Moskovski dani prepuni dima, osakaćenih cigareta,izgrižeih usana, spleen koji se širi ulicama dok lebdim,
čujem samo sebe, hladoća, jeza koja grije okove mog rasta.
Zaboravljam uvijek ispočetka gdje koračam.Svaki novi korak novo more.
Tonemo u blistavoj terasi snova.
Smijem se.
Sva lica koja sudaram s vlastitim nadanjem okačenim umjesto šminke postaju poput golih anđela.
Kipovi me susreću na uglovima. Zurim dugo, kao da nikad nisam gledala, ne prije ovog puta.
U sebi osjećam nesigurnost od same sebe.
Ništa što je sada neće potrajati. Zarezalo me duboko u bedro, tamo osjećam svoju ženstvenost.
Napokon sjedam.Promatram konobara koji odmjerenim kretanjama leti među čekateljima, svi mi čekamo to nešto, komad hrane, komad pića, komad sreće.
Čekanje me čeka u kutu.Čekanje uvijek čeka ljude.
Izjednačenje nije ljudska vrlina.
Vidim sve što mi govore vlastiti impulsi.
Bojim se vlastite hrabrosti, ona izdaje nas. Mene i mirniju varijantu moje budućnosti.
Zato pijemo muški, s nogu, zadignutu suknju spuštam na glavu.
Samo rijetki se znaju sakriti na bok vječnosti.
Ušivam se u vlastitoj biti.
Dugi su nizovi grada kojim putujem, još su dulje uspomene koje zatežu nit konca poput ruku kirurga.