Žuta Minuta

Dana sam gledala Najslabiju kariku. Pravo su me iznervirali neznanjem banalnih stvari. Uvijek mislim da ja to mogu mnogo bolje od njih. Kažu trema te pojede. Hajde nek' im bude.

Ja sam kvizoman. Obožavam kvizove. Ljubav se javila naravno sa Kviskotekom, kvizom čiji prestanak emitovanja nikada nisam prežalila. To je bio pravi kviz u kojem si morao "znati znanje".

Prva moja učestvovanja u istim su bila školska takmičenja u "Titovim stazama revolucije". Nikada nisam briljirala zato što se to moralo učiti.

Moje jedini kvizo-uspjeh se desio 1993. godine. Na tadašnjem radiju Sarajevo svakog petka se emitovao Muzički kviz. To je bila avantura, ali stvarno. Imala sam walkman sa radiom i zvučnicima (zvučnike još uvjek imam, stari su 14 godina i još su uvijek prva liga). Dakle sve je bilo na baterije, zbog prijema i sigurnosnih razloga mjesto sjedenja bilo je ispod strateški postavljenog kuhinjskog stola. Došla sam 2 puta do super finala i oba puta završila treća :( Ali dobro sa svojih 14 godina to je bio dobar uspjeh, jer mi je konkurencija bila dosta starija. 1995. godine otkrivam genijalni Sraz. Od tada sam vjerni pratilac kvizova.

Bio je još jedan kviz za mlade u ratnom ili poslijeratnom periodu. Ne mogu se sjetiti. Zvao se Popokateptl Prijavila sam se i prošla, ali kada sam vidjela na šta to liči odustala sam. Bila je samo jedna igra sa pitanjima, a recimo druga... ko će prije popiti konzervu Coca Cole. Dizaster.

U Sarajevu trenutno postoji jedna grozota od Kviza koja se zove "Šta je, tu je" Katastrofa, glupe igre, glupa voditeljica. No to me nije spriječilo da se prijavim.

Otišla sam na testiranje i među prvima završila. Poslije sat vremena pregledali su sve testove i ja sam bila na zadovoljavajućem 4. mjestu (od nekih 20-ak). Onda je došlo na red ponašanje pred kamerom. Dakle stave te pred kameru i postavljaju ti kojekakva pitanja. Na skoro sva sam odgovorila opušteno i tačno. I na kraju ispitivač sa osmjehom na licu postavio mi je pitanje:

Šta vam se ne sviđa u kvizu, šta bi ste promijenili?

O moj Bože kada se meni jezik razvezao. Rekla sam da je kviz prenapet, da ima glupih igara, voditeljica puna sebe. I da najgore od svega:

Ispitivač mi je rekao da to režiser zahtijeva (i pokaza na osobu do sebe). "Javiti ćemo vam se za 7 dana." I kojeg li čuda... Nikada me više nisu nazvali. Moj jezik se još jednom pokazao na djelu kada ne treba.

Od 2000. godine imam jednu malu sveščicu u koju zapisujem zanimljive podatke i činjenice. Nadam se da će jednog dana poslužiti svrsi, da će se jednom pojaviti kviz na koji ću se prijaviti i briljirati.

Sa velikom tugom gledam u šta se MTV pretvorio. Ja sam tip koji ne može učiti u tišini. E tu ulijeće MTV. Ali poslije 5 minuta aktivnog gledanja u meni se javila potreba da uzmem malj i razvalim TV.

Ja sam odrasla na MTV-u. Most Wanted, Ray Cokes..., muzika, muzika i samo muzika. A danas katastrofa. Muzike je najmanje. Doduše danas sam osuđenja na Njemačku besplatnu verziju. Upalim TV i krene ovako:

Reklame: Mobitel usluge, i samo mobitel usluge. Da se ubiješ. Jamba, Zed... i ostala sranja. klingetone, farblogo, bilde kurac-palac (pardon my french and my german)... Ma mrš u pizdu materinu daj mi muziku.

Kraj reklama kad neki reality show. Grozno, katastrofalno. Šta se dešava? Koje ukinuo muziku sa najveće globalne muzičke televizije.

Ovo je lista emisija koje nemaju nikakve veze sa muzikom. Sve se ovo emituje danas:
Beavis & Butthead
Road Rules x2
Ashlee Simpson
The Real World San Diego x2
Dismissed x2
Roomraiders
Boiling Points
Pimp My Ride x2
Viva La Bam
Scare Tactics
Wildboyz
Jackass

Ovo je samo jedan mali dio idotizama koji se emituju na MTV-u. Danas nema onog uber idiotizma koji se zove I Want a Famous Face. Mislim da bi trebalo zabraniti emitovanje tog sranja na televiziji

Najveća katastrofa svih ovih reality emisija je kakve standarde postavljaju pred mlade umove. Ako nemaš dobro auto, dobru odjeću nisi cool... čak bi se moglo reći da si luzer. A ako si već ružan, uvijek možeš to izliječiti jednom plastičnom operacijom.

MTV je posta mjesto koje stvara komplekse i onda pokazuje gdje treba da potrošiš pare da bi izliječio iste.

Fuj!

Blog sam počela pisati iz zabave, da negdje mogu istresti svoje frustracije možda dobiti svajet, zabaviti se, podijeliti neka razmišljanja. No mislim da to polako počinje gubiti svoj smisao.

Moj blog je postao mala špijunska rupica u moj život, ali i život drugih. Mala voajerska rupica kroz koju me neznanci gledaju "golu". Dugo sam ga sakrivala, nisam htjela da ga ljudi čitaju. Ali kako je vrijeme odmicalo ljudi su me počeli prepoznavati. Možda je odmah na početku trebalo da shvatim dnevnik i web dnevnik nije isto. Ipak sve što napišem je na Internetu. Neki ljudi su ostali povrijeđeni i neopisivo mi je žao zbog toga, ali nazad se ne može.

---

Položila sam polovicu onog ispita. Ostala mi je druga polovina. Dakle i dalje sam u učenjačkim vodama.
Želim da se zahvalim Ka5anu na skripti koju mi je posalo. Pomogao mi je nevjerovatno mnogo.

Hvala svima na lijepim željama, pozitivnim mislima... trebaće mi opet u slijedeći ponedjeljak.

P.S. Ova ključaonica je moja prva uspješnica iz Corela. Nastala je prije 5 godina (jebote!) i mislila sam da je nikada neću iskoristiti.

Ma ona ti je ko stresena sijalica. Koliko sam puta čula taj izraz, a nikada nisam razmišljala šta to znači. Obično je to opšte prihvaćen pojam za nekoga ko nije baš sav svoj... barem sam tako mislila.

Naime na faxu se desilo veliko sranje. Dekan se dosjetio kako da nas oguli, te je uveo rigorozni sistem plaćanja prenesenih ispita. Da sada ne bi raspredala o tome... Ako u ponedjeljak ne položim ispit, trebaće mi malo bogatstvo da fax privedem kraju. Sve je to posljedica jednog frustriranog profesora. Ali to je već neka druga priča.

Pokušali smo se nešto buniti, protesti i gluposti... Sve je bilo super, skupili smo se u asocijaciji studenata, dogovorili se... Idemo sakuplati ljude da dignemo frku... još nam je falilo hip, hip, huraaa... Kada smo izašli iz studentske asocijacije, kao da se dogovorimo ko će šta raditi odjednom se desila nagla promjena. Kome god priđem taj se ušuti ko pička (pardon my french)... Kao, ne bih ja da se ističem, nemoj mene da zovem ikoga, nemoj da ja idem kod profesora da tražim podršku... Kriza... Ne mogu da vjerujem. Imam osjećaj da sam im pola sata ranjie bacila vile u ruke da bi linčovali dekana. A kao pojedinci su nule.

Popizdila sam... Nisam znala šta da radim... Mislim da sam ih mogla sve od reda golim rukama zadaviti. Prišla mi je cura jedna i rekla mi: Izgledaš ko strešena sijalica

Odustala sam od nagovaranja, popila kafu opušteno i došla kući da učim. Položiću ovaj ispit pa makar. Jebe mi se za druge... Niko me zbog kukavica neće nazivati stresenom sijalicom.

Evo već treći dan za redom me ubija nesanica. Pokušala sam je iskoristiti produktivno. Odlučila sam da se zadam u učenje kao nikada do sada.

Ko je pomislio ma vidi što je vrijedna.. buci, buci... Grdno se prevario.

Još u petom razredu osnovne škole skontala sam da je učenje najbolji lijek protiv nesanice. Kad god sam imala problema sa spavanjem samo uzmem knjigu, po mogućnosti istorije (najdjelotvornija je) i u roku od 5 minuta uranjam u san. Na žalost večeras mi nije pomogla ni Kantova Kritika čistog uma. Odlučila sam da se oblogam malo.

Evo na Novoj TV je počeo teleshop... Ako me to ne uspije uspavati definitvno ću se zabrinuti (moguća nuspojava... ubiće me od dosade).

Laku noć/Dobro jutro... šta god vam odgovara.

Kad sam bila mala, vazda mi je bilo smiješno kada neko kaže... boli me glava, biće promjena vremena. I evo sada stojim pred ogledalom i smijem se sama sebi. Boli me glava i stvarno mislim da je od promjene vremena. Na znam zašto, ali osjetim to i u kostima (sada se sebi grohotom smijem). Recimo jučer je bio relativno lijep i topao dan. Predvečer me počelo boljeti desno koljeno. To desno koljeno me uvijek boli na promjenu vremena. I ne lez' vraže prije jedno 2-3 sata zahladnilo je, kišica je neka zasipila i poče me boljeti glava.

Promjena vremena, nema šta.

A što se tiče prijetećih pisama koja sam jučer i danas dobila na mail... Hvala vam svim autorima kad imaju vremena za mene ;)

Odoh se sada spucati cofadonom i pokušati shvatiti Političku misao Miroslava Krleže. Ispit je sve bliži.

Da nisam U PMS-u vjerovatno bi ignorisala ovaj komentar. Ali stvarno ne mogu.
Kako da ne odreagujem na to da je dotična osoba, pročitala post o Edi i u tom postu primjetila samo "emituje" i "lični stav".

Kada pročitam ovako nešto, zapitam se koliko je kretena na ovom svijetu koji se zamaraju trivijalnim stvarima i traže dlaku u jajetu. Anonimac čak nije primjetio da sam žensko, da moj post se protivi nacionalističnim pogledima (možda je u tome i problem). Zašto nije?! Pa zato jer ga to ne interesuje. Zato što on nije tu da pročita nečije mišljenje. Sa svakim mišljenjem možeš da se složiš ili ne... On je tu da vrijeđa. Pardon... da pokuša da vrijeđa.

Moraću ga razočarati, jer me nije uvrijedio nego rastužio. Natjerao me da ga žalim... Tužno je imati takav mentalni sklop.

Za mog kratkog života nazivali su me balijom, ustašom, četnikom...

Ali boli me briga za to, jer sam ja građanin svijeta.

Šta može biti gore od primanja loše vijesti? Primanje te iste vijesti u punom zamahu PMS-a. Trenutak kada ne znam dal da plačem, dal' da se smijem, ili možda da grizem?! Hmmm... grizem i ne zvuči kao tako loša ideja.

Apsolutno prežderavanje za vrijeme PMS-a je vid meditacije. A šta da jedem... Pa palačinke. Nije da se hvalim, ali stvarno pravim kick ass palačinke.



Namazi... Pa uglavnom volim slatke. A meni najdraži je džem od šipaka. Ali u palačinkama ne mora biti izričito namaz. Ponekad kupim hrenovke, ispečem ih i zamotam u palačinku. Ah... odlično.

U svom današnjem depresivno-PMSističkom naletu napravila sam palačinke, međutim nisam bila raspoložena za džem, a ni eurokrem... Trebalo mi je nešto da se zabetoniram.

Skoknula sam do granapa i kupila si kraš ekspres. Sjećam se kad sam bila mala, mama nam je nekada pravila palačinke s tim. Eeee kad se sjetim...

Tako sam se najela da mi je sada muka i fizički loše... ali barem ne razmišljam o lošoj vijesti. Jebiga... od dva zla izaberi treće... Plačinke.

U subotu navečer u Centralnom dnevniku* gost je bio Edo Maajka. Prvi put je u medijima dao svoje viđenje stiha iz Severinine pjesme "Hrvatica": "Hrvatski rapperi dignite hajku, onaj kuhar vam oteo publiku, djeca vam slušaju krivu majku"






Rekao je kako ga pjesma nije pogodila i kako nema stav prema tome. Naglasio je kako je i on nju u pjesmama načepio par puta, te da je ona njemu vratila istom mjerom, tako da nema šta da joj zamjeri. Dodao je kako se zbog takvih stvari prave razne emisije da bi se o tome pričalo i kako su novinari šupci i od toga prave kretenizam. (Genijalno!)

"...Severina nije uputila ksenofobični poziv, ali ako i jeste... ne brinem se jer znam da je moja publika inteligentna....", odgovorio je nakon što mu je Senad, kroz pitanje, u nekoliko navrata neuspješno pokušao "ugurati mu u usta" kako su to bile ksenofobične riječi protiv Bosanaca u Hrvatskoj.

Naglasio je kako smatra da je to slučajnost i kako ne bi htio da se od toga napravi razdor. Nakon toga je rekao: "Ljudi na televiziji su šupci veliki..." . Nakon ove izjave ima moje vječno poštovanje i klanjanje.

Prije samog razgovora prikazan je prilog i viđenje "Hrvatice" kroz oči jednog novinara. On je taj stih protumačio kao "Poziv na linč Ede Maajke". Analizirao je pjesmu do dubine koja mi nikada ne bi pala na pamet. Tako da sam poslije priloga Severinu vidjela kao nekog Evil Masterminda, a ne kao osrednju pop pjevačicu. Što u svakom slučaju pokazuje... ako tražite nešto loše, možete to naći i u korici hljeba.

Edin nonšalantni odnos prema čitavoj situaciji je pokazao kako to nije stvar kojoj bi trebalo poklanjati pažnju i tražiti neke skrivene poruke. Slažem se, ima mnogo važnijih stvari na svijetu od analiziranja Sverininih osrednjih pjesmica. A što se Senada tiče, on je još jednom pokušao napraviti hajku i nacionalno pitanje oko ničega, mislim da mu nije uspjelo. Ali do kada će to biti tako?!

U svom redovno jutarnjem bloganju kao i uvijek svratih "Kod blogera Jesusa". Kad on piše o amidži Idrizu. Čitam ja to tako, kad mi poče nešto kuckati iza leđa. Okrenem se... tamo ništa. Opet vrati čitanju... I onda se sjetih. Mom pređašnjem postu falilo je nešto. Ah pa da "Večeras sa Loškom Jokasom".

Ovo "Loško" je bio lapsus, ali kada sam krenula da ispravim shvatila sam da bi možda to bio prikladniji naziv za ono što sam pogledala sinoć. Eto koliko je utiska ostavo na mene, da sam ga skroz zaboravila. Već duže vrijeme sam se kanila da pogledam to čudo od emisije... i sinoć jesam.

Šta drugo reći nego loše da ne može gore.

Ja sam veliki fan emisija takvog tipa. Kada bi pravila neku ljestvicu onda bi to išlo ovako:

1. Late Night with Conan O'Brian
2. Tonight with John Stewart
3. Tonight with Jay Leno

Šta veže svu trojicu ovih ljudi je da su vrsni i dokazani komičari, što se za Lokasa ne može reći. Šta je radio u životu osim vodio kvizove Upitnik i Diplomac. Ne zna improvizovati, nije elokventan, nema smisla za humor i nema stila... Nema ništa što je emisiji tog tipa potrebno.

Pokušao je na početku napraviti par šala, ali publika je reagovala tek kada je počelo blinkati aplause ili tako nešto. Onaj skeč sa svetionikom nije bio tako loš. Nije bilo loše ni ono sa Madonnom, ali je realizacija oooočajna. A publika ko tokmaci... Strašno.

Gost Pjer Žalica, moj sugrađanin, medo... Bio je dobar. Onda mu Jole pustio onaj idiotski skeč sa voditeljem i gostom i spomenuo mu kako je Đuro za to rekao da je rame uz rame sa Nadrealistima (ne sjećam se tačnih riječi, pa parafraziram), pa ga sada interesuje njegovo mišljenje. Pustiše skeč... Nigdje humora, loša gluma, loša zajebancija. I rekoh sebi... E moj Žalice šta ti uradi... Sad moraš reći da je to dobro.

Pjerov odgovor tipa: "Ma ni Monthy Phyton vam nije ravan" je dosta objektivan. Ništa nije ravno onom što su prikazali. Ali baš ništa.

Odustala sam i otišla nešto ubaciti u kljun dok se to ne završi... jednostavno išao mi je na živce.

Četvrtak navečer. TV i ja sami u sobi. U 8 sati je počela TV romantika.

ZAPADNO KRILO - Nekad moja omiljena serija. Pobožno sam je gledala. Imala sam viziju sebe kao C. J. Craig. Već sam se okušala u poslovima PR-a i u jednom trenutku sam vidjela sebe kako govorim "I serve at the pleasure of the President". Kako u BiH imamo 3 predsjednika, ne govorimo engleski i daleko smo od demokratije, a kamoli demokratskog predsjednika, san se istopio kao pahulja na dlanu (ovo je moj poetični trenutak)... A i serija je postala manje-više dosadna i razvučena.

PAROVI - Britanska humoristična serija. Super je. Volim britanski tv humor. Kad je humor onda je smiješno. Sve američke koje se sada emituju imaju kutak za patetični trenutak. Znaš, kao sve je smiješno, a onda pred kraj nam scenaristi upute ljigavu moralnu poruku. Britanski humor zna nekada biti i gadan... ali je uvijek zajebancija do kraja. Nedostaju mi MUŠKE SVINJE. Dok se mogao ilegalno dekodirati neki francuski kanal gledala sam seriju BLACK BOOKS. Smiješno da se upišaš u gaće.

FOREST GUMP - Film nad filmovima. Gledala sam ga milion puta i svaki put se raspizdim na kraju, kao da ga nikada nisam gledala. Svaki put sam očarana idejom filma. Kako je nekome ono palo na pamet. Stavrno sam impresionirana. Nisam neki veliki ljubitelj Toma Hanksa, ali stvarno mu se mora odati počast... Glumčina je! Negativna strana ovog filma je... plačem kasno, što znači da se sutra budim nateknutih očiju.

Sada bi trebala u krpe... i hoću. Uspavaće me Gilmore Girls. Znaju nekada biti zabavne.

Evo upravo pogledah reprizu posljednje Bush-Kerry debate. Čovječe, skoro su me rasplakali. Pošto je glavna tema bila unutarnja politika, nisam baš toliko u fazonu njihovih domaćih zajebancija. Ali ipak kandidati su ostavili utisak, na mene.

Bush - Kako se taj čovjek obraća ljudima. Ko propovjednik. U jednom trenutku sam očekivala da digne ruke i prodere se: PRAISE THE LORD! AMEN! Od predsjednika sam saznala da dosta vremena provodi u molitvi, Bog želi da svi budu slobodni, i vjera je dio njegove vanjske politike.

Ako ne pobijedi na ovim izborima, ja kažem: BUSHA ZA PAPU!

Pokušao je par puta biti šaljiv, ali se ipak jedino on smijao svojim šalama. Ali tokom čitave debate nije skidao smiješak sa lica. Ni kada je govorio o zapošljavanju, o tome kako je socijalna politika u k***.

Na kraju je, na pitanje o suprugama, rekao da je Laura pismenija od njega. I to je rekao kao šalu, ali nekako... to je bolna istina.

Kerry - Smiješak na njegovom licu javljao se tokom Bushovih odgovora, a zubići su bljesnuli kada je Bush rekao da je nepismen. Što se tiče same debate, u jednom trenutku sam mislila da će Bushu reći, "Haj' šuti, glup si". Kerry se potrudio da Amerika ne zaboravi da je Cheney-eva kćerka lezbejka... i da amandman protiv istospolnih brakova nije nešto što treba uvesti u ustav.

Nije lako američkim biračima. Mislila sam da se preseravanja dešavaju samo u našim izbornim kampanjama. Nije istina. Po mom nahođenju dominiralo je prebacivanje krivnje, priča kako ovaj drugi u stvari veze nema sa životom. Žalosno, s obzirom da ova dva čovjeka se bore za mjesto koje u posljednje vrijeme (tužno, ali istinito) kreira sudbinu svijeta.

Samo su se u jednoj stvari složili. Crvena kravata je u modi.

Zanimljivo štivo vezano za Bush-Kerry debatu: Jessi Klein - Blogging along with Bush and Kerry

Citat za pamćenje:

Na slici je meteorit koji je na Zemlju pao kod Zvornika 1897. godine. Težak je 60 kg i zložen u zbirci “Zbirka minerala” u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Ali neće još dugo. Zemaljski muzej u petak zatvara svoja vrata za sve one željne znanja. Razlog je nepotpuno i neredovno finansiranje za plaće zaposlenih, održavanje objekta te sezonskog grijanja. Upravni odbor Zemaljskog muzeja odlučio se na tu mjeru nakon brojnih nastojanja da u kontaktima sa čelnim ljudima na svim niovima vlasti riješi spomenute probleme.



Zastajao je sa radom za vrijeme Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rat, agresije 1992-1995. I preživio je. Entuzijasti i ljudi koji cijene nauku i kulturu sačuvali su muzejske kolekcije. I kad se pomislilo: ratovi su iza nas, vijeme je da nastavimo poučavati nove generacije, desila se ljudska glupost, ljudski nemar prema bitnim stvarima.

Evropska unija u potpunosti rekonstruirala Etnološko odjeljenje Muzeja sa 500.000 KM, dok je švedska fondacija SIDA obnovila krovove i fasadu objekta. I strani donatori odustaju od muzeja. Nije ni čudo, kada vide kakav je odnos države prema naučnoj instituciji.

Nadam se da ovakvo stanje neće potrajati dugo.

Danas sam malo šetkala po gradu sa prijateljicom, šnjuhale malo, tražile mjesto gdje ćemo spiskati ono malo para što nam je ostalo poslije ručka.

Kad ono u Titovoj ulici otvorio se Sam Shop. To bi vam najgrublje rečeno bio kao neki ekvivalent hrvatskog DM-a. Unutra svega. Kremica raznih. Naravno sve je skupo da ti pamet stane. Sve vrišti od nekih zajebanih marki. Dior kreme... od 50 do 150 KM (za kunsku protuvrijednost ponožiti sa 3,7). I naravno zaobiđoh te police u velikom luku.

I dođoh do jedne... e sad da me ubiješ, ne mogu se sjetiti koja je to marka. Počinje sa slovom S. Enivejz. Uzeh kremu u ruku... pogledah cijenu, kad ono 450 KM. Jebote pa kakva je to krema. Šta se nalazi u njoj?! Možda krv djevice stare tačno 16 godina i jedan dan, puštena tačno u zoru na najvišem vrhu Južne Amerike, dok je udisala miris orhideje koja cvijeta jednom u 100 godina.

Ko kupuje te kreme?! Da li je neko stvarno našao eliksir mladosti kože. Jednom prilikom sam čula da je platiti kremu više od 80 KM čista ludost.

Evo nađoh tu kremu. Zove se Shiseido Future Solution Total Revitalizing Cream.

Ko zna, možda djeluje. Nauka napreduje. Je li budućnost stigla, sam je ja ne mogu prepoznati. Ili je tu za one koji je mogu priuštiti.

Kupila sam sebi Nivea kremu i izašla iz podavnice.

Poslije dužeg vremena izvukla sam svoje dupe iz kuće i izašla. To je bio onaj pravi-pravcati izlazak. A bila je i posebna prilika. Koncert Bajage i Instruktora.

Događaj:
Bajaga ove godine proslavlja 20 godina (uspješnog) rada. I tom prilikom su u Coloseumu održali koncert. Bilo je lijepo živahno i raspjevano. Svirali su odlično, što je i za očekivati jer ipak.... ako za 20 godina nisu naučili svirati kako treba, trebali bi ozbiljno razmisliti o promjeni karijere. Dakle sa moje tačke gledišta nisu fulali profesiju.

Svirale su se neke nove pjesme, ali više one starije. Atmosfera je doživjela orgazmički trenutak (mislim da sam vidjela curu da plače) kada je Momčilo zapjevao (svojim dubokim glasom) "Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu....". OK... fina je to numerica, ali mi je nekako postala izlizana. To mi je jedna od onih pjesama sa ratnim i depresivnim prizvukom. Ali neka... nek' se omladina malo baca u sevdah, jebeš koncert bez toga.

Na moje čuđenje, odsvirao je i pjesmu Ruski voz... Znate to je ona nevjerovatno spora pjesma.

Nikada mi zvučala kao nešto što bi na koncertu dobro prolazilo, ali svi su (uključujući mene) bili oduševljeni. Bajaga je 2 puta izlazio na bis. Atmosfera je bila super, koncert odličan.

Momčilo je malo ostario... (kao i svi ostali) ali je još uvijek (meni) damn hot! Crnokosi roker dubokog glasa... Već se vidim... ja i Momčilo na zadnjem spratu solitera, i on mi pjeva "Poljubi me":)

Ne znam je li to do mene... ili Momčilo ide jednom te istom frizeru zadnjih 15 godina. Majke mi friz mu se nije promijenio sekunde jedne.

Mjesto događanja:
Dakle Coloseum je kasino u koji sam ja u subotu navečer ušla prvi put. Karta za koncert je bila 10 KM, što uključuje papirić i 10 žetona sa kojim se mogu igrati sve kasino igre.


Nije loše. Iako sam bila jako skeptična prema samom Coloseumu, jako me iznenadio. Ljudi su opušteni, dobro se zabavljaju, nema snobovskog ponašanja (što sam očekivala).

Na žalost Coloseum nije mjesto za koncerata, što je šteta jer jedino oni organizuju kvalitetne koncerte u posljednje vrijeme. Bina je mala. Ispred bine se nalaze stolovi pa je kapacitet tog dijela... ma pojma nemam, takva je gužva bila da nisam ni vidjela. Ali nije puno. Što se toče akustike prostora... koje akustike?! Preskačem taj dio i kažem, nađi zvučnik, drži ga čvrsto i brani ga životom.

Iskreno se nadam da će Bajaga opet posjetiti Sarajevo i održati koncert u prikladnijem prostoru.

Danas sam kupila prvi kilogram mandarina u ovoj sezoni. Nisu to obične mandarine... Ne. Ovih mandarina ima samo na početku sezone. To su savršene mandarine.

Imaju tanku koru, blago su zelenkaste... a neke i žute. Imaju predivan miris, lagan i svjež. Kada je oguljena, jako je mekana. Ima tanku paučastu opnu. Ma i ne osjeti se kada je ubacim u usta. Preovladava kiselkasti okus... usta se skupe. Volim kiselo voće.

Kasnije se pojave one mandarine debele kore.. i kunem se mirišu na naftu.. meni. Svi garantuju da je bez košpica. Uvijek slažu. Kada je stavim u usta prelatka je... Ni traga onom kiselkastoj svježini. I sve su takve.

Onda treba čekati godinu dana do slijedeće savršene mandarine.

Ovaj post povećujem kolegi blogeru Vočku

Joj kako su mi smiješne osobe koje su jasno deklarisane da mrze tračati, da im je to jako gadna i niska stvar... i onda mi podrobno opišu na šta tačno misle kada kažu to:



S druge strane ja sam prava tračibaba. Nije stvar kojom se ponosim, ali to je činjenično stanje. OK je na kafi voditi dubokoumne filozofske, sociološke razgovore... pokušati riješiti problem svjetske gladi, ali isto tako je činjenica da me to baca u nevjerovatan crnjak. Poslije razgovora u kakvom se sranju nalazi ovo naše društvo, kako nema izlaza, pa treba prodrijeti u suštinu... bla, bla... Ja poželim strpati cijev u usta i roknuti se na licu mjesta.

Dakle ako izađem vani na popodnevnu kafu sa nekim jaranicama, pa naravno da ću tračati. To se uglavnom svodi na to ko je gdje bio, šta je radio, šta je rekao, a šta ustvari mislio... Takve stvari. Ima i onih ogovarajućih tipa glupača, jesil' čula šta mi je rekla?! Jeste ružno kriva sam, ali neki ljudi su nepresušan izvor inspiracije.... ali sve je to u svrhu ubijanja vremena i skretanja misli sa činjenice da se poslije toga moraš vratiti da radiš za nikakvu platu. Ja to zovem svojim duševnim mirom.

Većina ljudi koje znam su sa kategoričnim stavom da tračanje je nešto grozno. Ali svi oni tračaju. Razlika između mene i njih... Ja to priznajem. Jesam li ja bolja od onih koji to ne priznaju? Koga briga?!

E tako, neki dan mi se darling vratio iz Irske. Bio je na nekom HP hepeningu. Iz Irske mi je donio ove čarapice koje vidite na slici.

Na pakovanju je pisalo.



I tako ja jutros u svojim novim čarapicama odoh na ispit, nadajući se da ću položiti taj fucking ispit koji me pegla već godinu dana.... da više završim ovaj fax u PM. Zakazale su. A polagala sam dosta nade u njih. Čarapice moje nove...

Ne vjerujem u male talismane koji donose sreću. Čak mislim da su to gluposti i bezvezno sujevjerje. Znam se nekada i nasmijati kada mi keže "ovo mi donosi sreću". Ali nekad uskočim sama sebi u usta. I eto jutros dok sam ih obuvala, znala sam da to nema nikakve veze... Da su to turistički suveniri. Ali ipak... to su sretne čarape.

Uplatila sam loto i kupila bingo karticu na povratku sa faksa. Ako ne dobijem ništa tužiću ih.

Sjedim ja tako... gledam TV. Ništa pametno... Ganjam kanale, te tamo ti, te vamo ti... Dođem do Nove TV kad ona.... ma ona crvenokosa nepomičnog lica iz red karpeta najavi novi Severinin spot... Hrvatica. Hajd reko da pogledam. I tako zapjeva Seve. U umjetničku vrijednost numere ne ulazim... "skrivenu poruku" možda ima, a možda i nema. Nije ni bitno sada. Nego ću se ja na spotu zaustaviti. 2 su razloga: Prvi je... odmah poslije spota crkla mi je kablovska, pa šta da se radi nego da se bloga. A drugi... Eeee...

Dakle Seve je snimila spot. I poslije prvih par taktova rekoh sebi (a i njoj), pa ne opet Severina bona nebila.

A šta?!

Pa đoniti Madonnin spot. Pa jebemu miša ošta ti je to.
Krenimo redom. Prvo je to uradila sa spotom za pjesmu "Virujen u te" (ili tako nešto) gdje je maksimalno pođonjen Madonnin spot "Frozen". A drugi?!

Možda je to ipak samo do mene, al' nije li novi spot na fazon Madonninog "American Life"?! Taj spot ima dvije verzije. Ima onaj kada ona samo pjevuši pred zastavama, a ima i onaj drugi sa bulama, puškama i zastavama... Gdje je sličnost?! Pa dobro, pjesma Hrvatica, ona pred zastavom pjeva... normala. Al' bona Severina, za kojeg će ti klinca ona uniforma?! Ma meni iz svega vrišti "Madonna" (čak i ritam pjesme, al' ne bih o tome).

Ne znam. Možda je fakat samo do mene.

Ali jedno je sigurno. Seve izgleda ko avion!

------Edit------

Pošto se sad ispira mozak Severininim novim spotom, primjetila sam još jedan rippof. Naime Seve Nacionale (hoće li mi neko odgovoriti na pitanje zašto "nacionale"?) pokrala je dosta plesnih pokreta od Kylie.

I eto, prvi izborni rezultati su stigli. Katastrofa. Na izbore je izašlo oko 45% biračkog tijela. Sramota.



Dragi građani koji ste odlučili ne izaći na izbore, izgubili ste pravo da pljujete po vlasti. Izgubili ste pravo da se žalite i prigovarate. Gledala sam anketu na ulici: Da li ste izašli na izbore. Mladi ljudi su odgovorili ne.



Možda su u pravu. Ali nikada nećemo saznati. Ali zato nek ne kukaju kako je obrazovni sistem u kurcu, kako nemaju posla... Izabrali ste da vas se ne tiče. Kad je neki belaj, pa ih pitaju na ulici šta vi mislite o tome.



Zato što ste nesposobni. Zato što ne znate ustati i boriti se za svoja prava.



Sarajevo se ove godine opredjelilo za nacionalizam stranke SDA, Mostar se opredjelio za nacionalizam stranke HDZ. Banja Luka se opredjelila za socijaldemokratiju SNSD-a.

Serem vam se u logiku.



Generalizacija.... Možda! A šta mi ostaje u ovakvom trenutku osim toga.

Ja već godinama imam jedan mali slatki i nadasve stari laptopčić. Pentium 100, sa 8 mb RAM-a. Antika :) I radio je sjajno i bajno. Uz pomoć jedne divne aplikacije koja se zove Desktop Sharing, ja sam mogla u udobnosti svoga krevetata raditi surfati, blogati kao da radim na svom velikom računaru...

Tregedija se desila prije 2 mjeseca, kada sam ja (u daljem tekstu idiot) ostavila svoju bebicu na podu. Taj dan sam više puta zapela nogom ta mrežni kabl, ali mi nije palo na pamet da ga dignem s poda. O ne... idiot je bio lijen.

I jedno zapinjanje je bilo fatalno za ovaj mali kabl (vidi sliku) koji se ušteka u malu mrežnu karticu, pa se u njega utakne mrežni kabl. Jebala sam mu majku... al ono totalno.

Nema gdje nisam tražila taj mali kablićak... ali ga nema pa nema... Raspitivala se po forumima... ali ništa. I hajde reko'... isplati se investirati u novu karticu. I kupim je, kad ono pas mater... ne može.. Kako je moj laptop mali stari dedo, ta kartica ne može u njega. Imaju drugačeije napajanje ili neki k*** (kad me tjera da psujem).

I tako ja još uvijek tražim taj jedam mali (be)značajni kablićak, ali nikako da ga nađem.



Od tada sjedim na stolici koja mrzi moja leđa... a mrzim i ja nju.

Ooo PCMCIA LAN Adapter Kablu gdje si?!

Stidi se Sarajevo. Stidi se grade koji si "poznat po svojoj gostoljubivosti". Stidi se grade koji si dočekao svečano mnoge koji nisu zaslužili doček. Stidi se grade koji nisi mogao dočekati kako treba hrabre momke koji su toliko dali za ovu zemlju, i na kraju joj donijeli prvu olimpijsku medalju.

Je li ta medalja sa paraolimpijskih igara manje vrijedna od one sa olimpijskih. Jesu li se oni manje trudili, manje sebe uložili u nju. Je li ta medalja manje vrijedna od pobjede fudbalera na nekoj beznačajnoj utakmici. Takve pobjede itekako slaviš. Još jednom smo im pokazali kako ih malo poštujemo.

Stidite se političari, glumci, pjevači... Sramote jedne.... Niste morali doći da držite neki govor. Mogli ste biti među ljudima, pozdraviti ih jednim gromoglasnim aplauzom, pozdraviti ih pjesmom. Pokazati im da ih poštujemo, da cijenimo njihov trud. Ipak, toliko su zaslužili.

Stidi se Sarajevo. Stidi se olimpijski grade što okrenu leđa olimpijcima. Stidi se grade što zaboravljaš ono čega bi se trebao sjećati vječno.

Stidi se!