ponedjeljak, 12.03.2012.
Čudesna stvar #104 - Koncerti
|
Koncerti
Neke stvari pamtim i nakon 20 godina s nepogrešivom točnošću. Recimo, prvi ulazak u Jabuku. Imala sam 14ineštositno, i jedva sam namolila izlazak. Nisam znala što me očekuje - vodila me prijateljica koja je počela ranije izlaziti. Ušla sam kroz vrata u prekrcan prostor i odjednom me zvuk udario u pleksus. Nikada prije, a možda ni poslije nisam imala tako fizičku reakciju na glazbu: basovi su svrdlali po mom tijelu, duboki groove me tjerao da pocupkujem i pokušavam plesati, a sve je skupa bilo potpuno distorzirano i stvaralo nemir... U onoj mladosti u kojoj ljudi potrebu za koncertima obično ispucaju iz sistema, ja sam svoj trag ostavljala na drugim mjestima. Tako se posložilo. A onda sam se udala i dobila dijete i u jednom trenutku jednostavno počela divljati po koncertima. Putovala sam u druge države, vraćala se isti dan, nespavala, smrzavala se, kisnula, upadala u blato, upadala u najnevjerojatnije situacije (kad sam se vratila s jednog posebno loše organiziranog koncerta u 8 ujutro drugi dan, neispavana, blatna, prašnjava, znojna, pokisla, gladna, muž mi je otvorio vrata i rekao, O gle, Huckleberry Finn!), ali potreba da se izgubim u masi, da skačem, da se kladim sama sa sobom čime će otvoriti, što će sljedeće, da molim u sebi da svira ovo ili ono, da derem grlo i pjevam najglasnije što mogu - e to ne jenjava. Možda je stvar u tome što svaki put kad zagrme s pozornice, kad stvarno zagrme kao što su u nekoliko navrata zagrmili sinoć, ja imam istu onu fizičku reakciju na glazbu kakvu sam imala pri prvom izlasku u životu pa ovaj put raširim ruke i pustim da udari u trbuh, u srce, u mene, da me zavrti i provrti i ispljune na kraju, da imam osjećaj da me to što sam čula nekako... opralo, očistilo. Nekako. A i morat ću izgleda ove čudesne stvari složiti po abecedi - već sam pisala o nečem sličnom, ali nema veze, pisat ću još milijun puta, imam osjećaj.  |
