fotografije koje dodirujem prstima doimaju se poput graha bačenog na stol, pred kojim gatara postaje zavedena, pa preuveličava značaj,
mislim da i sama preuveličavam što bi moglo značiti koje lice,
ponekad izgleda pun ljubavi,ponekad ravnodušan,čak i grub,
povlačim se,
naglo guram fotografiju ispod cijelog bunta,
nekih se parodija ne želim sjetiti,
uzalud,
baš taj manjak želje izvlači na površinu sve detalje, ostajem zapanjena po ne znam koji put jačinom naše svijesti, koja baš u inat nama pamti ono što želimo zaboraviti, a ono što želimo prizvati zakopa poput blaga

nekad smo svi zajedno ručali u jesenje žutom tonu boravka
kod djeda i bake,
nedjeljom je zrak mirisao na vječnost,
u juhi su se nazirali rezanci koje sam nazivala žnirancima, zamišljala sam da su patljučicama odrezali duge kose, i da sad one plivaju u tanjuru,
svejedno sam juhu morala pojesti,mrštila se, ne mrštila,
svijet je bio velik, i ta soba, i stol ispod kojeg sam se zavlačila kako bih
upotpunila nedjeljnu harmoniju, ispod stola je bio moj svijet,
ispočetka su me nagovarali da izađem, ali moja ljupka tvrdoglavost ih je s vremenom razuvjerila,voljela sam šarati stol, s unutrašnje strane,
tamo gdje nitko ne bi vidio, crtala sam sebe, ljude, šarenilo, ali crtala sam i boga,
taj moj bog, vidjela sam ga prije par dana kad smo stari stol otputili na tavan, bio je crvene boje, nije imao oči, usta, nos, bio je nacrtan u obliku oblaka, u kojem je pisalo bog,
danas mi je pred oči stigla jedna takva nedjelja, kao da se odvija baš sad, kao da sam sad ona djevojčica ispod stola, svojeglava i bezbrižna s mnogo pitanja, to se jedino nije promijenilo, pitanja upućena izmišljenom slušatelju...

upoznale smo ga kraj obale, dok je pjevao na jednoj terasi, pa se to kasnije pretvorilo u konstantni susret,
frendice nikad nisu čule za njega, meni se to tad činilo jako smiješnim,
a ja sam im rekla, pa haj'd, čemu se pretvarati, i tako smo mi plesale, prije pravog izlaska van, na koncertima Mire, publika je obično bila onako suzdržana,a mi smo rasturile, rado sam bila ona koja podiže atmosferu,ona koja će učiniti sve što drugi ne očekuju, tako je započela faza s Mirom, koja je uvijek negdje ostala.kasnije sam ga sretala,ovdje doma,skoro pa smo i susjedi,i uvijek su i sara i on jako pričljivi,onako luckasti.jako dragi.

o nekim mojim dječacima razmišljam s receptom s čašice vrhnja brenda dukat,dok pečem kiflice,
jednom ću sanjati ovo popodne, jednom dok ću imati premalo sjećanja uz nečije tijelo,onda kad više neću biti slobodna kao u ovom zanosnom broju nanizanih dana, ponedjeljak-nedjela u krug,
možda će biti subota, ili neki drugi dan,možda me probudi miris napuhnutog tijesta, i kave što izmijenjuju redoslijed koraka,
kuhinja,soba,soba kuhinja,
uputim tu i tamo koji varljiv pogled kroz prozor,samo da razbijem kontinuiranu sjetu, voljela bih nekog od njih vidjeti danas kraj sebe,kako jede moje kiflice, kako se smije i odlazi, odlazi sit,
neki od mojih dječaka,možda i njih sve, jednog po jednog, s njihovim mekim obrazima, a onda opet, gdje bi se svi oni natisnuli u ovaj prostor moga života, kad ni sama nisam sigurna koliko je prostora ostalo,
subota je, dan u kojem pjesnikinja igra ulogu domaćice

Što misle ljudi kad nestane ljubav
kad nalijepi poštansku marku na novu adresu
kad ne ostane ništa osim dvije tri četiri ili nešto više uspomena
što sa svim onim srećama pažljivo češljanim u
frizerskim salonima
kad smo se gledali u ogledalo
( i ti i ja i svi ovi prevareni ljudi )
namigivali odrazu što iskri oči
što plamti usne
što misle sve te žene
svi ti muškarci
dječjih suza
što kad ih mirisi ostave zatočene u nekim
skrovitim sobama
same i radoznale
bez vidljivog startanja
što ljudi misle
kad sve ostane prazno
kad zure u kartonske kutije svojih dana
kad ostane tišina oko zglobova
i neka usna zaogrnuta grčem

Proljeće je zavezalo mašnu oko nepravda, da bi ih mogla promatrati kao nešto prihvatljivo, kao nešto što nije konačno, iz svakog prezira, izađem golih ruku, iz tog pakla ne ponesem sa sobom gorčinu, jačam.
Još uvijek sam poput nježne mladice, iako sam u dvadeset petoj godini života, svako novo nadanje, povlači me natrag u zemlju, no svaka nova istina me tjera van.
Proljeće i ja smo dosegli vrhunac.
Nedostatak vremena i volje hranimo bezbrojnim šalicama kave,
čini se da čistimo sav alkohol skriven u zakutcima polova.
Onaj jedan koji se hrani ushićenjem,plesanjem po stolovima,krajnjom euforijom, i onaj drugi čista suprotnost, suze, jad i ribanje pod tušem, nakon povratka kući.
Dovodimo u kaos naš polovično raspoređen namještaj od spoznaja.
Čovjeku u meni trebaju stoljeća da dosegne balans koji bi mogao smiriti sve grube stvarnosti kroz protok bivanja.
Kriza je, no u meni sve dobiva ljepšu notu.

Dugi noćni koraci.

( Od kave do kave postoji samo rečenični kolaps, sudaranje svjetova, brisanje dokaza, materijalizacija misli, samo jedan klik određenog slova,trenutačni porodi,bez posteljice i plodne vode.)

Što se sve odvija između malih pauza stvaranja lika?
Pitanja poput kobasica obješenih u mesnici.
Promatraš ih rezervirano, ali s dozom gladi, zamišljaš kako su pečene, ili kuhane sasvim ugodne tvome želucu.
A malo ti se gadi.
Onako kao što se može gaditi sirovost mesa.
Vidiš očnjake, noževe, krv.
Pa udahneš zrak, otvoriš širom oči, svako ubojstvo je novo stanje uma.
Ispočetka postaješ vlastita žrtva, ona koja postaješ kad kreneš svojim duševnim stanjem.
Kad odbaciš strah od nemogućih spoznaja.

Može li lik oživjeti?
Zavesti me, oboriti, obljubiti, dati mi smisao za život?
Likovi su samo likovi,zgusnute riječi u noćno doba,koje izlaze iz svojih okvira.
Boriš se za njih, u njima, van njih, unutar sebe.
Uvijek pobjede.
Ti uvijek gubiš, ono što si želio postići, ostaje nedorečeno, oni sami biraju svoju odjeću.
Tvoju smrt.


Tišina spava,promatram je kako se obilježila mrakom,rastvaram ruke,pokušavam je zagrliti umjesto hladnoće, ništa ne dolazi, ne odlazi.
Trenuci se izvijaju, prave se važni, udaraju me ispod brade, samo ponosno uzdižem glavu ispočetka, ovakav niz u nizu je svakodnevna gesta jednog životnog puta.
Krećem na mjestu,tu se uvijek nastavlja budućnost, na smrtištu jedne prošlosti.

Lik me obavija sobom, zaspivam poput ničije zemlje, neodređena, bez granica, bez težine.
Lik me otima svijetu.
Lik me grize svojim nepostojanjem.
Navlači mi jutro oko očiju, pa ostavlja samu.
Putuje novim stranicama bijeline.
Sam sebi krči put.

u ovom se trenutku toliko toga čini
nemoguće
upravo nametnuto
tko je to bio u meni
u ne tako davnoj prošlosti
tko je sklanjao glazbu u neke zakutke mog uma
pa sad nailaze kao halucinacije
padam kroz modru još uvijek
samo što se izmijenila temeljna jezgra
pjesnikinja u meni
tada je poricala svoj početak
kao da je namjerno padala u svoje vlastite korake

noćni ostaci se smiješe
ovako u mraku osjećam ih kako se skrivaju u moju kosu
proljeće kuca u bilu što se spustilo na parket
kroz glavu mi prolazi neko drugo vrijeme
chemical brothers s hey girl hey boy
bježim s mjesta tragedije
spavam na dnu očnih iskrenja
to nikad nisam bila ja
samo verzija jedne zamisli

izbjegavam krive gutljaje, kočim se pred udah zraka,
miris zapinje oko mojih prstiju, odmičem tvoj stisak slabosti
tonemo zajedno prema novoj stranici papira,
poznaješ sve ono što se neće moći ispraviti

Dobar dan,udaram glavom o zid,dobru noć nam želim,
ovako klizeći stižem,negdje pripadam,
komadi mojih uzaludnosti nižu se na špagi
poput dugih repova
za mnom poput trule,isprebijane crkotine
amen,aleluja,
tko će me otkupiti iz ove tamnice u koju sam
ukliznula poput vode u odvod
jedan,dva,tri
svi što govore, šute i zaboravljaju
a ja se ledim i u proljeće

Zvijeri u uspravnom hodu odjevene skaču
ritaju se
udaraju
sjedim ispod stola s dvije godine prepune plača
toliko se nakupilo suza u čajnu šalicu
otopljeni snijeg smije se s krova katedrale
ništa što stavljam u usta nema okus po živosti
sve mrtvo slano kiselo ljuto slatko odaje kosti spaljene
spuštene u zemlju
i gnjilo meso
povraćam dugo ostatke alkohola u želucu
noćne dame mi se smiju kroz prozorsko okno moje osjetljivosti
preprodala sam svoje vlastite budućnosti nekim nepoznatim muškarcima
što bi me dotakli al im uzmičem
moje pravo na ljubav kao da je odaslano nekoj budućoj verziji moga ja
u kojoj neću biti složena s ovim detaljima svijesti
sama se koprcam ispod parketa
gmižem prema tlu
a tijelo je sve više u rastu
kao da želi zaplesati s vrhom križa jedne uzaludne molitve
skližem se prema vlastitoj očnoj duplji dok se podižem rukama
četveronoške se dajem njegovom krilu
a on nestaje nestaje gubi se
prazni svoje krilo u moje neotkrivene kanale

Moskovski dani prepuni dima, osakaćenih cigareta,izgrižeih usana, spleen koji se širi ulicama dok lebdim,
čujem samo sebe, hladoća, jeza koja grije okove mog rasta.
Zaboravljam uvijek ispočetka gdje koračam.Svaki novi korak novo more.
Tonemo u blistavoj terasi snova.
Smijem se.
Sva lica koja sudaram s vlastitim nadanjem okačenim umjesto šminke postaju poput golih anđela.
Kipovi me susreću na uglovima. Zurim dugo, kao da nikad nisam gledala, ne prije ovog puta.
U sebi osjećam nesigurnost od same sebe.
Ništa što je sada neće potrajati. Zarezalo me duboko u bedro, tamo osjećam svoju ženstvenost.
Napokon sjedam.Promatram konobara koji odmjerenim kretanjama leti među čekateljima, svi mi čekamo to nešto, komad hrane, komad pića, komad sreće.
Čekanje me čeka u kutu.Čekanje uvijek čeka ljude.
Izjednačenje nije ljudska vrlina.
Vidim sve što mi govore vlastiti impulsi.
Bojim se vlastite hrabrosti, ona izdaje nas. Mene i mirniju varijantu moje budućnosti.
Zato pijemo muški, s nogu, zadignutu suknju spuštam na glavu.
Samo rijetki se znaju sakriti na bok vječnosti.
Ušivam se u vlastitoj biti.
Dugi su nizovi grada kojim putujem, još su dulje uspomene koje zatežu nit konca poput ruku kirurga.

Moj temperament je usklađen mojoj kosi,njih dvoje kao da prkose meni samoj,a ova kiša,o Bože,o ovaj današnji dan,kad osjećam ljubav pod jagodicama prstiju,a sve nešto vrišti,spasi se,pođi u svijet,ne vraćaj se,a ja, o kako ja volim tonuti sobom,u svom crnom i magičnom moru pronaći nove smjerove...dajem se...tako se bespogovorno dajem...