Volim gledati skijanje. Moglo bi se reći da uživam u tome. Eto, sinoć sam gledala Super-G i grozan pad Kanađanina Vincenta Lavoiea. Pao je pri brzino od približni 110 Km/h. Moj dragi je to prokomentarisao ovako:
Ljudsko tijelo nije napravljeno da ide tolikom brzinom.
Navelo me to da razmišljam o vrhunskom sportu i vrhunskim sportistima. Preksinoć sam gledala na Novoj TV slalom. Ne znam ko su komentatori bili... mislim da je jedan iz skijaškog saveza. Janica je pobijedila, a on se čitavo vrijeme zahvaljivao timu liječnika, fizeoterapeuta... Čovječe, to je čitav kontingent ljudi.
Bavljenje vrhunskim sportom je opasno. Imam osjećaj da se sportisti pretvaraju u robote sa svojim timom mehaničara. Neki od skijača idu u aerodinamičke tunele da bi našli položaj u kojem su najbrži. Možda je to zato što ja ne mogu shvatiti zašto se neko opet i opet vraća tom sportu koji mu je prouzrokovao toliko povreda, toliko operacija i patnje. Mora da je to neki jeben adrenalin ili ludost čista.
Citius, altius, fortius
Do kada? Koja je granica ljudske snage?! Do kada će atletičari trčati brže, skakati više... Istina... u ljudskoj prirodi je da "pomjera letvicu visočije", ali na uštrb čega?! Zdravlja ili čak egzistencije. Poznato je da unatoč rigoroznim kontrolama sve je više atletičara koji uzimaju nedozvoljena sredstva iako znaju da postoji kontrola. Je li sve to u glavi?
Čovjek je čudna biljka.
