Upravo ovako kako piše. Ja sam tip osobe koja mrzi zivkati nekoga za svaku sitnicu. Recimo kada radim nešto pa zapnem, prvo ću mozgati sat vremena prije nego što zatražim pomoć od nekoga.
Jedan od razloga je što mrzim da me neka zapitkuje i zivka za svaku sitnicu. To se pogotovo odnosi na poznavanje konfjutera. A zašto?! Sve što sam naučila je bilo metodom samostalnog pokušaja i pogreške. U svom životu sam samo jednom bila na kursu računara i to '94. Rekao mi profesor da mi dobro ide i da će biti nešto od mene. Poslije 3 časa, prekinuto primirje, počelo se pucati i tako ništa od toga.
Do slijedećeg ozbiljnijeg pristupa računarima morala sam čekati 4 godine. Da imala sam informatiku u školi, ali u prvom razredu sjedili smo u učionici ispred 286ica i prepisivali profesorova predavanja iz jednog divnog programa zvanog EDIT i dozvoljeno nam je pritiskanje up/down strelica. Luudnica. U drugom razredu smo radili Pascal koji naravno nisam naučila. Prijatelj mi je dao disketu sa urađenim programom, promijenila sam ime i tako završila sa srednjoškolskim informatičkim obrazovanjem.
Dakle godina je 98. Ja našla posao, kako sam sa poznavanjem računara nikakva, sve se svelo na zivkanje telefonom i slanje faxova. To me nije činilo sretnom pa sam ostajala poslije radnog vremena i istraživala svijet Windowsa. Imala sam jedno pravilo, vodilju... Kada nisam sigurna šta sam pritisnula i šta će se desiti uvijek, ali uvijek klikni CANCEL. I tako jednu večer sam došla do Interneta. Skontala chat programe. Zadovoljna i sretna surfala sam bez granica. Pogleda na sat, kad ono prošla ponoć. Rekoh sebi, dosta je za danas, ali kad sam krenula izaći.... ne lez' vraže nemah gdje. Sve zaključano, a u zgradi nikoga. Mislim da je pravo vrijeme da kažem da je riječ o državnoj instituciji. I tada nastupa mozganje. Da nazovem nekoga bila mi je opcija tek kad iscrpim sve druge. Koje druge?!
Sišla sam u prizemlje i pokušala otvoriti prozor, ali pas-mater svi su se otvarali na kant, oberliht... ili kako se to već kaže. Umjesto da u tom trenutku nazovem nekoga, ja sam odlučila da skinem prozor (koji BTW vodi u zarasli vrt pun bodljikavog grmlja). Poslije pola sata pokušavanja uspjela sam. Prošla kroz to grmlje, sve izgrebena (ljetni period i bila sam u suknjici). No, kako je to sve zaraslo nisam vidjela da je vrt okružen visokom ogradom. Tada se pokazalo da moje pentranje po drveću i koječemu kod bake, nije bilo uzaludno. Kao pravi James Bond sam "preskočila" ogradu i izašla van. Totalno sam zbunila policajce koji su osiguravali zgradu kada sam se pojavila iz mraka. Iskulirala sam ih i prošla dalje.
Sutradan kada sam došla na posao, pored prozora je stajao policajac sa odgovornim osobama i čudili su se jer ništa iz zgrade nije ukradeno, jer nije lako izvana otvoriti prozor. Toliko muke, a da ništa nije ukradeno. Utvrdili su da ih je (lopove u množini jer je pretpostavka da su radili u paru) neko poplašio. Tek sam kasnije domaru rekla da sam to ja uradila. Na šta mi je ogovorio: "Sine dragi ja sam bio tu, izašao van i stajao sam sa policajcima, ubijao dosadu, da si samo nazvala nekoga rekli bi ti to"
Čemu sva ova priča i kakve to veze ima sa tehničkom podrškom. U zadnje vrijeme Internet mi ne radi baš najbolje, pa svako malo zovem TP. I pravo mrzim to. Jer kao što se da vidjeti, uporna sam pravo. Kad hoću nešto da uradim zavrem ko sivonja. Tek u krajnjem očaju tražim pomoć drugih. Naravno i ovaj problem je kod da mog ISP-a i rade na otklanjanju, ali me to nije spriječilo da pokušam sve od deinstalacije kartice, pa reinstaliranja drajvera i još svega što mi je palo na pamet prije nego što sam obavila poziv.
Dok ovo pišem, Internet još nije proradio, zato i jest post kilometarski. Pisan je u word, i da - sejvala sam ga milion puta.
Napisano jutros u 11:00, Internet proradio oko 16:30
Na kraju se ipak ispostavilo da je bilo do mene... ali ipak nije bilo do mene, jer su mi rekli da nije do mene. Ako znate na šta mislim (mada nisam ni ja sama sigurna:))
Post je objavljen 12.11.2004. u 17:51 sati.