Pokretenimo Hrvatsku!
Već par dana razmišljam šta da pišem u novom postu pa ali ne ide pa ne ide.
Mora da je zato jer sam ovih dana baš nekako, ajmo reć traljava. Jedina svijetla točka bio je onaj blaženi štrajk kojega ja nisam znala iskoristiti. Knjigu niti taknula nisam ali ono najbitnije je da mi se cijelo vrijeme u mislim provlačila ona misao: moram učiti. I ja sam svaki dan govorila: a sutra ću, stignem ja to.
I tako dođe i subota pa sam također htjela odgoditi za nedjelju, jer: hej! Pa ni u ponedjeljak nema škole! No onda navečer čujem da idemo u školu. Da. Pozelenih. Muka mi dođe. I onda skužim: nema više sutra!! Pa ja specijalka u 17 sati popijem dva red bulla u nadi da će mi pomoći naučiti dosadnu bebu. No pogriješih. Od tog učenja nije bilo ništa. A bome ni od spavanja.
Tako da ja do dva sata navečer bijah na netu s Anom i Josipom. I još sam nam dovela Meksikanca kojeg su njih dvoje uspjeli zaplašit hrvatskim jezikom 
Al evo... Ponedjeljak je prošao bez znatnih poteškoća. Pisali smo zadaćnicu. To je jedina stvar što volim raditi ako je već nešt za ocjenu. Pisati. Ja volim pisati, woho! Uvijek da neke fuš teme al ipak se snađem jer nadođe inspiracija. No danas nije bilo tako. Dala je teme da si pucam u bubreg i to me zaista smlavilo. Od tri teme ne zna se koja je gora, bar za mene. I tako dok je više od pola razreda odabralo temu: Budi svoj, ja sam odabrala onu zadnju- Žena-stup obitelji i društva. I prije početka imala sam brdo ideja i navirala je jedna iza druge. No desio se moj čuveni problem: čim krenem pisati sve ispari kao da ih je netko bacio u vjetar. Pa je tako moj sastavak bio, ajmo reć B kvalitete, ne znam kolko ću dobit jer sam sve sfušala al valjd će bit ok
Ali mislim da se štrajk trebao nastaviti. Iz par razloga: da bi se mi učenici još malo izodmarali, i da profesori povećaju plaću jer za taj posao trebaju imati konjske živce i zaista ih malo za to plate. Onda sam čitala mišljenje o štrajku jednoga profesora na medicinskom fakultetu. I zaista, zapanjilo me njegovo mišljenje i stav o svemu tome. Onaj naš/njihov moto: Pokrenimo Hrvatsku! Radije neka se preimenuje u Pokretenimo Hrvatsku! 
Onda ono što me ovih dana zaista začuđuje... Mislim, bilo je i prije prisutno al ovih dana više dolazi do izražaja...
Jako slabo pamtim. Tj. Ne sjećam se skoro ničega. Ni toga što sam jučer jela. Pogledam seriju i čim završi ne mogu ju ni iskomentirati jer odmah zaboravim šta se sve desilo. Pa ljudi misle da ja njih zezam. 
A to se stvarno događa. I jako sam zbunjena zadnjih dana... Ana me nešto pita na msn a ja ne znam odmah odgovorit nego prvo moram podpitanja postavit No analizirah tu zbunjenost i dođoh do zaključka da je za tu kriva zdr. Njega zdravog djeteta koju nisam naučila i samo na to mislim
Ali valjda će i to proć
No, prelazim na malo veseliju temu. One misli o faksu i ne upadanju na njega polako su popustile... Ne znam kako ali... Osjećam se uvjerenije da ću upasti... Da ćemo sve četiri upast... I super je! (biti optimističan, ofkors)
Jedva čekam završiti srednju i krenuti na faks. Al znam jednu stvar: nedostajat će mi srednja. Po tome se razlikuje od osnovne. Osnovnu mrzim
Evo... Mislim da je post dovoljno dugačak... Iako je zbrda zdola al takva sam i ja ovih dana pa nek vas to ne začuđuje.
Savjet: nemojte piti Red Bull poslije podne Nema spavanja
U gumbiću je bit svega...
Inspirirana gumbićem* odlučih napisati novi post.
Budući da ovih dana nema škole (Bogu hvala na štrajku) cijeli dan koristim za odmaranje od škole i učenja (?!). Tako da jučer provedoh cijeli dan u pidžami, no moj plan da pogledam Rekvijem i Imaš poruku nije uspio jer nisam mogla gledat tv. Tako da se gledanje odužilo na danas, pa će i na sutra.
Misli o faksu su donekle propustili, nisu iščezli, nego su još uvijek tu u mojoj glavi no ipak nisu 24 sata prisutne. I dalje je tu onaj strah, doduše ne toliko intenzivan, jer odlučih dati oduška mojim ionako već iživciranim živcima (pazi izraz, woho!)
Ono što me zaista zapanjilo (in a positive way) jest to da dobih 5 iz Ante. A nisam učila ni 5 minuta. Stvarno. Niti toliko. Ali specoši iz razreda mi ne vjeruju, nego misle da sam učila ko budala... NOT!!!
I da.. Moram se pohvaliti... Danas bijah u Konzumu. I kupila sam si plišanu Kitty!! Ajme kako je super! To je trenutno najvažnija stvar koju posjedujem. Ne mogu ju prestati gledati. Obožavam ju. Moja Kitty.
I da razjasnim misteriju s famoznim gumbićem... Budući da vidjeh jedan super intro za seriju koji je napravila moja frendica s neta, ostadoh zapanjena te ga odlučih pokazati Ani. No njen dial-up je prespor da bi ga reproducirao. Zato joj ja savjetovah da stisne prvi gumbić. No ona mrzi umanjenice, te je stoga naš razgovor idućih 5 minuta ovako izgledao:
Ona: gumbić???
Ja: da, gumbić
Ona: gumbić???
Ja: gumbić
Ona: gumbić???
Ja: gumbić!!!
Ona: gumbić???
I tako unedogled. LOL Stoga mi je novi nadimak na msn gumbić. Opravdan razlog.
A sada... Oprostit ćete mi na manjku inspiracije te je stoga ovaj post tako kratak
I ta kraj, ostavljam vam sliku svoje danas kupljene Kitty:
Ništa nije tako loše da ne može biti gore
Zadnji post izbrisah. Nešt sam stisnula. Tuks. Al ovi blogovi ne da se*u ne SE*UUUUUUU.
Izgleda da su se toliko uživili u uvođenje izmjena i nadogradnju servera da više i sami ne znaju da rade te na kraju rezultat ispada katastrofa. Više ni dizajn ne moš promijenit a da ti ne obrišu komentare prethodnog posta. Kao da su mojoj baki dali da im uređuje te stvari.
Kao što ste vidjeli (a možda i niste) promijenila sam naziv bloga iz 1989 u Kad ima i volje, ima i načina. Iz nekoliko razloga: 1. Onaj prvi naziv nije imao svrhe, 2. Zadnjih dana sam poludjela za mudrim izrekama, 3. Sadašnji naziv točno opisuje moj slučaj, tj. Da želim postati doktorica te da sa svojom voljom mogu naći i način da to napravim.
I dalje me drži ludilo za faksom. Definitivno. I dalje samo na to mislim. I nije mi baš lijepo. Stalno mislim da neću upast u Zagreb na faks jer neću položit prijemni. A one riječi: Ma daj, ti sve znaš!! 100% ćeš upast!! Ako nećeš ti, tko će drugi!!! i dalje slušam. Da. I dalje to govore. To mi jako puno pomaže. Ubi Bože.
I eto jedne ironične stvari: Ne znam ni šta sam jučer jela a stvari s faksom su sve unaprijed isplanirane. No, moje sjećanje je i dalje u krizi. Al ozbiljno. Sve odmah zaboravljam, ko da imam 80 godina, a ne 16. Đizs.
U subotu smo Tea, Mihaela i ja išle Karolini na rođendan. I bilo je super, al je mene boljela glava. Ironična stvar da me i na Teinom rođendanu boljela. Mora da je uzrok Teino (Picušino) neprekidno pjevanje Colonijine pjesme Do kraja s napola krivo izgovorenih riječi. Tako riječ borim prerasta u bojim. Tipično za picušu kojoj to nije jedini primjer takve blesave pogreške. No nabrajanje bi dovelo ovaj post do beskonačnosti.
Tako da me cijelu nedjelju boljela glava i jako sam se čudno osjećala i ponašala. Bila sam nervozna i cijelo vrijeme sam mislila na to da moram učit kemiju, a ne da mi se. I nisam cijeli dan učila ni kemiju ni Antu. Jer sam došla do zaključka da ću antu učit u ponedjeljak ujutro a kemiju ni neću učit. I navečer sam dva sata kukala mami kako ću dobit jedan iz kemije. I bila sam tak tužna. To uopće nije prilično meni. Ali eto. Onda me mama poslala u krevet u pol deset, al ja sam svejedno mislila na moju buduću jedinicu iz kemije. I nisam se ni naspavala.
Al ujutro sam tri sata učila kemiju (Antu uopće nisam) i dobila 5. Ne sjećam se kad sam dobila 5 iz kemije. Mislim da ni nisam. Al to sad nije važno. Važno je to da ću dobit jedan iz Ante sutra.
Imam osjećaj da još toliko toga imam za reći. Ali riječi jednostavno ne izlaze na površinu. Tako da to ostavljamo za idući post. 
Moj budući auto. Ja sam kul!!
Pogled u budućnost...
Otkako sam bila na obdukciji, želja da postanem doktorica u meni se sve više povećava. Nisam uopće mislila da će mi se toliko svidjeti to što sam vidjela, ali ipak je. Imam neopisivu želju da završim ovu medicinsku školu sa 5 te da uspješno položim prijamni i upišem medicinski faks.
Međutim, u mojoj ludoj glavi stalno se javljaju pitanja poput onih: Hoću li ja to moći završiti? Što će se desiti ako mi bude preteško pa ne uspijem? Što će biti ako padnem par godina pa se studiranje jako oduži?
Medicinski faks nije mačji kašalj i znam da će mi biti teško, ali kome god da ja to spomenem u školi,uvijek je odgovor: Ma ti si pametna, ti ćeš sve to moći naučiti i sve će biti ok. Tako i obitelj i svi govore. Sve će biti ok ako ti to stvarno želiš.
I želim.
I ja znam koliko ja mogu. Ali nekako me muče ta pitanja i strah od neuspjeha. Ali ipak ću pokušat jer mislim da ću se moći nositi s tim budem li uložila dovoljno truda i muke.
Možda je nekima rano da razmišljaju o tome i još uvijek ne znaju što će studirati ili hoće li uopće studirati, ja želim na medicinu još od petog razreda osnovne škole. I kroz sve te godine izmijenih mnogo želja u vezi koje vrste doktora želim biti: stomatolog, ginekolog, patolog (to me najduže držalo), a sad mi se najbolje čini biti kirurg. I još tad, od petog osnovne imala sam cilj koji me vodio do toga da upišem medicinsku i da prva dva razreda prođem s 5.
Bilo je onih koji su našli govorit da sam štreberica, ali to je ono zadnje što jesam. U osnovnoj su mi ocjene uvijek bile 3-4, a sada su mi većinom petice zato jer mislim da mi tek ovo gradivo treba u životu.
I mrzim kad mi netko kaže da sam ambiciozna. Nisam. Po meni je ambicija najgora mana koju osoba može imati. Biti ambiciozan definitivno ti ne pomaže u pozitivnom smislu. Ambiciozni ljudi obično imaju neku želju koju žele ostvariti pošto-poto ne birajući sredstva. Katkada se u svemu tome zanesu pa učine ono za što će se kajati. Ja radije idem opušteno, bez trunke ambicioznosti u sebi, jer to mrzim.
I onda negdje čujem pametnu rečenicu: Ambicija je posljednje utočište nesposobnih. Kako odlično! Točno tako!
I to je ono što se kod mene u glavi zbiva ovih dana... Uglavnom razmišljam o budućnosti i o tome kako će izgledati moj život kad napunim 18 i postanem svoja osoba, neovisna o roditeljima i koja treba biti sposobna sama se brinuti za sebe i svoj život. Nekako mi se to čini prevelikom obavezom, a to dalje moram sama donositi važne odluke i prekretnice u životu me pomalo plaše.
Ali sve u svemu, ja previše filozofiram. Katkad na neku temu tolko razmišljam pa tolko izfilozofiram da zna glava zabolit i mene i ljude oko mene. A štaš kad sam takva.
Evo to je sve za danas, jest da je post sav nekak sklepan bezze, al takav je dan. On je kriv za sve
Obdukcija - događaj koji se ne propušta
Danas sam bila na obdukciji. Ovako važan događaj za mene nije mogao proći neobilježen postom.
Dakle, dok smo išli u laboratorij na praksi, Picava (Tea) pita doktora da li smijemo otići na obdukciju i na naše sveopće iznenađenje on dopusti. Tako da smo Picuša, Ivona, Ana i ja praktički trčale natrag do interne kako bi Antu tražili dopuštenje. I on nam dozvoli. Ja sam bila tako sretna jer sam na obdukciju željela otići još od drugog razreda. I napokon je došao i taj dan kad mi se želja ispunila. Ipak sam ja prije htjela postati patolog, promijenih svoju želju te na kraju ostade da želim biti kirurg.
I tako smo nas 4 i Zubak došle tamo gdje se održava obdukcija. Mala je to kućica, unutra je užasan ambijent, mračno je i prevruće jer je grijalica stalno uključena. Zidovi i nisu bili u nekom dobrom stanju a u tom malom hodničiću nalazila su se dvoja vrata u neke dvije prostorijice u ne baš tako dobrom stanju.
Na kraju hodnika (koji je btw. jako kratak) nalazila se prostorija za obdukciju u kojoj se vidjelo truplo. Baka neka je bila.
I, nakon što se patolog spremio napokon smo počeli. Prvo nam je pokazivao sigurne znakove smrti, mrtvačke pjege, mrtvačko bljedilo, mrtvačka ukočenost... I kad je završio počne pričati kak će sad zarezat od vrata do pubične kosti, tj. po cijelom trupu. I onda on taman zareže (samo površinski, masno tkivo) kad oni zovu da je došla familija da otkažu obdukciju. Al već je bilo kasno pa je ovaj nastavio.
Bilo je legendarno, ja sam mislila da će biti strašnije, al mi je bilo baš ludo vidjeti sve organe. Prvo, žena je imala čir na želudcu koji se izlio u trbušnu šupljinu. Onda je vadio crijeva, pluća, srce, slezenu, bubrege, ma zakon!! A nije ni čudo kad kažu bubreg u loju, hehe. I to kakvom!! I onda sve organe koje pregleda (i usput nam sve pokazuje i priča) stavi pred Anu, Ivonu i mene koje ne odvajamo pogleda od trupla pa čak ni ne trepćemo.
Onda je neka cura iz drugog razreda štucnula (bilo nas je desetero, 5 nas i 5 ovih iz drugog razreda) pa smo se počele drapat od smijeha, a pogotovo Picuša kojoj je stalno nešto smiješno. Onda kad je završio s svim tim organima, ostao je još mozak. Trebala se prerezat lubanja i otvoriti ju kako bi se došlo do njega. Onda je taj dečko koji je bio zadužen za to malo podigao glavu te bakice, što Picuša NIJE vidjela, te je tuka pomislila da je bakica oživjela. Lol I onda ona specijalka poskočila od straha jer se mrtvac ustao. LOL Tek kad je skužila da ju je to ovaj podigao, počela se kidat od smijeha skupa s nama, hehe
Onda je izvadio i taj mozak. Meni je bilo genijalno dok ga je bio vadio i to rezao, ludo!! I onda kad smo i s mozgom završili bilo je gotovo te su sve te organe pobacali u trbušnu šupljinu i zašili.
Mi smo svi bili pod velikim utiskom jer nam je svima bilo odlično. A kad smo došli natrag na odjel ostali su prigovarali da smo trebali i njima reć. A jbg, kad su rekli da možemo doći samo mi.
Ja sam inače mislila da će to biti nekak gore... Da će smrdjeti i to, ali uopće nije smrdjelo. Jedino jetra jer je ona bila puna krvi, ali inače ništa. I bilo mi je baš odlično. I'm still under impression.
Tak da sada još više želim postati doktorica, to me zanimanje baš fascinira.
Eto tako, to vam je sve o današnjem main događaju – the obdukciji.
Life is pink. It really is!
Ovako.. Hard to believe, čitajući Ivonin blog, uvatla me inspiracija da i ja napišem novi post.
Budući da većina mojih frendica gleda na svijet drukčije od mene, često se osjećam nekako drukčije, te nekako nemoćno da im objasnim kako nije sve tako kako se njima čini. Ja gledam na svijet «ružičastim naočalama», tj. Ja sam uvijek sretna ma koliko problema bilo oko mene i imam dovoljno samopouzdanja da me neke stvari uopće ne diraju. Ali osobe s kojim se ja družim nekako nemaju samopouzdanja te ih povrijedi kad im netko nešto loše kaže i opterećuju se razmišljanjima u čemu su pogriješile.
U životu sam doživjela mnogo loših situacija, nisam voljela razred iz osnovne jer sam jednom mijenjala školu. Prijašnji razred sam obožavala, učiteljica je bila odlična, a razred je bio fenomenalan. Više nisam mogla ni poželjeti. A onda sam se preselila u drugu školu. Učiteljica je bila grozna, od prvog dana me nije voljela, a razred je bio nula naspram mog starog. I to me totalno rastužilo premda sam bila malena. No onda sam stekla prave prijatelje, prijatelje na koje se mogu uvijek osloniti i koji će uvijek biti uz mene što god da se desilo. I sretna sam što ih imam. Zaista jesam.
I tako sam se kroz cijelu osnovnu provlačila s tim mutavim razredom kojeg sam mrzila (čast iznimkama) i jedva čekala da dođe dan kada ću napokon moći izići iz te škole i nikada se više ne vratiti u nju. Među svim tim ljudima bilo ih je onih zaista super i fer (svaka im dala) s kojima sam i dalje u kontaktu i s kojima ću i ostati.
No, unatoč svemu tome, razredu kojeg sam mrzila, cijeloj toj školi, ostatku ljudi, nisam se dala predati i nikad nisam dopustila da me to dotuče te dovede u to neko depresivno stanje. Ali bilo je osoba koje su mi u to vrijeme pomagale i bile uz mene :)
Onda je došla srednja škola, i ja reko: napokon!! Razred mi je odmah bio super, profesori također, odmah sam se uklopila i sve je bilo fenomenalno. Nađoh si dobre prijatelje i ništa mi ne fali. Nikad se nisam osjećala nesretno zbog nečeg ili nešto slično, Naš razred možda i je u grupicama, al bar sam ja dio jedne i slažem se s tim ljudima. No ponekad su baš oni ti koji me dadu na razmišljanje. Npr. Žao mi je vidit Karolinu kako je tužna jer ne želi vidjeti da ima ljudi koji je vole i koji je ne žele vidjeti takvu. No ona je tako nekako nesretna u svom svijetu samo zato što nema dečka i to je meni vrlo glupo. I mene to na neki način rastužuje jer je ne želim vidjeti takvu. Žao mi je što nisu svi sretni ko ja.
Čak, osim u životu od mnogih ljudi, razočarenja doživjeh i na internetu. I to me jako rastužilo. Ne razočarenje, već to što sam vidjela dokle su ti ljudi spremni ići. Spremni čak i da svugdje po internetu pišu laži i vrijeđaju me okolo, dopuštajući da ostali misle da sam ja takva kakvom me oni prikazuju. A s tim osobama sam bila vrlo dobra, no znala sam da će se jednoga dana to desit. Da ćemo se gadno posvadit, i jesmo. No oni nisu na tome stali već su pisali daljnjih gluposti. I bilo je trenutaka kad zaista nisam znala što da napravim i to me toliko dotuklo da sam čak bila plakala. Ali ne zbog njih, već zbog toga što nisam mogla dokazati da stvari nisu onakve kakvima su ih oni pokazali. No, u tome nisam bila sama. Uvijek je uz mene bila Dora koja je isto to doživjela. Koja je bila uz mene u tim trenutcima, a i ja uz nju. I ne mogu vam opisati koliko sam sretna što osobu poput nje imam za frendicu. Zatim sam upoznala još jednu osobu-Braneta, koji me također znao razumjeti i davati mi podršku. I oni su osobe koje me stvarno poznaju najviše od svih. Čak me poznaju bolje od nekih prijatelja iz moje svakodnevice. U nikoga nemam toliko povjerenja koliko u njih. I to me čini sretnom.
Ne dopuštam da me više netko ili nešto unazadi te svojim ponašanjem naruši moju sreću.
Ali, looking back to all that, sve mi je to tako smiješno. Tako smiješno a ujedno i glupo. Ne znam zašto. Bezze. No glavno je da sam ja sretna osoba. I to veoma.
Evo završit ću ovaj post jer je pomalo podugačak, neće se svima dat čitat. Ali opet, osjećam da nisam sve rekla. Ni nisam. Ima nekih stvari koje sam još željela reći a sad su isparile. Ja i moj mozak. Ubojita kombinacija.
Svi sveti na sisački (čitaj: moj) način
Ovih par dana bila sam kod bake u Tuzli. Pa nisam išla u školu ova dva dana. Dobro mi došlo malo odmora od učenja i svih školskih sranja, a kod bake se zabavih.
Nego, danas je dan mrtvih. Ne znam za vas ali meni je krenuo nekako glupo. Budući da ja živim nekih stotinjak metara od groblja lijepo mi je blizu no zato se ostatak «otmjenih» građana još «otmjenijeg» grada Siska parkira na livadu preko ceste. Jadna trava, ionako sva jadna a te guzonje se moraju parkirati tik pred groblje, kako ne bi, ne daj Bože, malo propješačili da dođu do odredišta Pa tako ja i mama autom jedva izađosmo iz parkirališta kako bi išli u Kaufland, a još i cesta zatvorena. Nakon tog mukotrpnog probijanja kroz tu začepljenu malu sporednu cesticu stigosmo mi i do Kauflanda. No, na povratku opet istim putem. Tako da smo nekih 5 minuta stajali i čekali da se gospoda makne sa ulaza na parking vozeći se pločnikom Kad eto neke tuke koja otvori prozor i reče mojoj mami da se pomakne kako bi debeloguza mogla proći lijepo ne penjući se na pločnik. To je naravno, mojoj ionako iživciranoj mami još više diglo živac pa se izderala na tu glupaču koja je uzvratila istom mjerom, no na kraju se ipak morala popeti na pločnik a moja mama je psovala cijelo vrijeme i nakon što smo ušli u stan govoreći kako jedna seljančura neće njoj govoriti da ide u rikverc kako bi ona mogla proći.
Onda sam kasnije išla s frendicom šetat po groblju, po tradiciji, tako mi svake godine I baš volim šetati po groblju i razgledavati grobove koji su u to vrijeme ukrašeni raznim cvijećem i lampionima. Divota. Ali ipak mi je najbolje ići šetati noću. Onda je tek super. I još kad sve to svijetli u mraku... lool Ali budući da je moja frendica sad dobila neki novi mob sa zakon fotićem ja sam cijelo vrijeme slikala okolinu dok joj nisam ispraznila bateriju, hehe lol
No, ofkors, navečer padne kiša pa sve pokvari. Inače volim kišu ali ne kad mi nešto pokvari. Jbg. Ali dobro, preživjet ću ja. Uvijek preživim, hehe.
I ovih dana imam problema s inspiracijom. Ima toliko toga što bih željela reći, toliko se toga vrti po glavi a kad dođe red da to sve prenesem na papir totalno se zablokiram. Tipično.
Evo, to vam je sve za danas.
