Marketing
Pogled u budućnost...
Otkako sam bila na obdukciji, želja da postanem doktorica u meni se sve više povećava. Nisam uopće mislila da će mi se toliko svidjeti to što sam vidjela, ali ipak je. Imam neopisivu želju da završim ovu medicinsku školu sa 5 te da uspješno položim prijamni i upišem medicinski faks.
Međutim, u mojoj ludoj glavi stalno se javljaju pitanja poput onih: Hoću li ja to moći završiti? Što će se desiti ako mi bude preteško pa ne uspijem? Što će biti ako padnem par godina pa se studiranje jako oduži?
Medicinski faks nije mačji kašalj i znam da će mi biti teško, ali kome god da ja to spomenem u školi,uvijek je odgovor: Ma ti si pametna, ti ćeš sve to moći naučiti i sve će biti ok. Tako i obitelj i svi govore. Sve će biti ok ako ti to stvarno želiš.
I želim.
I ja znam koliko ja mogu. Ali nekako me muče ta pitanja i strah od neuspjeha. Ali ipak ću pokušat jer mislim da ću se moći nositi s tim budem li uložila dovoljno truda i muke.
Možda je nekima rano da razmišljaju o tome i još uvijek ne znaju što će studirati ili hoće li uopće studirati, ja želim na medicinu još od petog razreda osnovne škole. I kroz sve te godine izmijenih mnogo želja u vezi koje vrste doktora želim biti: stomatolog, ginekolog, patolog (to me najduže držalo), a sad mi se najbolje čini biti kirurg. I još tad, od petog osnovne imala sam cilj koji me vodio do toga da upišem medicinsku i da prva dva razreda prođem s 5.
Bilo je onih koji su našli govorit da sam štreberica, ali to je ono zadnje što jesam. U osnovnoj su mi ocjene uvijek bile 3-4, a sada su mi većinom petice zato jer mislim da mi tek ovo gradivo treba u životu.
I mrzim kad mi netko kaže da sam ambiciozna. Nisam. Po meni je ambicija najgora mana koju osoba može imati. Biti ambiciozan definitivno ti ne pomaže u pozitivnom smislu. Ambiciozni ljudi obično imaju neku želju koju žele ostvariti pošto-poto ne birajući sredstva. Katkada se u svemu tome zanesu pa učine ono za što će se kajati. Ja radije idem opušteno, bez trunke ambicioznosti u sebi, jer to mrzim.
I onda negdje čujem pametnu rečenicu: Ambicija je posljednje utočište nesposobnih. Kako odlično! Točno tako!
I to je ono što se kod mene u glavi zbiva ovih dana... Uglavnom razmišljam o budućnosti i o tome kako će izgledati moj život kad napunim 18 i postanem svoja osoba, neovisna o roditeljima i koja treba biti sposobna sama se brinuti za sebe i svoj život. Nekako mi se to čini prevelikom obavezom, a to dalje moram sama donositi važne odluke i prekretnice u životu me pomalo plaše.
Ali sve u svemu, ja previše filozofiram. Katkad na neku temu tolko razmišljam pa tolko izfilozofiram da zna glava zabolit i mene i ljude oko mene. A štaš kad sam takva.
Evo to je sve za danas, jest da je post sav nekak sklepan bezze, al takav je dan. On je kriv za sve 
Post je objavljen 11.11.2006. u 16:07 sati.