicama su, naravno, uvijek jedan poseban događaj. Neki ljudi, vjerovatno imaju više svojih fotki kao bebe u plastičnoj kadi nego zajedno svih slijedećih trideset godina. Djeca kao bebe su svakodnevno fotografirani a zatim više ne ili rijeđe. Nakon što pređe uzrast bebe, dijete se pojavljuje na fotografijama sa godišnjeg odmora i polagano se umrežava u sasvim obične fotografije te postaje dio albuma posebnih događaja u obitelji. Svakodnevnica bebe je iznimno stanje a kada dijete počne sa školom već je sve postalo rutina koja se više ne mora posebno obilježiti fotografijom.

Albumi u našim vitrinama pišu povijest poslijeratne generacije, koja je rasla, množila se, sticala, pa je mogla da si priušti godišnji odmor, ponekad čak i u inozemstu. Radosni vrhunci, događaji vrijedni pamćenja.

A kako to izgleda danas?

U vrijeme kada više ništa nije autentično a uspon ionako ne, zaturimo svoje fotke na pet eksternih diskova i još trideset memorijskih kartica. Kada neke želimo da pogledamo još jedanput, skinemo ih na CD, pokažemo nekolicini prijatelja i čekamo da vrijeme prođe i veo zaborava se nadvije nad njih. I nikada ih više ne pogledamo!

Otkako je fotografiranje postalo jeftino i otkako se mutne ili neuspjele fotke mogu neograničeno brisati, kamera je uvijek tu i koristi za slikanje sve dok se baterija ne isprazni.

Pokazivanje obiteljskog albuma bio je, međutim ranije, svečani čin, naprimjer kod predstavljanja partnera. Budući zetovi i snahe dobijali su često na uvid fotke svojih dragih koji su slikani kao djeca dok su se isti, sjedeći pored njih pomalo sramili toga. To je bila specijalnost majki i one to nikada nisu propuštale. To je bio ritual, koji se danas već unaprijed primjenjuje na facebook-u i to bez majki i dobrovoljno ... bez srama. Jedan veliki dio albuma unesen je digitalno već na sopstvenu stranicu, na njoj se predstavljaju i nasljednici a link se šalje okolo prijateljima i poznanicima.

Skijanje je danas snowboardanje, planinarenje po domaćim planinama zamjenio je trekking kroz Aziju, radne kolege više ne nose kravate. Bebe su još uvijek događaj a školska djeca još uvijek nisu. Objektivi su postali duži, kamere imaju više gumba koja sve manje trebaju jer sve ide automatski. Tate se još uvijek razumiju u tehniku, mame manje ali ponekad se želi biti kreativan … jednostavno se dobija potreba za tim.

Obiteljski albumi od papira sa fotografijama koje imaju izreckane stranice i čiji krajevi nikada nisu dobro zaljepljeni, šuškavi svileni papir između listova … izgleda da stvarno izumiru. Ali običaj i potreba za njima ostaju. Pokazivanje fotki kao dokaza sopstvenog uspjeha … ta praksa je ostala, samo se način promjenio. Jer kako bi inače mogla da se održe sjećanja na nešto lijepo, na lijepa vremena … zabilježena i za sebe i za druge?