Meti, meti, meti ispred svoga praga.
Jer je, jer je, jer je i to dio svijeta.
Ko to radi on je snaga ekološkoga pokreta,
ko to radi on je snaga ekološkogaaaaa pokretaaa....
Ovo je theme song iz serije "Tragom ptice dodo". To nam je bila himna u osnovnoj. Serija je emitovana krajem 80-tih na TV Sarajevo. Da li su je puštali igdje drugo, ne znam. Ali je definitivno legendarna. Glumili su Nele Karajlić, Zenit Đozić Zena... ma većina nadrealista.
Serija je govorila o ekologiji i ponašanju prema okolini, ali na onaj način kako samo nadrealisti znaju. Jedan legendarni skeč koji nikada neću zaboraviti je išao ovako:
Ide cura i ispada joj papirić. Nele trči za njom i govori joj: - Djevojko, djevojko... izgubili ste nešto - To meni više ne treba, odgovara ona - E ne treba ni ovom gradu.
Od tada me uvijek bilo stid baciti nešto na ulicu, da me ne bi neko vidio... Neću sada glumiti anđelka i reći da nikada nisam ništa bacila na ulicu. Znala sam ponekad baciti kartu od trolejbusa, ali svaki put bi je ispustila iz ruke tako bi me stiiid bilo.
Neki dan sam bila u samoposluzi. Kupila sam hljeb i mlijeko. Svratila sam do pijace po grožđe, mandarine, luk i paradajz, otišla do pekare i kupila somun. Došla sam kući sa 5 plastičnih kesa u rukama.
Sve je to moglo stati u dvije.
Prije par mjeseci išla sam do kod prijateljice u Travnik. Do Travnika se jednim dijelom ide kanjonom (ako to mogu nazvati tako) rijeke Bosne. Prije toga su bile neke poplave i voda se taman počela povlačiti. Na garana šiblja koje raste uz rijeku su bile zakačene plastične kese. Zgrozila sam se nad prizorom. Međutim, kada sam se vraćala, voda se skroz povukla... Nisam mogla da vjerujem svojim očima. Na sve i jednoj grančici čitavim tokom rijeke bilo je milion kesa... Strašan prizor. Izgledalo je kao da je čitava obala napravljena od kesa. Nisam smjela ni da pomislim kakvo je stanje dole, ispod vode, kada je na tom metru visine (dokle je voda sezala tokom poplave) izgledalo da su sve kese iz BiH na nekom godišnjem skupu.
Vrijeme raspadanja plastične kese u prirodi je od 20 pa do 1000 godina.
Sjećam se prije rata (mrzim ovo definisanje vremenskih perioda na prije i poslije rata, ali tako je) da se svo voće i povrće pakovalo u papirne kese. Sada to ovdje rijetko ko radi. Sjećam se da je moja mama uvijek išla sa cekerima u samoposlugu, jer su se kese tada i plaćale. A sada se sve živo pakuje u plastiku. Naravno osim kad mama ide... još uvijek nosi cekere.
Prije jedno 2 sedmice iz obližnje škole su "istjerali" učenike da počiste dvorište od smeća. Zapalila sam cigaretu, sjela na klupu i gledala ih. Većina je prostačila zato što moraju raditi taj jebeni posao, što to ne rade jebeni čistači ulica, za šta oni platu primaju. Damama su se štikle zabijale u zemlju, otišla im je francuska manikura u 100 000 p.m. Bili su mi tako smiješni, ali i tužni u isto vrijeme. Jako su slabo ekološki osviješteni. Sjetila sam se kako smo nekada skupljali stare novine, papir, karton... I kako su oni koji skupe najviše dobivali nagradni izlet. To se više ovdje ne radi :( Onda me pukla nostalgija za školom... ali to je neka druga priča.
Na TV-u puštaju neke idiotske reprize, ali nikako seriju "Tragom ptice Dodo". Odakle da uče. Iz škole?! Bila sam tamo... znam koliko me naučila o tome. Na TV-u se gledaju neke snobovske emisije, dječiji program je grozan. Ako klinci mogu da uče šta je "in", a šta "out" možda bi mogli i nešto korisno naučiti. Ja jesam. Možda je to ipak samo do mene, ali znam da nikada neću zaboraviti skeč "ne treba ni ovom gradu" i da ga se svaku put sjetim kada pomislim baciti nešto.
Zato slijedeći put kada kupite nešto, zapitajte se da li vam je baš potrebna ta plastična kesa?! Sačuvajmo ovu planetu, to nam je jedini dom.