31.01.2013., četvrtak

Dvije Hrvatske

Fino je, kad si u Saboru.
Moš pozvat neku prikonfliktnu babu u ime naroda (o trošku i njezinoj radnoj vizi ne bih špekulirao; špek deblja...). Naravno, baba radi svoj posao i pusti nas da sami dignemo prašinu, uzvičemo se, izgubimo ton, puknemo po šavovima i ispričamo se, a ona nas, na svu sreću, uz majčinski smiješak potapše po obrazinama u znak razumijevanja što joj nismo dorasli.

A još je finije kad si u Saboru, pa odjednom, potaknut babom i vireći iz dijela iste, fino smisliš da imamo dvije Hrvatske. Poput dviju šaka za dva oka.
U onoj jednoj valjda žive homofobi, crkvomrsci, sindikalisti, masoni, forumaši mišlju nesigurni kao i pravopisom. U toj Hrvatskoj žive i pušači Erteela i teve šopinga, nezaposlene lijenčine i inercijska njurgala. Ma, ta Hrvatska svakako nije naša; nemamo veze s njom, fuj, pljuc, bljak.

Ova druga Hrvatska, ispada, manje je uočljiva (zato se ne pojavljuje na zemljopisnim kartama, zasad). Nju volimo, za nju desnicom masiramo lijevu sisu, ako su kamere blizu. U njoj(zi) se profinjeno druže vrijedni radnici, osviješteni seljaci i poštena inteligencija; ugodno se čavrlja o pola ure kulture i ostvarenju nacionalnog plana prodora na globalno tržište visokih tehnologija. Kolokvijalno - Mejd in Hajte K Kroujejšija 2.

Klincima na satu zemljopisa ne preporučujem da kažu kako imamo dvije Hrvatske, jer im je to ćorsokak, čisto ocjenovno (stranu riječ pojasnit ćete im vannastavno).
Klincima na satu matematike ne preporučujem račun vjerojatnoće, po kojem bi matematičkom progresijom dvije Hrvatske podnijele i dvije prikonfliktne babe. Jer, to bi daleko išlo onda, sve skupa uduplo pa iznova, četiri Hrvatske, pa četiri babe, i dok trepneš ne bi bilo kraja Hrvatskama i nacionalno spotakljivim, prikonfliknim babama (bez radne vize).

Ali, ako si već dogurao do Sabora, reći da imamo dvije Hrvatske je okej, i ništa ti neće biti; ne moraš na zdravstveni, kao za vozačku ili za oružje.
Reakcije komšija zasad svakako nema; znaju oni, da mi imamo sebe i da smo si dovoljni, makar i duplo.

Sad moram ići, obratiti se saborskim zaglupnicima sa inicijativom hitnog prometnog povezivanja Hrvatsaka, uz uvođenje viznog režima za one nezaposlene iz one loše i zle Hrvatske u ovu našu, lijepu.

- 13:48 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

27.01.2013., nedjelja

Andrijin križ, ili – Vakzal Nekužotskaja

Jednog dana, ne tako daleko u svijetloj budućnosti Domovine kao EUročlanice, furat ćemo se barem djelomično na „retro“. Skupo ćemo prodavati prizore „Amerikanki“, starih dizel-lokomotova, čije me brundanje uspavljivalo u novozagrebačkim večerima ranog adolescenta... (o ponudi i potražnji starog željeza možemo privatno; navodno staroželjezna mafija vlada tenderima otpisa svakako... ); isfuravat ćemo zakovičaste spojeve željeznih mostova u makrofotografiji i busati se u pileća ali činjenična prsa tehničke tradicije početka prošlog stoljeća.

Dotad... Obama srednjacima; ma što; sa sva četiri (jer ovo ne znam ispisati instrumentalno skraćeno a la svama srednjacima; kvragu, nije mi Hrvatski Muttersprache; mea culpa /u deminutivu zamišljeno, mea culpić -xx... /) – svim dakle srednjacima upirem prst u medije nam naše, kad stureno-empatično izvještavaju o opet nekom zakazu HaŽea i o opet nekoj saobraćajki (nije li to na hrvatski „prometnjača“ enivej), u kojoj je NN iz XY na neobrkljenom pružnom prijelazu označenom samo Andrijinim križem previdio petsto tona lokalnog vlaka i podlegao ozljedama, pogodivši se s lokomotivom, obitelj all inclusive... Svim srednjacima. Upirem. U medije. I u nas, pušače takvih vijesti /tipa, tragična smrt šestaestogodišnjeg vozača Kawasakija od 1.100 kubika, koji je vozeći u naseljenom mjestu brzinom trostruko većom od dopuštene u smrt odveo i sedamnaestogodišnju suputnicu /slika pramena duge kose na vrhu Dalekovodovog stupa/.

Ljudi moji...:
Imamo li rampe, o kojima se kukumače u gorenavedenim flešnjuzima, na raskršćima ulica? Ne, nemamo. Imamo znak ili/i semafor, i valja stati, pogledati. Na kraju, ako smo obdareni, imamo zdravi razum i zdravstveno odobrenje za upravljanje vozilom. Uz dozu zdravog razuma, eventualno. Imamo li rampe i žičane barijere na molovima uz trajektne luke? (Poseban pozdrav Česima, svakako...) – ne, nemamo. Ali, rijetko neki vozač s autom bućne u more; nije prečesto, da netko oduzme prednost ili uleti u raskršće (ok, ne velim...) Imamo li na autocestama i na ulazima u tunele ili pod podvožnjake deflektore, koji bi spriječili frontalni nalet vozila cijelom ili većinom širine na beton ili željezne armature? Nemamo. Ipak, relativno je malo udesa, u kojima putnici stradavaju slijedom udara u ta mjesta... Otkud onda kukumakanje oko žrtava na pružnim prijelazima? Jači od logike? Brži od slučaja? Čuvaniji od Bogu bliskog?

Mogu prihvatiti kad me frendica na prijelazu ceste preko pruge sjeverno od županjske šećerane ismije, što ispred Andrijinog križa stanem, zvijeram u oba pravca pruge poput Jamesa Coburna u posljednjoj ulozi tajnog agenta, pa tek onda krenem prijeko. Ili tamo, kraj Radakova/Luke/Pojatnog.. Kraj Klare. Nebitno. (Dan, dva kasnije, frendici progutam komentar „Gle'ga, jesi smiješan, ovdje nitko ne stane; ne vozi ovuda vlak odavno...“ Par dana kasnije, vijesti o pogibiji vozačice u naletu vlaka na tom prijelazu...) Ali... Uz iskrenu ispriku pogođenima – ne uspijevam smoći empatiju za vozače, kojima Andrijin križ uz prugu, pravilo prednosti na cesti, kraj mola na moru – ne znače ništa. Jer, njima ni mi, pješaci, automobilisti, biciklisti, motoristi, suputnici, obitelj – ne značimo ništa. Pa čemu onda suosjećanje; čemu vijest? (Koja je odgovornost HŽ-a za individualnu bahatost i ignoranciju pojedinca, odvojeno bi bilo pitanje /odgovora: nikakve/, kao i postavka grotske isčuđavanju nad logičnom posljedicom budalaštine ... - sori, ne razumijem ... )

- 21:16 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

25.01.2013., petak

Muški znoj i zamagljena stakla - Jelo Žužinek se ne predaje

Mili moji,

ma što nam govorili – metroseksualci nisu izumrli.

Svaka bolja Farma, svaki bolji Nejšnl Đijegrefik Servajv'l, ma maltene svaki bolji „Seljak traži ženu“ sugerira nam rustikalne, čvrste tipove, koji znaju vitlati sjekirom dok istovremeno na guranje pale traktor, skačući sa sekvoje u ledeni brzac, dok spretno lasom hvataju soba – sve to, ne ispuštajući iz muškim žvakanjem skraćenih zubiju čačkalicu još poluumotanu u papir. E, ali takve likove mi u stvarnom životu – onom izvan televizora - ne vidimo. Osim ovog sa poluumotanom čačkalicom, uglavnom.

Osim brkatih baba ustrašenih eksplozijama, u rupi nestalom ovcom / a dadiće nestat', velju ja?!/ ili poplavama u plavnim područjima, vidimo pokojeg štrkljavog drvosječu ili bauštelca, lakšeg od pothranjene manekenke.
S druge strane, na očigled nam se djeca pretvaraju u anđele, oble, mekane, do pucanja debelih obraza, rumene. Jedino im još krila fale, ali tome svakako služi Red Bull. Između dakle tih prikaza, krajobrazom u Hrvata zapravo dominira sorta polušrtkljavaca piskutavog glasa, uglavnom priučene kajkavštine (jer nikad se ne zna, je li UDBA/Odjel za pedigre zbilja ukinuta). Vidimo ih u trenirci pred kladionicama, ili kako usred izvanrednih vijesti njima vitlaju lopate za snijeg ili ih drmusaju ralice; vidimo ih u maskirnim prslucima, kako ekskluzivno & uživo pentaju oko Pente, kako je poplava nenadano poplavila baš u vrijeme poplava. (Dio njih prepoznajemo iz štrajka traktorista i iz ljetnog izvještaja o suši u kraju, koji je od stoljeća sedmog pametniji od melioracije. Mislim da se u stvari radi o statistima sa burze rada, plaćenim za rezigniran izraz lica.)

Dakle, realnoegzistirajućim društvom do lišenosti slobodnih ljudi i žena dominiraju debeli i štrkljasti. Štrkljastih, studijama unatoč, nema manje, nego ih se samo ne uočava. Jer su štrkljasti. I to, mili moji, to su naši stvarni metroseksualci. Nigdje onih kloniranih bitrikvadricepsičastih bildera, nastalih križanjem Conana Barbarina i neke runjave retrofeministice. Ta naime neprirodna vrsta, čini mi se, obitava samo u – teretanama.

A za slučaj da ste u životu postigli sve; i povišene masnoće i tlakove i šećere, i dvojbu, smanjuje li vam se ćuna ili raste škemba (na vagi je skoro isto) pa da krenete u tu mističnu teretanu... Vaš životom šibani Jelo Žužinek nudi par iskustava iz prve desnice.
Svakako, ako ste u životu sve postigli i ako se to na vama i vidi u obliku konkretnih dojki i barem dva prstena sala iznad bokova, dobro promislite, želite li se zaista poput poštenog komada krmećeg sala dati utopiti među te internoteretanske tipove, što nalikuju jedan drugom poput istisnutih mljiječnih čvaraka i na ulici izazivaju podsmijeh poštenih, metroseksualno po mjeri Hrvata i čovjeka štrkljavosuhonjavih građevinaca i drvosječa...
Želite li zaista biti bezlično nabildani u doba individualizma oblika i pojava ... ?
Ako ste tu dvojbu otklonili, krenite...

Prva zabluda česta je koliko i shvatljiva.
Ne, veliki izlozi nisu načinjeni od elegantno satiniranog stakla radi diskrecije vježbenika unutra, ali to sa kondenzacijom i strujanjem zraka uz hladna stakla pobliže ćete shvatiti, nakon što uđete... (Shvatit ćete i kako legionelu ovdje nemate šanse pokupiti, jerbo ona pretpostavlja ventilacijsku ili instalaciju klime... Oni načitaniji sjetit će se i protestantske tvrdnje, kako se znoj spire – znojenjem.)

Ključni trenutak je sam ulazak na recepciju. Taman nakon što izignorirate široki, gotovo preširoki smješak dobrodošlice nabildanog dječarca, kojeg kao da ste vidjeli u nekom latvijskom gay – porniću, u suženo vidno polje vam upenetrira ćelava muška glava crno opcrtanih očiju sa pitanjem tipa, biste li samo pogledali ili ćete odmah krenuti za ozbiljno. U beskonačnim trenucima nakon tog pitanja, hvatate se u uskom međuprostoru između ćelave glave u lijevom oku, i kadra u desnom, u kojem kao da vidite spot Pink Floyda sa hrpom ekstremiteta u sinkronom pokretu; desetak podlaktica diže se i spušta sa utezima; u pozadini zvuk sličan kovačnici...
U tom trenu, krajičkom svijesti prepoznajete čudan miris u zraku kao onaj, kojeg se sjećate iz djetinjstva, kad biste se ušuljali u vlažni podrum bakine kuće i podigli poklopac kace sa kiselim zeljem... ... ili su ipak školski ormarići sa šlapama...
„Ne; nemam što gledati; ja bi' odmah...“, čujete sebe ili se.

Problem nastaje, ako ispoštujete situaciju i na upit svoje ime kažete - potiše. Da ne remetite „va“ prostora.
Opcrtani nije čuo. Latvijski dječarac očito ima trajnu erekciju kuteva ustiju; sad već djeluje kao Jack Nicholson kao Joker u Batmanu... Ponavljate svoje ničim šaljivo ime, pokušavajući Opcrtanog ne poistovjetiti sa uprizorenjem eunuha iz neke turske trakavice i ne prasnuti u smijeh usred cijele komedije. No, ne, niti ovaj put... Pomalo gubeći strpljenje, treći put izgovarate svoje ime, iz pleksusa, testosteronski, poput brkatog narednika stotrinaeste šibenske brigade pred postrojenim ročnicima. Od ranije znate, ili se ti nametneš grupi, ili grupa tebi.
Opcrtani eunuh se neočekivano smanji za par konfekcijskih brojeva, ali vas bitno više oplete iznenadni tajac iz prostorije sa sinkronim podlakticama u ogledalu. Klepet utega, soptanje, stenjanje – utihnulo. Desetak kratkoošišanih glava nasađenih na nesrazmjerno široka ramena i uvučene vratove (radi opasnijeg izgleda, pretpostavljam) promoli se kroz vrata – da na tim vratima iznutra nema kvake, spoznat ćete kasnije.
(Savjet: jagodicu i prvi članak kažiprsta radi otvaranja vrata NE gurati u sadašnji otvor bivše kvake u trenu, kad s druge strane ulazi tetovirani trokrilni ormar od petnaestogodišnjaka ...)

Fino, sad smo se upoznali, pomislite, dok se posljednji slog vašeg prezimena poput uskovitlane prašine sliježe prostorom.
Pomalo tetkasto (kako ćete kasnije shvatiti, sopćući krajem druge minute na traci za trčanje) hvatate s pulta nezatvorivi cekeroid kojeg vam je supruga tutnula u ruke za godinama nenošenu trenirku, ručničić i vodicu i - ne hajući za znatiželjne poglede Sinkroniziranih Bildera - odlučno ulazite u svlačionicu.
Žensku, ispast će.

Nekoliko tjedana kasnije, katarzično zatezanje u ramenima i odbrojavano potezanje neke s/m – vješalice, taman u trenu kad vam muška graška znoja kapne u muško oko, prekinut će nečiji piskutavi uzvik imena iz pravca recepcije. Prekaljeno ćete se nasmiješiti na račun novopridošlice, namignuti dečkima i nastaviti potezati.

PS
Ako vam na traci za trčanje s ramena padne ručnik, nipošto se, bez obzira na refleks, ne saginjite za njim. (Orizicimainuspojavamapitajtesvogliječnikaililjekarnika...)

- 13:27 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

16.01.2013., srijeda

Dvije lijeve skije

Plan je bio jednostavan.
Nismo si iznad trtica istetovirali „Ima se, može se“.
Dapače, termosicu kave skuhali smo u istom mraku zore, pod čijim smo okriljem skije i sve ostale sado-mazo – rekvizite potrpali u auto. Nitko nas nije vidio, nitko čuo. Bili smo decentni. Vremena su socijalno osjetljiva; nezaposleni i skijaši se međusobno broje i blate, kao da će animozitetima i tenzijama prizvati pola metra snijega na Zagreb...



Svakako, što je čovjek stariji kad prvi put stane na skije, to više kojekakvih štitnika i steznika nosi po zglobovima. Duljina istisnutog Voltarena proporcionalna je godinama i broju sati na snijegu. Obrnuto proporcionalno je pak vrijeme, u kojem kao u slow motionu skije, štapovi, snijeg, još neka skija, nečije tijelo i i naočale kovitlaju oko dobronamjernog početnika – skijaša na pragu treće životne dobi... - obrnuto je to dakle proporcionalno vremenu do ukazanja motornih saonica ili nekakvog curička, kojeg samo motorola odaje kao spasiteljicu na stazi, i koja iskonski zadivljeno rukom razmahuje posljednji kovitlac snijega, dodaje štapove i pita „?Sve u redu?“ A đavle mali, čekaj da mi se vrati osjet tijela, pa ću znati...



Proporcionalnost se naravno nastavlja s brojem padova i skakutanja za odbjeglom skijom, tako što se dioptrijski cvikeri pod skijaškim naočalama zamagljuju do točke, da kao svaki amater velikog srca samo po kretnji skije pretpostavljaš, skijaš li nizbrdo, uzbrdo, u dubokom snijegu ili na uglačanom, zaleđenom. I tada je kasno, i krug se ponavlja. Proporcionalno, te je večeri iscjedak Voltarena opet nešto duži nego sinoć. U sauni zahrčeš, i nešto kasnije sa širokim smješkom curetku u restoranu uvaljuješ u sebe duplu količinu normalnog ručka, serviranu taman prije večernjeg odlaska u pretople perine.
Naravno, oba velika pšenična piva poželjet će te napustiti prije ponoći. Ustani, bane...
I eto novog jutra...



Plan je dakle bio, potiho, decentno, u diskreciji istomišljenika odraditi skijanje i čitavih kostiju nastaviti put amo, tamo, pa se vratiti onoj kući, koju obično kitimo pred Božić i pred Uskrs, a u rijetkim međudolascima samo raskitimo prethodni nakit.
Trenutno razmatramo cijelogodišnje božićno drvce ukrašeno uskršnjim jajima i zečićima. All inclusive.

Naravno, u planu su bili i susreti sa dragim prijateljima... Ne bismo ih gnjavili slikama sa skijanja niti pričama sa Baltika; samo bismo htjeli nastaviti ugodnu nit ranijih druženja, prerijetkih...
(Skije i ostatak sado – mazo opreme prethodno smo, decentno, u mraku večeri, nakon 3.500 kilometara puta, unijeli u stan; nitko nas nije vidio, nikome nismo nabili na nos zaslužen i zarađen odmor i put. I vinjete smo skinuli sa vjetrobrana, da ne bi bilo, bahatimo se...)
Zovemo prve.
Bok, bok. Pa di ste bili, pa na skijanju. Aha; ma da, lako se bahatit' (malo kroz nos), ali kaj ste htjeli (nestrpljivo)? Pa, biste li nam došli na ručak sutra ili preksutra...? A, ne, ne, mi nemamo za benzin (afektirano) a svakako ste se očito dogovorili iza naših leđa (svađalački), ne, sori, bok.
Mhm.
Zovemo druge.
Bok, bok. Jeste za polagani ručak ili večericu kod nas ovih dana? Kaj, pa kaj nećemo skupa dočekat Novu; e pa mi smo tako mislili... (uspuhano)? E, onda ništa (iziritirano), vama su svi važniji od nas, samo se bahatite, nemojte nas više zvati, nema to više smisla, bok (odlučno, pomalo cendravo). Mhm.
Sa trećima i četvrtima bilo je lakše; poučeni smo kako se u Zagrebu radi i kako je život borba i kako se nema vremena i kako se ima djecu i kako mi to ništa ne kužimo i kako je nama lako. (Kroz nos, nestrpljivo, afektirano, svađalački, uspuhano, iziritirano, odlučno, pomalo cendravo).

Poput djece uhvaćene s rukama u pekmezu, bljedunjavo smo gledali svoj okićeni božićnouskršnji stančić, brda hrane garnirana željom za prijateljima i ugodnim čavrljanjem u tih jedinih mogućih par dana u godini, nakon divnog odmora...
Ne; mi zbilja više nismo odavde...

- 10:39 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

13.01.2013., nedjelja

Ništa za prijaviti

Pretenciozno je, tvrditi da si sa dva mora, koja dijeli tisuću i pol kilometara.
Pa iako te, objektivno, rođenjem i od jednog i drugog dijeli barem par stotina istih tih kilometara, ponekad se preko ruba čaše sam sebi nasmiješiš; ti znaš – da jest tako; da se ta dva mora i ti imate trajno. Da u sebi, osim škripe tramvaja, mirisa čokolade i kave iz gradskih tvornica nosiš i škrape juga i pješčane dine sjevera. I sve one trenutke, teksture, glasove i mirise između prostora i između vremena.
Naravno, cariniku na uvijek isto pitanje uvijek isto odgovaraš; ne, za prijaviti nemaš ništa.
A baš bi mu mogao izdeklamirati pokoju o baltičkom ljetu iz sjećanja na pubertet; sad i o baltičkoj zimi („znate, ovo mi je bilo prvi put...!“); mogao bi zaustiti o prijateljstvu, koje ni udaljenost ni godine ne umanjuju; ili bi mogao makar – kao u pojašnjenje vinjeta na vjetrobranu - prijaviti miris morske trave i kuhanog vina, okus dimljene haringe sa lukom, sjećanje na dugu žensku kosu na svom ramenu, nekad davno ranije, vremenom sve osjećanije.
Ali... ne, ništa za prijaviti...



Oznake: Warnemünde


- 13:21 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

09.01.2013., srijeda

Tihi vonj tuge

Odbijajući skroz otići iz Zagreba; ne uspijevajući mu se skroz vratiti, kružim poput satelita... ovaj put, justo pod trticom Lenuccijeve potkovice...

... a kad nam masoni šipci rusi židovi bosanci srbi kinezi pred nosom od Paromlina isfabriciraju elitni stambeni kompleks justo u centru grada, ili muzej nacionalne gluposti ili ... kegod.... - ma, ... sve će ostati isto, zapravo...





Oznake: Paromlin


- 09:57 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

08.01.2013., utorak

Pofejsbučenost - tsonečubsjefoP

Sve je naopako. Majama unatoč.

Recimo, kao malog, učili su me, odgovoriti kad mi se netko obrati. Otkako je mobitela, FBa, maila, izgleda da je odgovor na upit ili obraćanje postalo stvar raspoloženja. „Ne tipka mi se“, „nisam vidio poruku“, ... Bonton zamijenjen binarnošću.

Zamišljam produženi scenarij...

Flomasterom crtam „like“ na papirnu (!) osmrtnicu dirljivog teksta, zalijepljenu kraj portafona. (Prolaznici me mjerkaju.) Na svoja vrata stana krasopisom ispisujem višejezičnu prazničnu čestitku svim svojim prijateljima. (Prvi susjed crta „like“ na moja vrata. Uljanom bojom.) Slike sa godišnjeg odmora lijepim po haustoru. (Čistačica se krene svađati.) Pod prozor susjedima črčkam komentar njihove rasprave, koja me se ničim ne tiče, ali sam naletio u prolazu. (U prolazu, susjed mi zaprijeti šamarom, ako ikad više, bla...) Udobno zavaljen u fotelju, mašem vlastoručno izrađenim transparentom koji osuđuje neku tamo diktaturu (zadovoljen doprinosom, zadrijemam).

Probude me roditelji na vratima. Bijesni. Da tko sam ja da šaram po vratima. Da lijepim slike po haustoru. Da komentiram susjede.
Spominju socijalnog radnika, psihologa.
Kasnije, u svojoj sobi, ubijam trolove i svemirce. Na devedesetu litru krvi na ekranu, uz minimalno deset odsječenih glava, dobijam poklon – paket, promotivnu verziju Horny Cybergirl. Poruku na Facebook-u ne primijetim...
Vani, neki čudaci šetaju sa psom i smiju se na snijegu...
...


- 15:19 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

07.01.2013., ponedjeljak

Iznad besplatnog parkinga (udar vjetra iščekujući) ...

... kraj Paromlina...


- 18:38 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

< siječanj, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic