Ovih dana sam nešto u down modu. Osjećam se pravo usamljeno. Ako ću kriviti nekoga za svoje trenutno stanje onda je to moj posao. Dakle, ja radim od kuće. Mislila sam da je to velika prednost, ali kako vrijeme odmiče, sve više shvatam da nije.
Da ne bude zablude... ima to svojih prednosti. Recimo za vrijeme ljetnih vrućina mogla sam sjediti i raditi u donjem vešu. Nema te firme koja ima toliko Casual Fridays-a, naravno ako izuzmem striptiz barove. Živim u blizini jedne fine kafanice i redovno sam mogla u bašticu sa nekim da popijem kafu. Ali sada je došla zima i imam osjećaj da ne izlazim iz kuće, samo jedem i debljam se.
Prednosti što se tiče zime su... ne moraš izaći iz kuće. Sarajevske zime su crnjak veliki, pogotovo kada si prinuđen da se koristiš sredstvima javnog prijevoza.
Sa druge strane, ovako nema dinamike. Ranije sam radila na dosta dinamičnijim mjestima. Nisam baš people person, zna mi jezik biti predugačak, ali mi nedostaje interakcija sa ljudima. Zna mi se desiti da se probudim sjednem za računar, pijem kafu i ne progovorim ni riječi prije 3-4 sata poslije podne. Oni koji me znaju shvatili bi kako je to stvarno alarmantno stanje. Razmišljala sam o promjeni posla, mislim... još uvijek razmišljam, ali mi se ovaj jako sviđa. A i nije baš lako naći novi posao sa koji bi radila sa zadovoljstvom kao ovaj. Jebena dilema.
I feel Blu.
|
