Žuta Minuta

I tako... evo još 24 sata do 2005. godine. Na današnji dan, 31. 05. 2004 sam počela sa bloganjem. Gledajući postove, vidim razna raspoloženja koja su dolazila i prolazila. Na početku je bilo veselije, a kako se kraj godine počeo bližiti nekako sam postajala mračnija. Možda je to umor, a možda se previše sranja izdešavalo u mom životu, a boga mi i u svijetu.

Nova godina mi više nije što je nekada bila. Božić, pa raspust... nekako sve na novo. Ali nema više tog novogodišnjeg reset dugmeta. U ponedjeljak nazad na svoje radne obaveze i nova sranja. I evo opet se to dešava, šta god da počnem pisati zvuči nekako depresivno. Novu godinu ću provesti u krugu prijatelja i njihove djece... Ništa spektakularno, možda malo depresivno. Prestajem s depresijom, majke mi.

Od Nove godine ne očekujem ništa veliko... da diplomiram, nađem bolje plaćen posao i da se odselim od staraca. Ček' malo... to je za stanje u kojem se nalazi BiH jeste veliko. I evo me opet se deprimiram.

Ali dobro, šta drugo nego nadati se da će slijedeća godina biti bolja.

Svima vam želi sretnu 2005. godinu. Da vam se ispune... bla, bla...Da se držite novogodišnjih rezolucija. Kad smo već kod rezolucija. Ja nikad, ama baš nikad nisam napravila spisak novogodišnjih odluka. Poznajem sebe i nikad ispunjene odluke... "Od ponedjeljka počinjem učiti, od ponedjeljka prestajem pušiti, od ponedjeljka startam dijetu..." ne treba mi još jedan dokaz o tome kako mi je slabašan karakter.

U novoj godnii vam želim da živite i uživate u svojim vrlinama, manama i porocima. Želim vam svima dobitak na lotu/bingu/grebalicama, da vam usjevi rode, da vam windowsi ne padaju, dobar posao, još bolji stan, kuću na Karibima...

I na kraju u Miss World maniri...

Želim da bude mir u svijetu!

Sretna vam Nova 2005. godina!

Historia est magistra vitae. Ali su i ti Latini znali srati bezveze, a i mi pušiti njihova sranja. Niko nije ništa naučio od istorije. Mi smo i dalje isto glupi i ograničeni, samo što sada imamo bolju tehnologiju. Izmislili smo upaljač, umjesto da vatru palimo kamenom od kamen.

Sinoć sam pomagala prijateljima da presele u drugi stan. Dragi me vozio kući, sa Skenderije, preko Vraca do Dobrinje. Put kroz drugi entitet. Onako razgledajući kroz prozor autmobila... ništa nije različito. Božićni i novogodišnji ukrasi su tu, malo je mračnije... Pao mi je na pamet Berlinski zid. Kada su ga srušili čitav svijet se ponadao da zidova podjele više nikada neće biti, da samo naučili nešto od istorije. Onda je nikao novi zid podjele... Izraelski. Oni kažu da imaju dobar razlog za to. Za sve se može naći razlog, ali to ne mora značiti da je razlog=opravdanje. Na putu do Dobrinje kroz srpski entitet se vozi neki 5-10 minuta. Nema nikakvih zidova, zapreka... ne onih fizičkih. Ovdje mnogo gori zid u pitanju. Zid u glavi. Građevina od betona, cigle može biti srušena, ali kako srušiti zidove u glavama ljudi i to ne samo ovdje nego širom svijeta.

Kako isprati gorak okus iz usta, od laži i obmana kojima nas naše "vođe" hrane svakodnevno. Možda je u tome i problem, možda to i nije tako gorak okus. Ko zna, možda većinu "hrane" intravenozno... da ne osjete ukus, ali da ih drži na životu, onako jedva.

Prilazeći Dobrinji od crvenih, plavih i bijelih lampica napravljena je srpska zastava. Kao dokaz, pečat, zid... koji dokazuje da smo podijeljeni. Počeli smo pričati o budućnosti zemlje, o strahu od novog rata. Uhvatio me napad panike. Imala sam osjećaj da će mi srce izaći na nos. Jedan dan se probudiš sa nadom u bolje sutra, a onda naletiš na jedan imaginarni zid i shvatiš da je zemlja u kurcu i da se nikakvo poboljšanje ne nazire. Jednino što vrijedi ovdje je ono malo ljudskog duha što je ostalo. Pa se skupa možemo veseliti za Božiće, Bajrame, Nove godine. Odlična prilika da se na samo jedan dan zaboravi sve što nas pritišće, da popijemo, možda nekada i previše... ali samo jedan dan da se ne ražmišlja o budućnosti koja nas čeka.

Ne znam. Možda previše gledam vijesti, čitam izvještaje... koji govore da ništa ne ide na bolje. Dok jedni u Africi umiru od AIDS-a, drugi u Americi kupuju dijamantne ogrlice za svoje minijaturne pse. Dok djeca umiru od gladi, snobovi plaćaju 1000 dolara za kajganu. Pa jebemu majku... to su samo jaja.

Gdje je pravda na ovom svijetu. Gdje je moral i ljudskost. Nema je... Od kamenog doba se nismo promijenili. Još uvijek smo životinje koje umjesto praćke i toljage koriste puške i topove.

Svim blogerima i onima koji će to tek postati želim sretan Božić!

Danas sam bila u gradu. Morala sam koješta završiti. Poslije sam stavila slušalice na uši i krenula u šetnju. Grad su relativno fino okitili. Polako su mi se esktremiteti počeli smrzavati, te navratih u Imperijal na jedan čaj s rumom prije polaska kući.

Unutra prava božićna atmosfera, sve okićeno, sjaji... ma ljepota. Samom muzikom nisam bila zadovoljna pa sam opet nabacila slušalice, sjela do prozora i posmatrala ljude vani. Volim to.. nekako mi je merak. U zavisnosti od muzike koju slušam imam neke svoje mini tipove. Recimo slušala sam Guano Apese i uglavi sam vrtila neki svoj muzički spot, sa ljudima koji prolaze.

Učinilo mi se da je neko zovnuo moje ime, ali sam to otpisala kao pričinjavanje i nastavila gledati ljude. Onda me neko potapšao po ramenu. Bila je to poznanica iz srenje škole koju nisam vidjela 3 godine. Poslije uobičajenih pozdrava, pitanja i odgovora: Gdje si? (Evo me.)Šta ima? (Ma, nema ništa) i Što ne nazoveš ponekad? (A što ti ne nazoveš?), Pitala me...
- Koga to čekaš?
- Nikoga?
- (Tugaljivi pogled) Pa, jel to sama sjediš?
- Jah.
- Aaaa... Pa hajde sjedi s nama (pokazuje na sto koji nije pored pozora i za kojim sjede 3 osobe koje ne poznajem)
- Ma neka, baš sam se zgotivila ovdje.
- Joj, baš mi te nekako žao ostaviti da sjediš sama. Hajde bona... Insistiram
I šta reći na to. Možda:
- Žali mamu svoju, a mene pusti na miru.
Ustajem i sjedam za njihov stol.
I tako, od 15 minuta koliko sam sjedila sa njima, 5 minuta su tračali poslovne kolega, a slijedećih 10 je moja poznanica pričala na mobitel.
Ustala sam i izgovorila još par otrcanih fraza:
- Drago mi je što sam te vidjela, čućemo se i dogovoriti izlazak, hoću, javiću se...

Ostavila sam pola šolje odličnog čaja s rumom i izašla na hladnoću. I opet mi se neko uspjeo usrati u ćeif.

Danas, dok sam bezbrižno trunila o gumenim čizmama, uspjela sam zapaliti kuhinju. Dobro, ne kuhinju nego rernu. Ali da kernem redom.

Bliži se Božić. Ovih dana u mojoj kući vlada euforija spremanja svega i svačega. Ja imam jedan mali pred praznični hobi. Pravim neke male ukrase od gline, pa ih onda obojimi, lakiram te pokačim po svojoj sobi. Kako sam u poslijednje vrijeme u stisci, to tek sam jutros napravila. E sada kako mi je to bilo mrsko čekati da se to osuši, ja sam to poslagala na jedan karton gurnula u rernu. Orginalni plan je bio da stavim 5 minuta na 300 stepeni, a onda smanjim na 50. Onda sam sjela da pišem blog.

I tako sam ja trabunjala o gumenjacima kad osjetih... kao da papir gori. Pogledam u pepeljaru da se nije papirić zapalio. Kad ono nije. "Mora da je ušlo nešto s vana". S tom mišlju nastavih ja pisati svoj blog.

Kad me počeo peckati dim za oči u glavi zazvoni protivpožarni alarm. Pritisnuh tipku "Objavi post" i odjurih ka kuhinji. Kad tamo me dočeka gusti dim. Otvorih vrata rerne, a od tamo suknu plamen. Šta se desilo... Karton se naravno zapalio. Nikad nisam znala da se može nešto zapaliti u električnoj rerni. How stupi of me... Enivejz... Kako ja, za razliku od savjesnih građana, nemam aparat za gašenje zgrabih šerpu, napunih je vodom i sasuh u rernu. Jenostavno katastrofa. O čišćenju tog nereda neću ni pričati jer me baca u depresiju. Potisnuću ga negdje u podsvijest i detaljno to raspraviti sa psihologom za 20-ak godina.

Stan još uvijek smrdi na dim. Postavila sam strateški 2 aroma lampe, ali ne pomaže baš.

I da, figurice su se uspješno osušile, iako sam ih polila vodom.

Kad sam bila klinka mama mi je za zimu kupovala gumene čizme. Njoj jednostavno nije bilo prktično kupovati nešto drugo iz 2 razloga: noga brzo raste, suhe noge. Djeca su me znala zadirkivati, zvati me seljankom i sl. Posebno se uzdvajala jedna Ivana koja je vazda bila obučena tip-top i na nogama kožne čizme. Imala je baš pogan jezik.

Ovih dana su totalno IN gumene čizme sa prugicama, tačkicama, srculencima...

I tako ja jutros vidim Ivanu Sva sređena u kariranoj cuknjici i kariranim gumenim čizmama. Stala sam na ulici i smijala se.

Čovječe šta ta moda radi ljudima. Da se kojim slučajem prezivam Versace, mogla bih uzeti crnu kesu za smeće, napraviti ne njoj rupe za glavu i ruke, nalijepiti etiketu na nju i ljudi bi kupovali. Ili možda ne bi?!

Meni su šarene čizme slatke, da su kojim slučajem futrovane nosila bi ih... na planinu.

Zašto bih odrastala?! Večeras sam sjedila sa bračnim parom koji je mlađi od mene i koji imaju bebu, ali ne i riješeno stambeno pitanje. Tako se razvezla priča o namjenskim, nenamjenskim, stambenim kreditima, kamatama i vremenu otplate. Slušajući to poželjela sam se baciti sa 6 sprata zgrade.

Ja još uvijek živim sa roditeljima, imam ispod prosječno plaćen posao, nemam nikakve pokretne i nepokretne imovine, imam dugu vezu, još uvijek ne planiram brak, a bogami ni dijete.

Par puta sam počela razmišljati u fazonu ŠBB KBB (šta bi bilo, kad bi blio). To je jednostavno predepresivno za mene.

Imam osjećaj kada kažeš ono "sudbonosno da" da kreneš u život na kredit. Kupi kuću/stan od para kojih nemaš, kupi namještaj od para kojih nemaš. Onda se smjestiš u kuću/stan i kažeš to je moje. A ne daj bože da se nešto desi, ostaneš bez posla...., jebao si ježe u leđa.

Crnjak...

Zadnih (mjesec) dana nemam inspiracije. Ali ono hronično je nemam. Rok za predaju jednog teksta mi je uveliko istekao, a ja sam još uvijek u fazonu piši-briši. Katastofa.

Napišem jednu verziju, onda je pročitam, obrišem dvije rečenice, dodam jednu... I sva tako dok tekst ne izgubi smisao i ne obrišem ga u potpunosti. I onda nastavim buljiti u praznu stranicu worad nadajući se da će zveknuti neko prosvjetljanje. Ali ono ne dolazi.

Za par sati bi trebala odaslati svoj mali tekst, a ja nemam složen pasus kako treba... a vidi, sjedim i pišem blog. Sunce se polako probija kroz obalke pa se sve nešto nadam da bi ono moglo pamet mi prosvijetliti.

Imam posla a po glavi mi se motaju glupe misli.. Da li da se ošišam opet ili da pustim kosu, ako je pustim ko će preživjeti onaj period izrastanja u neku normalnu dužinu?! Ipak ću se ošišati, ali šta da radim sa farbanjem. Dosadilo mi je blanširati kosu, ali plava mi dobro stoji.... I tako u nedogled. A do tada moja word stranica i dalje stoji prazna.

I onda u jednom trenutku posumnjam u izbor svoga zanimanja. Ako za ovako bezvezan tekst ne mogu naći inspiraciju kako ću onda zarađivati za život pišući.

Odoh da zurim u svoj prazni word dokument u nadi da će iz mojih prstiju poteći nešto iole pametno.

Kako je došlo zimsko vrijeme došla je i zimska garderoba. Izvukla sam iz ormara hlače i krenula ih navući i odskakutati vani. Ali ne lez' vraže, dođoše one do pola guzice, ali ni makac dalje. Neće pa neće. U očaju sam se valjala po krevetu pokušavala uvući stomak i sve ostalo što se da uvući i uspjela sam. Ali kopčanje... In your dreams.

Te hlače sam prošle zime sa lakoćom oblačila. Istina je da sam u posljednje vrijeme pretjerivala sa ishranom poslije 10, jela sam čipsove i ostale neprijatelje ženskog tijela. Odlučila sam da je pravo vrijeme za dijetu.

E sada što se dijeta tiče, meni su one smor. Do prije 4 godine sam bila onako punašna, da ne kažem debela. Nikada nisam mogla voditi dijete kojekakve, jer su mi previše zahtjevne. Kupi ovo, skuhaj ono... Namučiš se i opet ništa. Ali ipak sam bila onaj mrtvi succer i kupila si metabolan kapsule. I nećete mi vjerovati ako vam kažem da sam smršala čitavih 0 Kg.

Onda sam primijenila svoju dijetu, dijetu od koje bi se nutricionisti i ljekari zgražali. Prestala sam jesti. Kombinacija ne jedenja i 20 minutne vježbe u kućnoj radinosti je upalila. Kada kažem prestala sam jesti, ne mislim u onom anoreksičnom smislu. Pojedem čokoladu jednu (bez nje bi umrla) i taj dan ne jedem ništa osim gomile voća. Zvuči grozno, ali djelotvorno. To je taktika smanji želudac da ti treba manji unos hrane.

Nuspojava toga je nevjerovatna nervoza, što je i razumljivo. Nervozna sam ko pseto. I tako krajem prošle sedmice krenula sam sa tom dijetom.

Ova dijeta će uskoro imati svoj prvi test karaktera. Naime bliži se Božić, a kade on počne da se približava u mojoj kuće se prave ogromne količine meni omiljene slane i slatke hrane. Mama je nemilosrdna po tom pitanju.

Kraj dijete je kada skinem 2/3 viška kilograma, što bi u ovom slučaju bilo 6. Onda se nastavljam hraniti relativno normalno. Sve u manjim količinama i izbjegavajući zločeste masnoće, uz naravno puuno voća.

E sada da ja nisam luda, pokazuje i oskarovka Charlize Theron (barem se nadam, jer sam u suprotnom munjena u PM) koja je na pitanje, kako ste smršali poslije fila Monster rekla: Pa prestala sam jesti. Nakon čega je bila meta pro-ovo, anti-ono organizacija.

Na današnjem meniju su mi 3 (supene) kašike graha, kriška hljeba i voća koliko mogu pojesti.

Ovim putem apelujem na sve one koji imaju magazin sa slikom Mirne Berend da je skeniraju i postave na blog, web stranicu... Nevjerovatno je koliko ljudi dogoogla do mene tražeći sliku ove gospođe. Ah da... bilo bi fino kada bi gospođa Berend na toj slici bila gola, jer je uglavnom traže u tom obliku. Kako su do sada dolazili do mene?! Plastifikus je nakada davno u jednom komentaru napisao njeno ime i od tada ovaj blog (a vjerujem i mnoge druge) pohode obožavoci Mirne Berend. Nisam znala da je tako popularna. Možda sam je vidjela par puta na TV-u.

Dakle još jednom apleujem na blogere, postavite sliku Mirne Berenda da trud surfera ne bi bio uzaludan.

Ovih dana sam nešto u down modu. Osjećam se pravo usamljeno. Ako ću kriviti nekoga za svoje trenutno stanje onda je to moj posao. Dakle, ja radim od kuće. Mislila sam da je to velika prednost, ali kako vrijeme odmiče, sve više shvatam da nije.

Da ne bude zablude... ima to svojih prednosti. Recimo za vrijeme ljetnih vrućina mogla sam sjediti i raditi u donjem vešu. Nema te firme koja ima toliko Casual Fridays-a, naravno ako izuzmem striptiz barove. Živim u blizini jedne fine kafanice i redovno sam mogla u bašticu sa nekim da popijem kafu. Ali sada je došla zima i imam osjećaj da ne izlazim iz kuće, samo jedem i debljam se.

Prednosti što se tiče zime su... ne moraš izaći iz kuće. Sarajevske zime su crnjak veliki, pogotovo kada si prinuđen da se koristiš sredstvima javnog prijevoza.

Sa druge strane, ovako nema dinamike. Ranije sam radila na dosta dinamičnijim mjestima. Nisam baš people person, zna mi jezik biti predugačak, ali mi nedostaje interakcija sa ljudima. Zna mi se desiti da se probudim sjednem za računar, pijem kafu i ne progovorim ni riječi prije 3-4 sata poslije podne. Oni koji me znaju shvatili bi kako je to stvarno alarmantno stanje. Razmišljala sam o promjeni posla, mislim... još uvijek razmišljam, ali mi se ovaj jako sviđa. A i nije baš lako naći novi posao sa koji bi radila sa zadovoljstvom kao ovaj. Jebena dilema.

I feel Blu.

Jučer mi je u posjeti bio stric. Taj stric se jaaako naljutio na mene jer mu nisam javila da je baba umrla, jer kao on bi došao na sahranu. I danas su došli na instituciju koja se zove žalost. Od kako je ušao na vrata, počeo mi je nabijati na nos kako ga se nisam sjetila, kako nije lijepo sa moje stran što ga nisam obavijestila o babinoj smrti. E sada, možda bi bio u pravu da nema jedne činjenice. Mi u ovom stanu živimo 20 godina. Oni od nas žive 20 Km i jučer su mi prvi put ušli u kuću.

I hajde, završilo se to peglanje oko sahrane. I sada počinje epopeja o hvaljenju njegove djece. Oni su onaj tip ljudi koji će reći, i mi imamo isto govno samo naše bolje miriše.

Pitanje strica: Puši li Leeloo?
Moja mama: Puši ali ne kada sjedi sa nama.
Stric: Moja Vesna (ima 35 godina i živi u Austriji) ne puši. Sva su naša djeca takva.
Ja: Kako ne puši kad puši. Neko veče sam na cahtu pričala s njom i baš mi priča kako su tamo cigare skupe, pa joj vi pošaljete nekada. (evo ti ga na!)
Stric: (Potpuno ignoriše ono što sam rekla) Jel' to preko konfjutera?
Ja: Da.
Stric: Moja Vesna ima onaj veliki. Ima neka kutija i ekran, k'o TV.
Ja: I ja imam isti.
Stric: Eto da samo vidiš kakav stan ima naša Vesna u Makarskoj. (pa sad nabraja... ima klimu, ovo, ono...)
Ja: E moj striko, ja vesnu nisam vidjela 16 godina, nit me kad zvala da dođem da vidim to velelepno zdanje od stana, niti je ikada ušla u ovu kuću... tako da meni taj stan ništa ne znači.

Onda je taj isti stric, koji je nacionalista mrtvi počeo meni objašnjavati kako je meni loše što živim među muslimanima. Hajde tu sam šutila, ali poče priča balija ovo, balija ono, balija vako...

Ja: Dragi moj striko, kad si u ovoj kući termin balija nećeš koristiti. To je ružno i bezobrazno.
Stric: Ma ne znaš ti šta znači balija. Nije to pogrdno ime. Ustvari balija je nastalo od imena jednog plemena koje se zvalo bali i koji su pomagali ljudima. Zato niko ne bi trebao da se ljuti kada ga neko zovne balija. To je dobročinitelj....
Ja: (Kolutam očima i ne mogu da vjerujem. Pokušvam da se ne ugušim zalogajem koji sam stavila u usta) To je glupost, balija je pogrdan naziv i nemoj da pričaš bezveze.
Stric: To je meni moj zet objasnio... znaš, on ima završen fakultet.
Ja: Kakve to veze ima... I ja ću za par mjeseci završiti fakultet. I moje je barem priznat, a fakultet tvoga zeta niko ne priznaje. Šta danas može raditi osoba koja je završila marksizam?!
Stric: Ma pazi šta ti kažem, balija je naziv za nekog dobročinitelja.
Ja: Pa onda ti neće smetati da ja tebe zovem balijom?!
Stric: (Šok)
Ja: Ti nikoga ne zoveš balijom da bi nešto lijepo rekao o njemu, nego da bi ponizio i uvrijedio osobu o kojoj govoriš. Zato, dok si u ovoj kući nećeš nazivati nikoga balijom.

Sjedili su kod nas još dugo. Prepričavali nam šta ostatak familije govori o nama... o mom tati posebno. Naslađivali se našim reakcijama. Da čak je mene pitao...

- Je li istina da ćeš se udati za b... muslimana.
- Boli te briga, a i sve one kojima ćeš ispričati sve ovo što sam ti danas rekla.

Ustala sam iz dnevnog boravka i učitala si nasilnu igru sa mnogo ubijanja. Moram priznati da me malo opustilo. Otišli su, a ja se nisam pozdravila s njima. Mislila sam da će mi mama prigovarati za sve što sam rekla, ali kad smo počeli raspremati stol reče:
Daleko im kuća od moje bila.

U zadnj vrijeme sam bila u nekom čudnom stanju, tako da sam zaboravila napisati jednu zahvalnicu. Čak se i malo stidim zbog toga.

Sjećate se Ćire i moga očaja vezanog za njega?! E ta kriza je riješena i to uz pomoć bloga i jedne dobre osobe koja se zove Lamp. Već sam izgubila nadu da ću naći taj mali kablićak, na mail mi se javio gospodin Lamp (nisam saznala puno ime) sa radosnom viješću. On ima taj kabl. I poslije 2 dana pregovaranja (ne oko cijene, nego oko tipa kabla :) dala sam mu svoju adresu i mali Ćiro je doputovao da Sarajeva čak iz Holandije.

I zato ti dragi Lamp zahvaljujem.

Ne mogu opisati koliko me taj čin obradovao.

PS. Stigao je u onoj bubble wrap koverti, koja je poslužila za smirivanje živaca u stresnim trenucima.