I evo me tu sam. Ne spava mi se nikako. Danas sam imala jedan smor dan. Baš onako bezveze.
Probudila sam se sa mamurlukom, malo sam radila. Otišla fakultet. Iznervirala se... mrzim onaj fakultet, mrzim profesore koji sve rade osim svog posla.
Došla sam kući malo radila. Pokušala uganjati nekoga za neku kafu. Nisam uspjela. Legla sam da gledam TV i zaspala. Probudila sam se 3 sata kasnija, tačnije u 9 sati. Onda me iznervirao posao. I šta sad da se radi?!
Nija kao da nemam posla, imam i to preko glave, ali jednostavno mi se ne radi... nemam volje.
Opet prolazim kroz malo teži period. Dođavola, hoće li to ikada proći... Treba mi posao, ali normalno plaćen posao. Da znam... svaki mjesec ću dobiti platu i da znam na šta mogu računati. Tako bi htjela više da započnem sa pravim životom. Ponekad se osjećam kao parazit. Imam osjećaj da sam mjesecima na nekom čekanju... čekam da se nešto desi... i čekam, i čekam...
Možda je problem u mom čekanju, ali ne znam na koju stranu da krenem. Fali mi neki putokaz.
Jučer sam sjedila u trolejbusu i vidjela sam jednog prijatelja iz osnovne škole. Nekada sam bila zaljubljena u njega praaaavo. Ušao je u trolu sa curicom od 3 godine. Izgledao je tako odraslo, pravi čovjek. Uvije se sjebem nekako kada vidim neke od starih školski prijatelja koji imaju život... nekakav. Ne kažem da je njihov bolji od moga... ali trenutno sam In the Limbo . Imam osjećaj da sam zapela u vremenu. Imala sam toliko planova, ali mi sve to izgleda tako nedostižno.
|
