Ručni prtljag gradskih nomada

31.05.2014.


Davnih osamdesetih godina, kada sam ja još uvijek pokušavala da pronađem odgovarajuću torbu za nošenje, koja će izgledati lijepo a u koju će, osim onih ženskih „sitnica“ stati i knjige, moj brat je došao iz škole i rekao mami: Vrijeme je da više ne nosim školsku torbu. „ Pa kako misliš da nosiš sve te knjige u školu?“. Kupićeš mi ruksak, naravno!

Ruksaci su u to vrijeme bili smeđe ili sive torbe, i vezivali su se na leđima da bi se u njima, pri penjaju na brda mogao ponijeti sendvič i istovremeno imati slobodne ruke. Pored toga oni su se koristili i za sport.

Ali u gradu, u školi? To je bilo nešto novo. Jer baš u to vrijeme početka nošenja ruksaka, uglavnom su oni bili rađeni od proizvođača sportske opreme, čiji je logo stajao naprijed na istaknutom mjestu. Kada se sada toga sjetim, oni su stvarno bili ružni. Ali šta se moglo učiniti? Ako si htio da te drugi učenici prihvate kao sebi ravnog, iako nosiš naočari sa većom dioptrijom i važiš kao štreber, moralo se. I tako je majka kupila bratu ruksak. I sjećam se: bio je stvarno ružan.

Mnoge stvari, koje su došle osamdesetih godina u modu, brzo su nestale … ruksak je ostao. Promjenio je oblik i materijal … I ja sam ga jedno vrijeme nosila … imala sam prvo jedan od crveno-smeđe kože a poslije crni koji je odgovarao svakoj odjeći. Bili su zaista praktični, sve se nosilo na leđima pa je mogao biti i nešto teži, mogao je poslužiti i za nosanje knjiga iz biblioteke do fakulteta ili stana kao i za transport sitnih kućnih potrepština, nabavljenih usput.

Za današnje učenike i studente, ruksak je postao obavezan dio školske opreme.

Dobra, stara aktovka izgleda postaje relikt … iz vremena kada se imalo siguran posao, nosila u njoj kemijska olovka i svežanj praznog papira i kada se za jubilarnu službu dobivalo zlatno nalivpero. Takvi ljudi nose i dandanas aktovke … svi ostali, moderni uredski nomadi nose ruksak … kao znak fleksibilnosti … pa čak i kada u njemu imaju samo par neplaćenih računa.

Aktovka je nekako za odrasle a nitko više ne želi da izgleda odraslo, pa se nosi ruksak kao što to čine učenici. To znači da si još mlad. To mora značiti da si još mlad, odnosno da nisi star. U svakom slučaju nisi star kao što su bili tvoji roditelji u tvojim godinama.

Većina ruksaka izgleda sportski. To je zbog materijala od koga su napravljeni, dakle od sintetike i plastike. I ruksak mora biti funkcionalan, to jest ne smije imati manje od deset spoljnih džepova sa strane, svugdje trebaju da vise različiti remeni i zatvarači na koje se još ponešto može objesiti. Na primjer boca sa vodom, neophodna za preživljavanje u urbanoj džungli da bi se usput mogla utoliti žeđ. Moglo bi se stvarno umrijeti od žeđi usred Zagreba ili Osijeka, zar ne? A ako dođe do nečeg još opasnijeg, ruksak se može pričvrstiti i oko struka dodatnim remenom.

Ono što ja smatram tragedijom kod usvajanja ruksaka je da je on u jednom broju slučajeva zamjenio žensku ručnu torbicu. Netko je, sigurna sam, posebno starijim damama, objasnio da su ručne torbice out i da su maleni čvarčići, koji su dugačkom vrpcom obješeni preko jakne... miniruksaci, jedini, koje današnje društvo prihvata. U takve miniruksake može da stane samo novčanik i jedan paket papirnatih maramica ali kruna ovoga je da na zatvaraču obavezno visi privjesak sa nekom plišanom životinjom.

I općenito, ove plišane životinjice su napravile zavidnu karijeru u posljednje vrijeme, kako kod školskih ruksaka tako i kod miniruksaka. I dok broj malih plišanih Taddy-a ili miševa od štofa znače na šlolskom ruksaku koliko si omiljen kod svojih drugara, oni kod miniruksaka imaju još važniji zadatak: pri kupovini doprinose tome da njenu nositeljicu drugi ne shvataju tako ozbiljno. ( To je također težnja ka vječitoj mladosti... te plišane životinjice!)

Lijepo je kada se za određene stvari koje krenu ukrivo, može prstom uprijeti u krivca. Za ovu i ovakvu zamjenu ručne torbice ruksakom zaista i postoji krivac. To je Miuccia Prada. Ova dama, čije su kreacije, inače, pune stila, predložila je ironično, da se, zbog mogućnosti nošenja većeg tereta kod ruksaka, njegov njegov oblik posudi torbici a ova bi zauzvrat opet ruksaku podarila svoju funkciju i veličinu. Nažalost, ironični gest je sam po sebi bio loše shvaćen: forma i funkcija nisu se zavolile i počeli su da vode odvojeni život. Tako su nastali miniruksaci, koji su omiljeni, posebno kod starijih dama.

Međutim, miniruksaci imaju jednu prednost nad ručnim torbicama te su zato tako dobro i prihvaćeni. Iz općeg straha da se novčanik ispusti iz vida, naše suvremenice nose ruksak naprijed, na trbuhu. One, još brižljivije, pri hodanju ga obuhvate još sa obe ruke.

Kod ruksaka treba spomenuti još jednu stvar: njegovu formu. Ruksaci su ustvari vreće, dakle nemaju formu. Oni odgovaraju drugim stvarima koje isto tako nemaju formu: anoraku, pantalonama čija je dužina ispod koljena i najčešće ima još nekoliko dodatnih džepova, sandalama sa debelim džonom. Stoga jedan dio nositelja ruksaka kombinuju rado sve ove stvari . Kako to izgleda, može se svatko uvjeriti gledajući te svoje sugrađane na ulici.

Činjenica je međutim, da je ruksak univerzalni spremnik modernog čovjeka. On je zamjenio školske torbe, aktovke i ručne torbice i ima ih u bezbroj varijanti.

Kako je do toga moglo doći da jedan planinarski rekvizit postigne tako veliku svjetsku karijeru? Meni nije jasno a vama?

Stavi slušalice!

20.05.2014.


Nemojte brinuti ako ovaj post čitate u uredu … to ne znači da ste loš radnik! Naravno, ako želite da ostanete koncentrirani do posljednje rečenice, odvratičete pozornost od posla na nekoliko minuta, vaša će produktivnost nešto opasti ali dugoročno se ovo isplati... kako za vašeg šefa, vašu firmu i cijelu svijetsku ekonomiju. Prije svega za samog sebe. Čitajući blog za vrijeme radnog vremena, vi investirate upravo u vašu karijeru.

Naime, mnoge studije pokazuju da čitanje unaprijeđuje koncentraciju.
Iskreno rečeno ako se radi samo o koncentraciji, onda lektiru možete slobodno odmah prekinuti. Jednako možete gledati i u prozor na kojemu stoje lonci sa žednim fikusom i palmama. I kada vas netko pita, što radite, pozovite se na britanski Univerzitet Exteree koji je došao do zaključaka da posmatranje uredskih biljaka na prozorima poboljšava koncentraciju.

Znanstveno je, osim toga, dokazano da je sport dobar za koncentraciju, uostalom kao i seks prije sporta. Do ovih rezultata došla su dva prekooceanska univerziteta. Na isti način djeluje i razgledanje fotki slatkih, malih mačiča ili djece nekih drugih životinja... ili ako gledate nešto crveno. Navodno isti efekat imaju i osjećaji... zavist povečava koncentraciju (opet neki Univerzitet preko bare).

Ako svi ovi znanstvenici svijeta imaju pravo, ne ostaje puno toga viška, što bi nas moglo odvući od rada. Trenutno mi je samo pao napamet jedan moj kolega iz, inače velike kancelarije, koji je redovno slušao teški metal. Ne postoje nikakvi znanstveni podaci kako se ekonomska snaga jedne firme ponaša pri ovakvom glazbenom ukusu jednog njenog dijelatnika.

Bilo bi također naivno misliti, da bi se nekoliko uposlenika iz te kancelarije mogli bolje koncentrirati ako bi jedan od njih bio obožavalac Mozarta.
Ima jedna studija iz devedesetih godina koja iznosi podatak da sonate velikog maestra povećavaju inteligenciju i ovim podacima vjeruje danas još 80% Amerikanaca. I kod nas u Europi još uvijek se rado daju savjeti budućim mamama da već nakon petog mjeseca trudnoće stave na svoje trbuhe slušalice iz kojih će se emitirati klasična glazba. U međuvremenu je Harvardsko Sveučiliste došlo do dokazanih podatakaa da tzv „Mozart-effekat“ ne postoji i da najbistrije misli imamo kada je tišina (možda da razmisle oni koji na svom blogu imaju propratnu glazbu).

Ako se to prihvati, to može glazbenoj sceni donijeti velike gubitke, Glazbene kuće ( naprimjer Spotify) financirale su ogromne ankete i studije (tzv Sheffield-studije), koje iznose podatak da 36% zaposlenih u USA i Velikoj Britaniji smatraju da se mogu bolje koncentrirati uz glazbu. Slabost ovih ispitivanja je u tome da je ostalo još 64% koji to vide drugačije.

Prednost Sheffield- studije je da je istovremeno napravila playlistu najboljih uredskih songova. Na prvom mjestu je „Someone like you“ od Adele. Ko je nema u glavi ona počinje sa:

I heard that you're settled down (Čula sam da si se sredio
That you found a girl and you're married now. Nasao djevojku i oženio se.
I heard that your dreams came true. Čula sam da su se tvoji snovi ispunili
Guess she gave you things Vidim da imaš ono
I didn't give to you. što ti ja nisam mogla pružiti)

On je, dakle našao novu, što je stvarno šteta. U refrenu je to onda:

“Never mind I’ll find someone like you (Nema veze što neću nikada više
I`ll find someone like you naći nekoga poput tebe.
I wish nothing but the best for you two.” Želim ti sve najbolje)

Ovdje je totalno jasno da netko pokušava da potisne svoju zavist. I upravo taj osjećaj, prema najnovijim studijama, u uredu podstiče koncentraciju. No, ja savjetujem: što dalje od Adele! Možete zapasti u depresiju.

Ipak, ako uz fotke slatkih malih životinja, biljaka na prozorima ureda, crvene boje kao i čitanja blogova i online-izdanja novina na mreži, trebamo još i pjesmice da bismo se fokusirali na posao, tada se najbolje odlučiti za glazbu (tekst i ne mora još dodatno utjecati na koncentraciju).

Uzmite naprimjer nešto što ima temu u stilu: „Moralne dileme vlasnika BMW-a“ od Hladnog piva, „Ima li nade za nas?“ od Anđele i Dražena ili pak „Sijede kose“ Halida Bešlića: ...“vidi ove sijede, svaku sam pošteno platio.“.
..
I jos nešto da ne zaboravim. Stavite obavezno slušalice. One su u trendu, posebno za one mlađe od pedeset (opet je to pokazala jedna studija). Jer, kako je gore rečeno: vi glazbom pospješujete koncentraciju a bez slušalica ne potičete samo svoju nego i vaših kolega.

Jeste li sigurni da to želite?

Dođi da radimo zajedno!

08.05.2014.


Iako nas škola, stručna literatura i razni seminari dobro pripreme, bilo kada u toku radnog odnosa stojimo pred velikim problemom: da moramo raditi u timu. Pri tome je tim riječ koja ovdje znači grupa ljudi, koja je prema različitim potrebama poslodavca sastavljena da bi na određeni način ispunila zadatke koje se stavljaju pred njih. U posljednje vrijeme tim je posljednji krik poslovnog svijeta i adekvatno tome bilo kada dođemo u situaciju da sa potpuno nepoznatim ljudima odrađujemo neki posao. Ali ne samo u poslu … svugdje se pojavljuje timski rad: u politici, u udrugama, kod raznih slobodnih aktivnosti, u sportu ili u obitelji.

Neovisno od toga da posao u grupama en vogue zaista donosi bolje rezultate u području kreativnosti i da je ponekada kod podjele poslova čak i neophodan … rad u timovima može biti iscrpljujući. Jednostvno je to tako. ..

Srž problema leži u tome da su članovi tima različiti ljudi sa različitim osobinama. Zbog toga je veoma bitno da se napravi pravi izbor suradnika u timu pri čemu je kod njihovog odabira potrebno uzeti članove sa sličnim intelektualnim osobinama kao i sa karakterima koji se dopunjuju. Na taj način se i problemi koji mogu nastati mogu spriječiti ili umanjiti.

Ako pak ne postoji netko tko je sposoban da odabere tim ili ako se nekih pravila ne može držati jer nema dovoljno prostora, nastaće situacija da moraju zajedno surađivati ljudi koji nikako ne odgovaraju jedno drugome. Pri tome nije u pitanju da li su to loši ili nerazumni ljudi. Oni su jednostavno po svojoj ličnosti nekompaktibilni. I dok se takve ličnosti u normalnim okolnostima mogu jedna drugoj sklanjati s puta, u timu oni rade na jednom zadatku. I pri tomu se njihove suprotne točke moraju dodirivati.
Otežavajuća okolnost nastaje je ako je zadatak koji im je postavljen, važan i ne dozvoljava suprotno mišljenje.

Kako to riješiti? Jer činjenica je da se u takvoj situaciji stvara nezadovoljstvo, dolazi do svađa, neugodnih priča i tračeva. Svakome je ova situacija manje više poznata i svatko je bio barem jedanput u takvoj situaciji. Pa i ja! Ni ja nisam bila sasvim pošteđena ovakve situacije. A kako sam se izbavila?

Umjećem!!!

Ukoliko se nalazite u timu sa nekim s kim ama baš nikako ne možete da surađujete postoji više mogućnosti rješavanja ovoga problema. Prva, sasvim prirodna reakcija svakoga je da pokuša da korigira takvu ličnost i da joj pokaže da nije u pravu. Ako to funkcionira...super!! Međutim tada zapravo i ne postoji problem timskog rada. Problem nastaje kada je dotična osoba, ne samo tvrdoglava nego je još i ubijeđena da sve radi pravilno i da ste vi taj koji je glup. Jer činjenica je da smo mi svi zatvorenici našeg sopstvenog pogleda na svijet i prihvatamo samo osobna iskustva.

Svatko od nas može se prevariti iako je potpuno siguran u to da je u pravu. Postoji pesimisti, koji uvijek promaše sve ono što je u životu lijepo i optimisti, koji se ponekad precjene i pogriješe. Postoje nestrpljivi, koji ne rade sasvim čisto i perfekcionisti, koji nikada ništa ne završe. I svi ponekad imaju pravo ili ga nemaju i nažalost ne postoje neka pravila za to.
I bilo kada dostigne se stanje kada se druge ne može ubijediti. Tada iz „Ja ga ispravljam“ proizađe „On je jednostavno glup i samo šteti projektu“. Zbog prirodnog nagona da se takvim ljudima sklanjamo s puta, nastane želja da takve suradnike na bilo koji način izbacimo iz tima. Ovo je naravno, samo jedan od puteva kojim možemo ići. Nekada je to i jedini način. Međutim u većini situacija je to velika greška.

Ako se neki sistem želi napraviti životnijim i korisnijim potrebna je određena napetost. Potrebna su različita mišljenja i konflikti koji u najmanju ruku moraju biti kompleksni kao i sam zadatak. Naprimjer kod snimanja nekog filma su članovi tima koji različito misle ujedno i budući gledatelji koji su isto tako različiti. Ili pak u Saboru ili Parlametu sjede različite stranke koje zastupaju mišljenja građana koji imaju različite potrebe.

U takvim je dobro imati suprostavljene strane. Samo tada mogu da se stvore zadovoljavajući rezultati, ali prije svega ovo stanje stvara riznicu kreativnosti. Jer kreativnost ne nastaje, nažalost, nikada iz mira. Kreativnosti treba kaos a kaosu treba kompleksnost i trvenje. Ako iz sistema izuzmem sve elemente koji mi osobno smetaju, tada ostajem samo ja i nisam ništa bistrija nego prije. Novo nastaje upravo tamo gdje se spajaju točke trvenja koje su bile nedodirljive.

Glupo je to, da ovo trvenje koje je toliko plodno za same učesnike, za sam tim nije uopće ugodno. Što me, onda može natjerati ili tko me može ubjediti u to da radim … prema mojemu mišljenju... sa ljudima koje smatram bedastim?

Što ja radim?

Penjem se na krov!

Dobro! Ne mora biti bezuvjetno krov. Mora biti nešto što je neobično. Može se otići u bazen ili na brdo. Stvar je u tome da se nađe neko neobično mjesto da bi se pobjeglo od neugodne situacije. Radi se o prelaženju granice. Kada je granica pređena, mijenja se svijet i postaje sažetiji. Ovo će shvatiti samo onaj koji se jedanput pentrao uz živicu, koji je poljubio stranca ili koji se kao odrasli čovjek zabavljao dječijom igračkom. Kada se pređe ograda svijeta on se vidi jasnije.

Dakle odem na neko mjesto na kojemu se u normalnim okolnostima ne bih nikada našla... najbolje mjesto na nekoj uzvišici da bi jasnije vidjela stvari. To je ustvari jeftina simbolika ali kod ljudske psihe funkcionira.

Prvi korak na tome mjestu je suprostavljanje problemu. Dakle: Što je moj cilj? Zašto se ne slažem sa protivnikom? Da li sam, možda sklona više vjerovati nekome drugome iz tima? Što je to što razlikuje moj i njegov svijet? I najvaćnije: Hoću li ja s time dalje moći živjeti?

I za vrijeme dok si postavljamo ta pitanja, najčešće se u glavi pojavi bljesak. Vidim ispred sebe nebo, ispod sebe zemlju i saznajem u tom trenutku da, neovisno od uspjeha projekta, život ide dalje. Podsječam se na to da život nikada i nije perfektan a ipak smo svi mi tu negdje. I tada shvatim da su grupe i nastali konflikti, ispod mene i počinjem da se s njima nosim umjećem... da se igram s njima. Saradnike u timu počinjem upoređivati sa likovima iz bajki ili stripa, nalazim odgovarajuće osobine u junacima romana... a najvažnije od svega: mogu da se svemu tome smijem.

Ponekad čak i crtam likove kao karikature ili izmišljam im lica.... svejedno je što se čini, bitno je pridobiti veliku emocionalnu distancu.

Za neki težak tim postoji pravilo: što se u neki projekat ulazi sa manje ozbiljnosti i turobnosti, to je bolje. Jer tada je puno lakše prihvatiti različitost drugih. Tada je komunikacija lakša i gubi se agresivnost.

Posljednji put, kada sam tako opet jedanput, sjedila na krovu, razmišljala sam o tome, kako se ovo čini već generacijama sa literaturom i umjetnošću. Krivotvore se i pretjeruje u predstavljanju ljudi i događaja da bi se dobila distanca. Posmatranjem na daljinu komuniciramo sa stvarima i učimo da ih prihvatimo.

Usprkos svemu, teško je podnijeti trvenje. Međutim na ovaj način nalazim smisao trvenja i imam sredstvo i način da se distanciram. Ako imaš sredstvo protiv nečega to daje uvijek samopouzdanje. A samopouzdanje pomaže postupati sa drugima.

Na ovaj način umjeće može da riješi jedan problem iz sivog svijeta svakidašnjice. To je jedan lijep spoj koji sam želila samo onako uzgred da spomenem.

Osvrni se ponekad...

06.05.2014.



Kada sretnete starog poznanika i obnovite s njim sjećanja osjećate se kao da ste došli na izvor mladosti. U usporedbi s tim je susret generacija na proslavi godišnjice mature kao kad vas bace ispod slapova Nijagare (ili barem slapova Krke)..

Ljudi, nekadašnji prijatelji i poznanici, mogu se izgubiti iz vida godinama a ipak pri ponovnom susretu ima se osjećaj prisnosti kao da je vrijeme stalo i kao da nisu prošle tolike godine. To je divna stvar: zagrlimo se, proćaskamo kao i prije i ne možemo da shvatimo da se u prošlih dvadesetak godina nije desilo gotovo ništa osim nešto malo života.

Najbolje je, međutim ako se na ovakav trenutak može pripremiti. Ljuti nas da ovakvu priliku dobijemo upravo kad smo u stresu. I to je najčešći slučaj. Tada bismo najradije prešli neprimjetno na drugu stranu ulice ili stavili isključeni mobitel na uho kao da smo zabavljeni razgovorom toliko da ne primjećujemo nikoga. Ovakav oprez je opravdan jer jedan slučajni susret i smalltalk, koji se pri tome odvija može da ima dalekosežne posljedice: dolazi do ponovnog izbijanja postpubertetske nelagode i kajanja.

Mnogo je ugodnije kada se „nekadašnje“ sretne u točno određenim okvirima i kada se ima dovoljno vremena za najduži smaltalk svijeta: na proslavi godišnjice mature, kada svatko svakome postavi ista pitanja: Što radiš? Gdje živiš? Kako živiš?

Naravno da usporedba crno-bijelh fotografija snimljenih ispred nekadašnje škole sa živim originalima, donese izvjesna iznenađenja: Jedan koji se cijelih četiri godine zaklinjao da nikada više neće kročiti preko praga škole postao je nastavnik u istoj. Jedan koji je stalno mijenjao cure i skoro sa svakom razmjenio barem poljubac, sretno je oženjen već dugi niz godina. Največa sanjarka iz treće klupe, koja je uvijek kasnila na satove, danas je vlasnica uspješne odvjetničke kancelarije.

Čuje se zatim, da neki preskaču stepenice ka vrhu velikim koracima, pri tome se prepoznaju i oni koji su umjetnost i slobodan izbor stavili ispred posla sa kravatom i ne bi ga nikada mijenjali. Skoro svi imaju jedno ili dvoje djece, neki su već razvedeni a ima i onih koji u već u drugom braku. Naravno ono što je za ova vremena karakteristično: mnogi su bez posla, bez prava na mirovinu jer nedostaje onih nekoliko „ratnih“ godina a poslije je bilo teško naći nešto novo jer za novo treba mladost.

Upravo sada, kada počinju ti susreti, obično u svibnju ili lipnju, došla sam u kušnju da izanaliziram moju generaciju. Na kraju krajeva drugare iz razreda nitko nije sam sebi odabrao nego su uposlenici iz škole sastavili razred od onih koji su se prijavili te godine. A ipak je toliko toga zajedničkoga.

Čemu bez izuzetka težimo: za napretkom u poslu i sretnom obiteljskom životu. Dakle, ništa od predrasuda koje se odnose na moju lakoćemo-generaciju: Mi smo plutali u starom sistemu, isplivali u novi i napokon pristali u mirnu luku manje više bespomoćni da poboljšamo osrednjost (izuzev nekoliko primjera).

Mi smo generacija koja je prva rekla NE konvencionalnosti. Pri tome se mora priznati da nam je od strane starije generacije omogućeno jer je ona prije nas očistila temeljito svijet i nama pokazala razliku između dobrog i lošeg. Može se reći i ovako: Data nam je prazna korpa i mi smo je spakirali ponovo sa slobodnijim nazorima a opet i sa konzervativizmom koji podrazumjeva obiteljski zivot i druženja na svim razinama, što je iznenadilo sve one što su bili skeptični i prognozirali da ćemo se vratiti učmaloj prošlosti.

Jer postoji lijek koji se može uzeti kada svakodnevnica previše pritiska. Da bi se pritisak izbjegao ne treba žaliti i sažaljevati nego se zabavljati. Kao sa osamnaest. U sjeni noći ne misli se na pravila i šta ima veze: krivica je opijenost. To je svakome poznata stvar. To opravdava. To se ne broji slijedeći dan. Jer slijedeći dan je to ionako već zaboravljeno, još ostane samo glavobolja i mućnina.

Ponedeljkom ujutro ušuljaš se u ured sa podočnjacima, promuklim glasom i otkažeš neki termin radije tu nego tamo i polagano s naporom ponovno preuzmeš svoj život pod kontrolu i konstatiraš da se tvoj život i nije promjenio toliko drastično od vremena mature. Da se jednako može lunjati sa starim drugarima kroz noć. Da se stav drugih može prepoznati pomoću malih gesta. Da se svako vanjsko stanje može promjeniti.

Jedino što ostaje su ljudi koje nosimo u srcu.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se