Pod tvojim prstima u proljeće tonem
mirišeš na tulipane što rastu iz mog srca
zastranila sam onokraj vječnosti
tamo se još igraju moja tamna lica
duboke urezane rane
malo krvave
tek usput da izmame
zvijeri iz svojih duplji
i smijeh se smije u toj odškrinutoj zemlji
jednom sam sigurno negdje bila alisa
djevojčica koja sanja život
a živi san
ili sasvim običan život u životu sanja u snu
nešto je negdje sasvim krenulo u krivo
krvotok je izmijenio smjer
pumpe su izrasle u nogama
pa ja eto sada pred tvojim najboljim godinama
glumim dijete a već sam neka sasvim zrela žena
ona koju nećeš ispljunuti poput prežvakanog duhana
jer je nećeš moći prstima strpati
ugurati poput dječaka u usta
negdje si se raspuknuo poput vuka od lovčeva noža
i napuhan ploviš ususret mojim kandžama

Žena u ljubavi vadi stare stvari iz ormara
komada uspomene što su je nekad grijale oko vrata
dok njega još nije bilo tu
dok još nije bilo sunca
ovakvog žilavog sunca na prozoru njene duše
žena u ljubavi poput mene
briše teške prašine s polica htjenja
i navlači na sebe veliko da
a onda se zaplete u nebesku postelju
da tamo provede dane
mjesece
godine
i dok oko nje neki vlakovi prolaze
tračnice dok iskaču iz zemlje
u nju se ponovno uvuče sumnja
pa zakuca o novu tvornicu besmisla
tek onako iz neke dječačke razumnosti
i proda se ponovno
proda se sebi
u ponedjeljak se ponovno spremaju stvari
natrag na svoje mjesto
vjenčani prsten se pomiče dublje u srce
koraci trguju novim mjestima
tamo gdje bi možda mogao biti
njen novi početak
u kojem je sve puno
sebe-nas

To nema veze
s tvojim velikim toplim srcem ljubavi
koraci se raspadaju
opravdavaju svoj bijeg
koliko me možeš voljeti
istom mjerom ja ti moram uzmicati
ne govori o putovanjima u kojima nećemo sastaviti usne
niti o domu u kojem se neće odvijati ljubomorna scena
jer uvijek zašto postoji na grkljanu obješeno
a oko utrobe zato vrišti
neka se raspadaju koraci
i smisao neka se okameni o vješalicu razuma
samo me progutaj pogledom
u šutnji zablistaj
-tu se začinjemo poezija i ja-

Mojoj ljubavi dajem zeleno
okrznuta šetnjama u kojima me vodi za ruku
a dotiče šuštavo lišće
žena u meni se smije
likuje
vjeruje da vodi tu nježnu perfidnu igru
a na kraju oko lica pojavljuju se
sročene suze
od one iste duše u kojoj su
svjetovi što plamte pod jezicima višeg smisla
mojoj ljubavi dajem zeleno
i sve ostale boje
jer se ne poznajemo još
jer me ne vidi u mom sjaju
a zato sam
reći ću vam
ponizno priznati
kriva sama
kad žena poput mene voli
zatvara vrata
uvijek samo u ove oči tone
da bi prevari bila nedohvatna