Danas, dok sam bezbrižno trunila o gumenim čizmama, uspjela sam zapaliti kuhinju. Dobro, ne kuhinju nego rernu. Ali da kernem redom.
Bliži se Božić. Ovih dana u mojoj kući vlada euforija spremanja svega i svačega. Ja imam jedan mali pred praznični hobi. Pravim neke male ukrase od gline, pa ih onda obojimi, lakiram te pokačim po svojoj sobi. Kako sam u poslijednje vrijeme u stisci, to tek sam jutros napravila. E sada kako mi je to bilo mrsko čekati da se to osuši, ja sam to poslagala na jedan karton gurnula u rernu. Orginalni plan je bio da stavim 5 minuta na 300 stepeni, a onda smanjim na 50. Onda sam sjela da pišem blog.
I tako sam ja trabunjala o gumenjacima kad osjetih... kao da papir gori. Pogledam u pepeljaru da se nije papirić zapalio. Kad ono nije. "Mora da je ušlo nešto s vana". S tom mišlju nastavih ja pisati svoj blog.
Kad me počeo peckati dim za oči u glavi zazvoni protivpožarni alarm. Pritisnuh tipku "Objavi post" i odjurih ka kuhinji. Kad tamo me dočeka gusti dim. Otvorih vrata rerne, a od tamo suknu plamen. Šta se desilo... Karton se naravno zapalio. Nikad nisam znala da se može nešto zapaliti u električnoj rerni. How stupi of me... Enivejz... Kako ja, za razliku od savjesnih građana, nemam aparat za gašenje zgrabih šerpu, napunih je vodom i sasuh u rernu. Jenostavno katastrofa. O čišćenju tog nereda neću ni pričati jer me baca u depresiju. Potisnuću ga negdje u podsvijest i detaljno to raspraviti sa psihologom za 20-ak godina.
Stan još uvijek smrdi na dim. Postavila sam strateški 2 aroma lampe, ali ne pomaže baš.
I da, figurice su se uspješno osušile, iako sam ih polila vodom.
|
