Don Blog

25.08.2008., ponedjeljak


FILIP UDE I "KONJI BEZ HVATALJKI"

Zašto su medalje osvojili tzv. anonimci, a tzv. velike zvijezde pogodile "u ništa"?

U trenutnoj postolimpijskoj inventuri "Pekinške patke" – koja će kratko trajati, jer s "igara" treba što prije prijeći na razmišljanje o "kruhu" – analiziraju se uspjesi i porazi, tj. "suze i smijeh". Mnogi će raditi raščlambe jedinstvenog fenomena: svi hrvatski olimpijski favoriti, od tenisača do rukometaša, otpadali su jedan po jedan kao suhi listovi... svi po redu, od prve "sječe knezova" do posljednjeg poraza "paklenih" (kako odvratan nadimak!) izgorjeli su u "insajderskoj" vatri zvjezdane (njihove i naše?) umišljenosti pod pritiskom imperativa rezultata... a medalje su donijeli potpuni "autsajderi" – oni koji su "nas iznenadili" (ispada da su zalutali na olimpijadu!) – sve redom "zvijezde" tzv. malih sportova (u kojima mafija nema velikog ili nikakvog udjela), koji nemaju ni masovnu publiku ni udarne stranice u svakodnevnim vijestima...

Međutim, čini se neusporedivo zanimljivijim jedan drugi fenomen: olimpijska veza čarape i križa! Znamo, pojava nošenja križa kod sportaša i križanja prije utakmice ili natjecanja danas je u kršćanskoj civilizaciji raširena i dobro poznata. To je gotovo nemoguće sakriti od televizijske publike, premda uvijek ima onih koji žele Boga maknuti (ne samo) sa sportskih borilišta (kao što je u tu sramotnu zamku upao urednik tv-dnevnika Zoran Šprajc, izrezavši izjavu koju je poslije uspjeha dao Filip Ude, rekavši da se ponosi što je Hrvat i da na medalji zahvaljuje Bogu)!

A upravo je taj marljivi mladić, kako je poslije otkrio njegov trener Vukoja, vježbao s križićem u čarapi! Naravno, sada nekome može biti zanimljiva nevjerojatna podudarnost kako je upravo FILIP (čije ime na starogrčkom znači: "onaj koji voli konje"), postigao planetarni uspjeh – za sebe i za svoju Hrvatsku – upravo kao vrhunski "jahač" na gimnastičkom KONJU! Uz to, moguće su šale na račun Filipova imena kad ga "prevedemo" na hrvatski: Filip je u mladosti Ždreboljub, u zreloj dobi Konjoslav, a u starosti Kljusomir...

Zatim se ovdje može raspredati npr. i o simbolici čarape kao primitivnog trezora (ili privatne "banke") u kriznim i nesigurnim vremenima... Filip Ude je, umjesto novčića ili neke s praznovjerjem vezane amajlije, kao najveće blago u čarapu sakrio – križić! Posebnost je ovdje u tome da na "konju s hvataljkama" sportaš stalno sve radi samo rukama, tj. cijela vježba mu "stoji" na rukama dok noge "plešu" po zraku, pa je i Filipov križić u čarapi opisivao specifične "olimpijske" krugove... Ne treba sada fantazirati o simbolici ili izgledu tih "krugova" za vrijeme srebra vrijedne Filipove vježbe u Pekingu, jer ti srebrni olimpijski krugovi doslovce su tragovi njegove vjere i pouzdanja u Boga...

Filip Ude – jednostavan i skroman mladić, obiteljsku je tragediju prebrodio bavljenjem sportom. Ali temeljni životni oslonac ima u vjeri – otvoreno kaže da je Bog za njega odabrao teži put. A to je izjava zrelog vjernika, prekaljena patnjom i mnogim žrtvama...

Promislimo li da je takva ljudska i sportska veličina bljesnula usred ljeta, istodobno s medijskim svakodnevnim reklamiranjem sodomsko-gomorskog iživljavanja stotina mladih na poznatoj paškoj plaži, onda zlatni hrvatski gimnastičar s olimpijskim srebrom zavrjeđuje još veće udivljenje. Ali svakako i neusporedivo jači medijski tretman nego do sada. Jer upravo takav karakter može biti i treba da bude uzor djeci i mladima, umjesto da im se podvaljuje razne idole koji su karijeru izgradili na nesvetom antitrojstvu seks-droga-rock...! A to potvrđuju i mnogi komentari na web-portalima...

A sam je Filip Ude (ima 22 godine) – valja zapamtiti: čakovečki gimnastičar, hrvatski olimpijski reprezentativac, koji je na Olimpijskim igrama u Pekingu 17. kolovoza 2008. osvojio srebrnu medalju u gimnastičkoj disciplini konj s hvataljkama (a gimnastiku trenira od sedme godine i prvi je Međimurac ter prvi hrvatski gimnastičar koji je nastupio na Olimpijskim igrama) – nedavno u razgovoru za časopis župe Močile izjavio kako vjeruje da je sve rezultate postigao uz Božju pomoć. "Vjerujem da je Bog uz mene u svakom trenutku. Svaki dan molim i čitam Bibliju. Siguran sam da smo svi povezani s Bogom. Bog nam uvijek i u svemu pomaže, a i sama molitva je, kako smo naučili, razgovor s Bogom".

Filip je u tom intervjuu sebe predstavio onako kako ga drugi vide - kao marljivog mladića, skromnog, dobrog srca koji je voljan pomoći drugima. Naglasio je također da danas mnogi mladi ne znaju što žele u životu ili pak uglavnom samo traže načine kako da se zabave, a malo je onih koji se trude nešto i postići. Primijetio je i kako mnogi nakon nekoliko neuspjeha odustanu i ne pokušavaju ići dalje. Mladima je poručio neka ne provode previše vremena u kafićima ili pred televizorom.

Da bude zanimljivije – za razliku od anketa koje su predviđale "sigurne" medalje velikih zvijezda naših momčadskih sportova, što su poticale i izjave samih sportaša – Filip je (kao predstavnik tzv. malih sportova) uoči Olimpijskih igara istaknuo kako mu je olimpijska medalja san i da će dati sve od sebe da mu se taj san ostvari, dodavši da mu je želja da barem uđe u finale. Na kraju razgovora svima je poručio da vjeruju u Boga jer Njegova pomoć sigurno neće izostati.

Tako se skromnost, povezana s marljivom upornošću, poglavito kad Boga ima kao najčvršće i najpouzdanije "hvataljke" – i kod Filipa i kod ostalih sjajnih hrvatskih pojedinaca (za razliku od umišljenih zvijezda koje su kao svoje najjače "hvataljke" držale nekadašnje lovorike, brkove ili "paklenu" vatru...) – pokazala neusporedivo uspješnijim putem do cilja. Osim toga konačno je razbijena predrasuda o tzv. velikim i malim sportašima ter je svima – natjecateljima i gledateljima – pružena sjajna životna lekcija!


- 00:31 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.