Žuta Minuta

Bilo je pitanje vremena, kada će moj Alien uskrsnuti. I da, desilo se to. Kao i u svakom filmu, razlika između prvog i drugog dijela je što u slijedećem ima više aliena (psihopatskih ubica, čudovišta... Izvor: Vrisak 2, 1997 godina). Tako je i u ovom slučaju. Taktika napada se morala bitno promijeniti. Kako su raspoređeni možete vidjeti na slici.

Sve se ovo desilo najviše mojom krivicom. Jer sam ignorisala prve znakove. Prije par dana iskočila je jedna. Pustila sam da sama prođe.. nisam je nešto posebno tretirala. Nisam izlazila u javnost puno. Međutim iako poučena iskustvom da nevolja nikada ne dolazi sama, nisam poduzela ništa kako bi spriječila eskalaciju bubuljica.

Tako da se trenutno nalazim u blagom stanju očaja. Zašto. Zato jer izlazim za par sati. Nema tog korektora na svijetu koji može pokriti ove moje potkožne grdosije. Lice mi izgleda kao da su me pčele izujedale. Ali nisu. Kako znam? Ima više razloga... Zima je, ujed pčele boli i kako sam alergična na iste vjerovatno bi bila u hitnoj negdje. I otkud mi pčele uopšte padoše na pamet.

Najviše problema mi predstavljaju 2: b1 i b2. B1 mi ide na živce zato što je non stop vidim (bez ogledala). Non-stop mi oko leti na nju. Tačno preko b2 mi dođu držači naočala, pa je neugodno, pomalo bolno... a i naočale mi nisu balansirane kako treba. (Da, da... ja sam Linda Evangelista. Trenutno živim u Sarajevu da se sakrijem od javnosti. Nemojte nikom reći :))

Nisam sigurna kako je do ove, očito, alarmantne situacije došlo. Ko je odgovoran. Čokolada možda?!
Ta čokolada me zbunjuje... Toliko je kontradiktornih informacija o odnosu čokolada-bubuljice. Jedni kažu ima veze, drugi kažu nema. Nisam ni ja na čisto s tim jer moj glavni izvor štampa namijenjena ženama. Dakle u jednim te istim novinama mogu se dobiti i jedna i druga informacije i to obično nekako ovako:



Istina je... Jučer sam pojela čokoladu sa rižom. Ali od posljednjeg Aliena, kao veliki ljubitelj čokoladnih proizvoda, nisam se štedila ni jedne čokoladne prerađevine. Možda je problem u riži?! Ko zna...

Dosadila mi je ova borba više. Odoše pare na gluposti tipa kreme, mlijeko za čišćenje, mini kremice za isušivanje bubuljica, kurac-palac (opet me tjera da psujem). Naravno ništa ne djeluje, barem u mom slučaju. Da mi neko hoće reći... Curo draga imaš loš ten, za to nema lijeka. Pomiri se. To bih i uradila. Ili obrnuto. Ovo je lijek... rješava sve tvoje probleme. Naravno, neće se desiti ni jedno ni drugo. Jer bi u oba slučaja propala ogromna kozmetička industrija.

Evo sad vidjeh da sam napisala dug post, pa ću ovo razglabanje privesti kraju. Dakle večeras izlazim sa kvrgama na licu. Jebi ga.

Volim gledati skijanje. Moglo bi se reći da uživam u tome. Eto, sinoć sam gledala Super-G i grozan pad Kanađanina Vincenta Lavoiea. Pao je pri brzino od približni 110 Km/h. Moj dragi je to prokomentarisao ovako:



Navelo me to da razmišljam o vrhunskom sportu i vrhunskim sportistima. Preksinoć sam gledala na Novoj TV slalom. Ne znam ko su komentatori bili... mislim da je jedan iz skijaškog saveza. Janica je pobijedila, a on se čitavo vrijeme zahvaljivao timu liječnika, fizeoterapeuta... Čovječe, to je čitav kontingent ljudi.

Bavljenje vrhunskim sportom je opasno. Imam osjećaj da se sportisti pretvaraju u robote sa svojim timom mehaničara. Neki od skijača idu u aerodinamičke tunele da bi našli položaj u kojem su najbrži. Možda je to zato što ja ne mogu shvatiti zašto se neko opet i opet vraća tom sportu koji mu je prouzrokovao toliko povreda, toliko operacija i patnje. Mora da je to neki jeben adrenalin ili ludost čista.



Do kada? Koja je granica ljudske snage?! Do kada će atletičari trčati brže, skakati više... Istina... u ljudskoj prirodi je da "pomjera letvicu visočije", ali na uštrb čega?! Zdravlja ili čak egzistencije. Poznato je da unatoč rigoroznim kontrolama sve je više atletičara koji uzimaju nedozvoljena sredstva iako znaju da postoji kontrola. Je li sve to u glavi?

Čovjek je čudna biljka.

Nedavno sam pogledala Sherk 2. Meni je taj (crtani) film pravo bezveze. Kritika ga je nahvalila do nebesa, ljudi pričaju o njemu kao da je remek djelo... Očito je da smo u neslaganju.

Taj film je napravljen sa jednim ciljem.... da se pokupe pare i da se ljudi dive odličnoj animaciji. O prvom dijelu ne govorim, jer mi je on stvarno dobar. Ali druge je... ma isti prvi. Ništa novo. Šale su isfurane, čak ni uvođenje novih likova nije pomoglo.

Prvi dio je imao onu dozu bajkovitosti tipa: And they lived happily ever after. Drugi se posrao na čitavu ideju toga. Jednostavno pretvorili su crtić u generičku romantičnu komediju (čudi me da Meg Ryan nije posudila glas... ostarila valjda) sa nacrtanim likovima za široke mase. Ispričali su istu priču kao i u prvom dijelu... Ljubav sve pobjeđuje. Sama aluzija da je radnja smještena u L.A.-u mi je bljak.

Trenutno mi ne pada na pamet nastavak ni jedne romantične komedije... možda zato što je kasno, a možda zato što ih i nema baš previše. Jer kao što rekoh, čemu pričati već jednom ispričanu priču. Osim, naravno, zarad zgrtanja ogromne količine novca.

Šta bi se desilo sa Pepeljugom da su braća Grimm (milim da su oni) napisala nastavak te vječne bajke?!

Mislim stvarno bezveze.

Možda sam romantik (u šta čisto sumnjam), ali mislim da bajke trebaju da ostanu bajke. Možda i stvaraju nerealnu sliku života, ali svi smo mi uživali u njima kada smo bili djeca.

Kada se priča o generacijskom jazu, obično se misli na generacije koje imaju između sebe poprilično veliku razliku u godinama, razliku u odgoju.. odrastanju.
Recimo između moje mame i mene je jedan ogroman jaz. Ona je odgojena u fazonu rad, red i disciplina. To su najvažnije stvari, a zabava i dobra provod su stvari koje nisu primarne. Možda je ona u pravu, ali meni je zabava na prvom mjestu... jer ako nemam toga onda nemam volje ni za radom, ni redom, a bogami ni sa disciplinom. Ali to je OK jer je ona starija od mene 25 godina i odgajana je u konzervativnoj seoskoj porodici.

Međutim nisam imala namjeru da govorim o tome. Nego o jazu moje generacije i opet moje generacije.

Nedavno sam bila na rođendanskoj zabavi jedne jednogodišnje djevojčice. Sama činjenica da joj je 1 godine, govori da je to bila ustvari pijanka za odrasle.

Kao i na svakom derneku dođe do sukoba oko muzike, a ja sam se sukobila često. Dakle opcija je bila "zabavna" ili narodna. Većina tih mladih ljudi otkidaju na narodnjake. Onda se uhvatim u razmišljanju... šta se promijenilo?!

Moja "very best friend" (furka iz osnovne) je zajedno samnom bila mrtvi protivnik narodnjaka. Ali eto i ona ode "na muziku". I kaže da se možeš opustiti uz to.. pjevati, plesati...

Ja stvarno nisam išla na muziku, ali sam bila na par derneka sa tom furkom. Mogu podnijeti nekih sat vremena, ali poslije toga mi toliko počne ići na živce da je to nepojmljivo. Dođe mi da vrištim od muke, da pojedem taj CD. Ali onda vidim te ljude kako se vesele i pjevaju uz to... i nije mi jasno.

Sa nekim od tih ljudi sam išla na koncerte, techno partye... šizili uz muziku, a sada je pojam jedne relativno dobre zabave saliti litar Stoka u sebe i pjevati:



Svi smo mi odrasli u istom okruženju. Palili se na muziku poput Azre, EKV, Bajage... I onda mi kažu da se ne može kvalitetno dernečiti bez narodnjaka. Šta se to promijenilo? Jesu li takve stvari možda u genima.

Sjećam se šta su mi govorili još u ranom djetinjstva kada sam sa odgovornošću tvrdila da nikada neću slušati narodnjake.



I evo porasla sam, prošao me pubertet ali ja još uvijek ne slušam narodnjake.

Evo proradi blog. Napisala sam jedan post o sahrani, ali sad mi se više ne stavlja. Sačuvaću ga za sebe.

Vratila sam se kući gdje me dočekao potpun slom blog sistema. Još uvijek sam u fazi, kada god pomislim na baku, zaplačem. Treba mi distrakcija.

E ovako, ja praaavo volim igrice. Pogotovo auto igre, iako nemam vozačku dozvolu. I tako sam jučer došla u posjed igre Need for Speed Underground 2. Totalno sam luda za njom. Sinoć sam sa dragim opet intoksicirala svoje male sive ćelije. Ode on kuće i ja sva happy sjela da instaliram igru. I dođe do 100% i kaže on meni da ne može da kopira prokleti sdat.viv. I tako poslije bezuspješnih pokušaja da se igram nije mi pošlo za rukom da taj glupi file prebacim na komp. U krajnjem očajanju sjela sam pored njega (kompa) i pokušala ga fino zamoliti da prebaci taj glupi fajl... ali on me blijedo gledao i samo zujao.

Jel' treba uopšte napomenuti da je u pitanju piratska kopija. Dragi mi je rekao da će mi zapeći novu kopiju.... ali treeeba čekaaaati :(

Da frustracija bude veća igram Xpand Rally... i nikako da pređem jednu stazu a da se totalno ne slupam.... Buuuuuuu.....

Godina je 1986. Ljeto, ja na ulici igram se i iz svog glasa pjevam dirli, dirli, dirlija... Pjesmu moje omiljene grupe Crvene jabuke. To su mi bili prvi posteri. Sjećam se, izlazio je Ven novine o TV programu, i u sredini je bio poster Crvene jabuke. To je bio prvi poster koji sam nalijepila na zid svoje sobe. I onda se desio 18. septembar, dan kada je Dražen Ričil poginuo. Bila sam devastirana, očajna. Ali životide dalje.

Malo se odraslo, počela se slušati i razumijevati muzika engleskom jeziku. U moj život je ušla grupa Queen. U rekordnom vremeu sam nabavila sve što su ikada snimili. Dok su drugi pizdili za New Kids on the Block, ja sam otkidala na Bohemian Rhapsody, a Freddie mi je bio Bog, idol...

24. novembar 1991. godine gledala sam MTV i kontala šta ću obući za sutrašnju priredbu povodom dana državnosti BiH, bila sam u horu. Onda su javili da je Freddie Mercury (Farrokh Bulsara) umro od AIDS-a u 45. godini života. Moj cijeli svijet se srušio. Plakala sam danima, nisam jela... strašno. Naravno nisam otišla na priredbu da pjevam glupu pjesmu "Lepi bregi zeleni".

Ali sve dođe i prođe.

U moj život ulazi Nirvana. U jeku ratnih zajebacija kada je bilo teško nabaviti bilo šta, uspjela sam nabaviti sve što je Nirvana snimila. Obožavala sam njihovu muziku. I onda, 6. aprila na radiju čula da se Kurt Cobain ubio. To je bio još jedan veliki krah za mene. Nisam mogla da vjerujem da se to dešava. I onda sam razvila teoriju.

Moja ljubav ubija. Ja sam odgovorna za smrt svih meni dragih muzičara. Raja mi se smijala, ali sam ja fakat bila smrtno ozbiljna. Rekla sam da nikada neću voljeti ni jedan bend.

I nisam više voljela ni jedan bend kao što sam voljela ova tri... ono bezuslovno. Ali ne zbog bojazni da ću ubiti nekoga, nego me više niko nije impresionirao kao što su oni.

Baka mi je jako bolesna. Ima 84 godine i jako slabo srce. Daju joj morfij kako bi ublažili bolove. Doktori su rekli da je pitanje časa kad će umrijeti.

Već dugo je bolesna. Boluje od bolesti srca, samoće i gubitka kćeri od raka dojke.

Uvijek je govorila da nema gore sudbine od odlaska na sahranu svog djeteta. Od kako se to desilo više nije bila ista.

Familija je već počela pripremati sahranu. Imala je 8-ero djece, 23 unučeta i 18 praunučadi. Sa njenim odlaskom otići će i jedan dio moga života. Barem 2 puta godišnje imali smo porodična okupljanja kod nje, znalo je biti preko 50 ljudi u istoj bašti... Okretali su se janjci, roštiljalo se... šta će biti dalje?

Prije sat vremena su mi javili da je umro mamin stric.
---
O životu, o smrti

Hybrid je napisao/la "gledaj to sa vedrije strane". To se ne može gledati sa vedrije strane, nego sa praktične.


Neko je mi je rekao, me ako bogdja doživjeće ona još koju godinu. Ne znam kako ću razmišljati sa 10, 30, 50 godina, ali gledajući to ovako: Baba je skoro nepokretna godinu dana, do kupatila ne može sama otići, nesretna je i sama. Je li cilj života doživjeti 100. ili voditi kvalitetan život.
Možda je njeno vrijeme da ode došlo?!

Upravo ovako kako piše. Ja sam tip osobe koja mrzi zivkati nekoga za svaku sitnicu. Recimo kada radim nešto pa zapnem, prvo ću mozgati sat vremena prije nego što zatražim pomoć od nekoga.

Jedan od razloga je što mrzim da me neka zapitkuje i zivka za svaku sitnicu. To se pogotovo odnosi na poznavanje konfjutera. A zašto?! Sve što sam naučila je bilo metodom samostalnog pokušaja i pogreške. U svom životu sam samo jednom bila na kursu računara i to '94. Rekao mi profesor da mi dobro ide i da će biti nešto od mene. Poslije 3 časa, prekinuto primirje, počelo se pucati i tako ništa od toga.

Do slijedećeg ozbiljnijeg pristupa računarima morala sam čekati 4 godine. Da imala sam informatiku u školi, ali u prvom razredu sjedili smo u učionici ispred 286ica i prepisivali profesorova predavanja iz jednog divnog programa zvanog EDIT i dozvoljeno nam je pritiskanje up/down strelica. Luudnica. U drugom razredu smo radili Pascal koji naravno nisam naučila. Prijatelj mi je dao disketu sa urađenim programom, promijenila sam ime i tako završila sa srednjoškolskim informatičkim obrazovanjem.

Dakle godina je 98. Ja našla posao, kako sam sa poznavanjem računara nikakva, sve se svelo na zivkanje telefonom i slanje faxova. To me nije činilo sretnom pa sam ostajala poslije radnog vremena i istraživala svijet Windowsa. Imala sam jedno pravilo, vodilju... Kada nisam sigurna šta sam pritisnula i šta će se desiti uvijek, ali uvijek klikni CANCEL. I tako jednu večer sam došla do Interneta. Skontala chat programe. Zadovoljna i sretna surfala sam bez granica. Pogleda na sat, kad ono prošla ponoć. Rekoh sebi, dosta je za danas, ali kad sam krenula izaći.... ne lez' vraže nemah gdje. Sve zaključano, a u zgradi nikoga. Mislim da je pravo vrijeme da kažem da je riječ o državnoj instituciji. I tada nastupa mozganje. Da nazovem nekoga bila mi je opcija tek kad iscrpim sve druge. Koje druge?!

Sišla sam u prizemlje i pokušala otvoriti prozor, ali pas-mater svi su se otvarali na kant, oberliht... ili kako se to već kaže. Umjesto da u tom trenutku nazovem nekoga, ja sam odlučila da skinem prozor (koji BTW vodi u zarasli vrt pun bodljikavog grmlja). Poslije pola sata pokušavanja uspjela sam. Prošla kroz to grmlje, sve izgrebena (ljetni period i bila sam u suknjici). No, kako je to sve zaraslo nisam vidjela da je vrt okružen visokom ogradom. Tada se pokazalo da moje pentranje po drveću i koječemu kod bake, nije bilo uzaludno. Kao pravi James Bond sam "preskočila" ogradu i izašla van. Totalno sam zbunila policajce koji su osiguravali zgradu kada sam se pojavila iz mraka. Iskulirala sam ih i prošla dalje.

Sutradan kada sam došla na posao, pored prozora je stajao policajac sa odgovornim osobama i čudili su se jer ništa iz zgrade nije ukradeno, jer nije lako izvana otvoriti prozor. Toliko muke, a da ništa nije ukradeno. Utvrdili su da ih je (lopove u množini jer je pretpostavka da su radili u paru) neko poplašio. Tek sam kasnije domaru rekla da sam to ja uradila. Na šta mi je ogovorio: "Sine dragi ja sam bio tu, izašao van i stajao sam sa policajcima, ubijao dosadu, da si samo nazvala nekoga rekli bi ti to"

Čemu sva ova priča i kakve to veze ima sa tehničkom podrškom. U zadnje vrijeme Internet mi ne radi baš najbolje, pa svako malo zovem TP. I pravo mrzim to. Jer kao što se da vidjeti, uporna sam pravo. Kad hoću nešto da uradim zavrem ko sivonja. Tek u krajnjem očaju tražim pomoć drugih. Naravno i ovaj problem je kod da mog ISP-a i rade na otklanjanju, ali me to nije spriječilo da pokušam sve od deinstalacije kartice, pa reinstaliranja drajvera i još svega što mi je palo na pamet prije nego što sam obavila poziv.

Dok ovo pišem, Internet još nije proradio, zato i jest post kilometarski. Pisan je u word, i da - sejvala sam ga milion puta.

Napisano jutros u 11:00, Internet proradio oko 16:30

Na kraju se ipak ispostavilo da je bilo do mene... ali ipak nije bilo do mene, jer su mi rekli da nije do mene. Ako znate na šta mislim (mada nisam ni ja sama sigurna:))

Prvu vijest koju sam jutros pročitala je bila ona o smrti Yassera Arafata. Moram priznati da me pogodila, da me jako rastužila. Mada sam znala da će umrijeti čim su Izraelci rekli da će mu dopustiti da se vrati u Ramallahu, gdje su ga držali u zarobljeništvu skoro 3 godine.

Svaki Palestinski samoubilački napad sam sa osudom propratila, jer neopravdavam trerorizam kao sredstvo ratovanja, ali sam uvjiek suosjećala sa Palestinskim narodom. U neku ruku znam kako im je, znam kako je to kada ti neko zemlju oduzima i kako je to kada te napada naadmoćniji neprijatelj.

1993. mislilo se da je napokon završen taj dugi i krvavi sukob. Arafat, Yitzhak Rabin i Shimon Peres su podijelili Nobelovu nagradu za mir. 1995. atentatom na Rabina sukobi su ponovo počeli.

Neki dan je obilježena godišnjica rušenja Berlinskog zida. Nisam mogla vjerovati kada je isti takav, zid podjele počeo rasti na Bliskom istoku.

Čudni su mi postupci naroda, koji je preživjeto tragediju holokausta, koji znaju kako je to biti proganjan i ubijan. Jednostavno ne mogu da shvatim.

Ali kao što bi moja prijateljica, vječni optimista rekla: "Ko zna zašto je sve ovo dobro?!".

Nadam se da će izaći na dobro. Dođavola, do kada će se ljudi ubijati zbog komada zemlje :(

I evo me tu sam. Ne spava mi se nikako. Danas sam imala jedan smor dan. Baš onako bezveze.
Probudila sam se sa mamurlukom, malo sam radila. Otišla fakultet. Iznervirala se... mrzim onaj fakultet, mrzim profesore koji sve rade osim svog posla.

Došla sam kući malo radila. Pokušala uganjati nekoga za neku kafu. Nisam uspjela. Legla sam da gledam TV i zaspala. Probudila sam se 3 sata kasnija, tačnije u 9 sati. Onda me iznervirao posao. I šta sad da se radi?!

Nija kao da nemam posla, imam i to preko glave, ali jednostavno mi se ne radi... nemam volje.

Opet prolazim kroz malo teži period. Dođavola, hoće li to ikada proći... Treba mi posao, ali normalno plaćen posao. Da znam... svaki mjesec ću dobiti platu i da znam na šta mogu računati. Tako bi htjela više da započnem sa pravim životom. Ponekad se osjećam kao parazit. Imam osjećaj da sam mjesecima na nekom čekanju... čekam da se nešto desi... i čekam, i čekam...

Možda je problem u mom čekanju, ali ne znam na koju stranu da krenem. Fali mi neki putokaz.

Jučer sam sjedila u trolejbusu i vidjela sam jednog prijatelja iz osnovne škole. Nekada sam bila zaljubljena u njega praaaavo. Ušao je u trolu sa curicom od 3 godine. Izgledao je tako odraslo, pravi čovjek. Uvije se sjebem nekako kada vidim neke od starih školski prijatelja koji imaju život... nekakav. Ne kažem da je njihov bolji od moga... ali trenutno sam In the Limbo . Imam osjećaj da sam zapela u vremenu. Imala sam toliko planova, ali mi sve to izgleda tako nedostižno.

Već sam davno naučila... Nemoj pisati post u blog editoru, jer su velike šanse da će otići u nepovrat. I nisam, fakat.

Otvorila sam Word i počela truniti o diskovima, neurednosti diska, o 46 foldera koje sam imala u rootu. Kako trebam formatirati disk.... No sada to nije ni bitno. Jer pred sami kraj pisanja nestalo je struje. O kako mrzim kada nestane struje. Iako sam očekivala de će doći do nekog recoverya, Word me još jednom iznevjerio. Tugo moja...

Nemam više volje da pišem o istome, nije ni bitno.

Došla sam do zaključka da bi mi dobro došao jedan UPS, ali o tom po tom. Danas je bio jedan lijep zimski dan. Sunce je sijalo, a snijeg se nije otopio. Milina za gledati, naravno kroz prozor naslonjen na radijator.

Spremam se da izađem van. Bolje reći da se premjestim u drugi stan. (vidi rimuje se, mogla bi karijeru potražit kao pisac turbo folk pjesama) Inače jako slabo izlazim. Ljudi su čudni nekakvi. Moraš pod mikroskopom tražiti mjesta na kojima neće biti kockastih glava.

Bila je nekada super pivnica u Hrasnom, Asterix i Obelix. Ali su je zatvorili. Na tom mjestu je otvorena kladionica. Mrzim kladionice.

Odoh se sada provozati hladnim gradskim prijevozom. Spržila sam novi disk Mp3 muzike. Moram zahvaliti Sadisticu na Bamby Molestersima, koji su se našli na mojoj novoj kompilaciji.

BTW, jesteli primjetili da više niko ne snima albume, nego pripremaju materijale. To mi je šega.
- Jel nam možete reći šta radite trenutno...
- Pa trenutno smo u studiju radimonovi materijal...

Kada sam već kod tih novih izraza. Da li su i prije kod nas postojali stilisti i kako se ranije zvao stajling?!
Čudno... Odoh.

Ovo sa lijeve strane je slika napravljena jednom pravo lošom web kamerom. A šta slika pokazuje?! Moju ulicu jutros. Da nekim slučajem imam neku bolju kameru, vjerujem da bi se primjetilo kako snijeg i dalje pada. Ljepota živa... ono da se ubiješ.

Za nekih sat vremena bi trebala ući u javni gradski prijevoz... odnosno trolejbus. Užasavam se od same pomisli.

Nekako je vrijeme krenulo tako dobro, da sam se negdje u dubini duše nadala da neće početi padati prije decembra. Kažu: nada zadnja umire. Moja je umrla jutros u teškim mukama. Još uvijek nisam napravila reorganizaciju ormara. Ljetne stvari su još uvijek tu. Još sam prošle sedmice izlazila u majici kratkih rukava i dukserici.

A sada... gledam svoju zimsku jaknu... i teško mi je. Već vidim grad. Bljuzgavica na sve strane. Mokre i hladne noge. Automobili lagano parkirani po očišćenim pločnicima. Auti prskaju na sve strane... a ja psujem k'o kočijaš. Je li iko zna zašto kočijaši psuju? Je li iko čuo kočijaša da psuje?! Smiješan mi je taj izraz.

U petak navečer sam prvi put ove sezone osjetila miris smoga. Aj... uskoro će sarajevske magle.

Kako bi bilo lijepo da mi je još uvijek jedini zimski problem naći dobru stazu sa sankanje, klizati se ići na planinu.

Mrzim zimu!

Ovo je theme song iz serije "Tragom ptice dodo". To nam je bila himna u osnovnoj. Serija je emitovana krajem 80-tih na TV Sarajevo. Da li su je puštali igdje drugo, ne znam. Ali je definitivno legendarna. Glumili su Nele Karajlić, Zenit Đozić Zena... ma većina nadrealista.

Serija je govorila o ekologiji i ponašanju prema okolini, ali na onaj način kako samo nadrealisti znaju. Jedan legendarni skeč koji nikada neću zaboraviti je išao ovako:


Od tada me uvijek bilo stid baciti nešto na ulicu, da me ne bi neko vidio... Neću sada glumiti anđelka i reći da nikada nisam ništa bacila na ulicu. Znala sam ponekad baciti kartu od trolejbusa, ali svaki put bi je ispustila iz ruke tako bi me stiiid bilo.

Neki dan sam bila u samoposluzi. Kupila sam hljeb i mlijeko. Svratila sam do pijace po grožđe, mandarine, luk i paradajz, otišla do pekare i kupila somun. Došla sam kući sa 5 plastičnih kesa u rukama.

Sve je to moglo stati u dvije.

Prije par mjeseci išla sam do kod prijateljice u Travnik. Do Travnika se jednim dijelom ide kanjonom (ako to mogu nazvati tako) rijeke Bosne. Prije toga su bile neke poplave i voda se taman počela povlačiti. Na garana šiblja koje raste uz rijeku su bile zakačene plastične kese. Zgrozila sam se nad prizorom. Međutim, kada sam se vraćala, voda se skroz povukla... Nisam mogla da vjerujem svojim očima. Na sve i jednoj grančici čitavim tokom rijeke bilo je milion kesa... Strašan prizor. Izgledalo je kao da je čitava obala napravljena od kesa. Nisam smjela ni da pomislim kakvo je stanje dole, ispod vode, kada je na tom metru visine (dokle je voda sezala tokom poplave) izgledalo da su sve kese iz BiH na nekom godišnjem skupu.



Sjećam se prije rata (mrzim ovo definisanje vremenskih perioda na prije i poslije rata, ali tako je) da se svo voće i povrće pakovalo u papirne kese. Sada to ovdje rijetko ko radi. Sjećam se da je moja mama uvijek išla sa cekerima u samoposlugu, jer su se kese tada i plaćale. A sada se sve živo pakuje u plastiku. Naravno osim kad mama ide... još uvijek nosi cekere.

Prije jedno 2 sedmice iz obližnje škole su "istjerali" učenike da počiste dvorište od smeća. Zapalila sam cigaretu, sjela na klupu i gledala ih. Većina je prostačila zato što moraju raditi taj jebeni posao, što to ne rade jebeni čistači ulica, za šta oni platu primaju. Damama su se štikle zabijale u zemlju, otišla im je francuska manikura u 100 000 p.m. Bili su mi tako smiješni, ali i tužni u isto vrijeme. Jako su slabo ekološki osviješteni. Sjetila sam se kako smo nekada skupljali stare novine, papir, karton... I kako su oni koji skupe najviše dobivali nagradni izlet. To se više ovdje ne radi :( Onda me pukla nostalgija za školom... ali to je neka druga priča.

Na TV-u puštaju neke idiotske reprize, ali nikako seriju "Tragom ptice Dodo". Odakle da uče. Iz škole?! Bila sam tamo... znam koliko me naučila o tome. Na TV-u se gledaju neke snobovske emisije, dječiji program je grozan. Ako klinci mogu da uče šta je "in", a šta "out" možda bi mogli i nešto korisno naučiti. Ja jesam. Možda je to ipak samo do mene, ali znam da nikada neću zaboraviti skeč "ne treba ni ovom gradu" i da ga se svaku put sjetim kada pomislim baciti nešto.

Zato slijedeći put kada kupite nešto, zapitajte se da li vam je baš potrebna ta plastična kesa?! Sačuvajmo ovu planetu, to nam je jedini dom.

Ovaj svijet ide dođavola. Svaki dan je to sve očitije. Evo Bush pobjedi na izborima. Nisam iznenađena, samo razočarana.

Sinoć gledam vijesti i poslije objave o Bushovoj pobjedi spikerica reče:

Sjećam se šoka kada je 12. 05. ove godine "pala prva glava". Čitav svijet je bio šokiran nad monstruožnošću tog čina. Onda su počele takve stvari da se dešavaju skoro svakodnevno. Al-Jazeera postala je broj 1. medij za objavljivanje takvih snimki. Takve vijesti Više nikoga ne šokiraju. Možda nas malo rastuže, ali život ide dalje.

Gdje se nalaze granice trpeljivosti nasilja? Terorizam je postao svakodnevna pojava. Automobil bomba eksplodirao tamo, bobmaš samoubica se raznio vamo. 10 mrtvih, 15 mrtvih... Umjesto da stvari idu na bolje, stanje je sve gore.

Kvazi borba protiv terorizma je samo raspirila maštu terorista. Strašna je sama pomisao na šta su ti ljudi spremni, kad mrtvi-hladni mogu odrubiti glavu nevinom čovjeku. Je li to nešto najstrašnije što ljudski um može napraviti, ljudska ruka izvršiti, a naš razum prihvatiti... Možda nas čeka i nešto gore?!

Odavno nisam blogala kako treba, pa sam zaboravila kako se to radi. Prvo se moram obratiti ljudima koji su mi vrijedno slali linkove za onaj kablićak koji sam tražila.

Dakle dragi moji... Znam ja to na Internetu naći, ali imam jedan mali problem... Nedostatak kreditne kartice kojom bi platila to online jelte. Ali hvala u svakom slučaju. Baš ste very nice.

Kako sam u jednom blagom stanju sreće nisam baš raspoložena za neko pljuvanje ili nerviranje, tako da sam blog inspiracija free.

Moram reći da sam dostojno proslavila položeni ispit, tako što sam se sa darlingom pošteno nacugala. Dugo mi je trebalo, ali sam naučila da je mamurluk bolje spriječiti nego liječiti. Tako poslije opijanja, čim sam kući došla popila sam litar ipo cedevite... Haman u cugu. Probudila sam se svježa k'o jutarnja rosa. Dakle unos tečnosti (bezalkoholne naravno) će spriječiti onu gadnu slabost i glavobolju. To što se nisam naspavala druga je stvar.

Ne znam tačno zašto, ali pravo sam u fazoni ovih američkih predsjedničkih izbora. Čitav dana se drogiram cnn-om. Kao da će to nešto utjecati na mene. Šta ćeš... dala ispit pa besposlena koka.

Kada sam pod stresom jedem. Sada sam u fazonu skidanja kila koje su se mašala, nakupile na sve strane. Tako da u kućnoj radinosti kombinujem Tae Bo i Pilates. Ja sam pravo lijena da ja sada nešto idem i plaćam nekome da bi se mogla preznojavati u njihovim prostorijama, kada se mogu patiti kod kuće besplatno. Hajd' dobro... pravi razlog je mrsko mi ići. Već sam se jednom upisivala na te neke stvari, ali odem 2 puta i prestanem. Treba mi neko ko će ići samnom i imati dovoljno karaktera za oboje.

Odoh sada malo skakutati.

Položila sam ispit... Ma šta položila?! RAZVALILA! Imam političku misao Miroslava Krleže u malom prstu. Dobila sam 8, tj. pismeni 6, usmeni 10... pa kad se to sve sabere i podijeli... čista osmica. Al ne furam se ja nešto na te ocjene, samo da mi je završiti više. Pravo sam umorna, ali i sretna, a bogami i zadovoljna. Još uvijek mi treba gomila para za fakultet, ali upola manje nego da nisam položila.

Inače... kod vas?!

Vidim da sam osvanula među top 30 najbolje dizajniranih blogova. Svaka mi čast... crno-žuta je dobitna kombinacija. Nije bilo lako upisivati #000000 i #FFF000 u onu predlošku. Sa html.-om sam, što bi neše kolege latini rekli Tabula Rasa. Pokušala sam sa raznim tutorijalima onog css-a, ali brate ne ide mi nikako. Ma važno je da je žuto.

I za kraj jedno zrnce mudrosti: Nije važno biti prvi, važno je stići prije drugoga :)

Odoh sada spavati. Nisam spavala 3 dana.

P.S. Iako sam sebi rekla da neću stavljati smajliće u blog, mislim da je ovaj post pun uspjeha ipak zaslužio jedan.