Prvu vijest koju sam jutros pročitala je bila ona o smrti Yassera Arafata. Moram priznati da me pogodila, da me jako rastužila. Mada sam znala da će umrijeti čim su Izraelci rekli da će mu dopustiti da se vrati u Ramallahu, gdje su ga držali u zarobljeništvu skoro 3 godine.
Svaki Palestinski samoubilački napad sam sa osudom propratila, jer neopravdavam trerorizam kao sredstvo ratovanja, ali sam uvjiek suosjećala sa Palestinskim narodom. U neku ruku znam kako im je, znam kako je to kada ti neko zemlju oduzima i kako je to kada te napada naadmoćniji neprijatelj.
1993. mislilo se da je napokon završen taj dugi i krvavi sukob. Arafat, Yitzhak Rabin i Shimon Peres su podijelili Nobelovu nagradu za mir. 1995. atentatom na Rabina sukobi su ponovo počeli.
Neki dan je obilježena godišnjica rušenja Berlinskog zida. Nisam mogla vjerovati kada je isti takav, zid podjele počeo rasti na Bliskom istoku.
Čudni su mi postupci naroda, koji je preživjeto tragediju holokausta, koji znaju kako je to biti proganjan i ubijan. Jednostavno ne mogu da shvatim.
Ali kao što bi moja prijateljica, vječni optimista rekla: "Ko zna zašto je sve ovo dobro?!".
Nadam se da će izaći na dobro. Dođavola, do kada će se ljudi ubijati zbog komada zemlje :(
|
