Žena u ljubavi vadi stare stvari iz ormara
komada uspomene što su je nekad grijale oko vrata
dok njega još nije bilo tu
dok još nije bilo sunca
ovakvog žilavog sunca na prozoru njene duše
žena u ljubavi poput mene
briše teške prašine s polica htjenja
i navlači na sebe veliko da
a onda se zaplete u nebesku postelju
da tamo provede dane
mjesece
godine
i dok oko nje neki vlakovi prolaze
tračnice dok iskaču iz zemlje
u nju se ponovno uvuče sumnja
pa zakuca o novu tvornicu besmisla
tek onako iz neke dječačke razumnosti
i proda se ponovno
proda se sebi
u ponedjeljak se ponovno spremaju stvari
natrag na svoje mjesto
vjenčani prsten se pomiče dublje u srce
koraci trguju novim mjestima
tamo gdje bi možda mogao biti
njen novi početak
u kojem je sve puno
sebe-nas