Dugi noćni koraci.

( Od kave do kave postoji samo rečenični kolaps, sudaranje svjetova, brisanje dokaza, materijalizacija misli, samo jedan klik određenog slova,trenutačni porodi,bez posteljice i plodne vode.)

Što se sve odvija između malih pauza stvaranja lika?
Pitanja poput kobasica obješenih u mesnici.
Promatraš ih rezervirano, ali s dozom gladi, zamišljaš kako su pečene, ili kuhane sasvim ugodne tvome želucu.
A malo ti se gadi.
Onako kao što se može gaditi sirovost mesa.
Vidiš očnjake, noževe, krv.
Pa udahneš zrak, otvoriš širom oči, svako ubojstvo je novo stanje uma.
Ispočetka postaješ vlastita žrtva, ona koja postaješ kad kreneš svojim duševnim stanjem.
Kad odbaciš strah od nemogućih spoznaja.

Može li lik oživjeti?
Zavesti me, oboriti, obljubiti, dati mi smisao za život?
Likovi su samo likovi,zgusnute riječi u noćno doba,koje izlaze iz svojih okvira.
Boriš se za njih, u njima, van njih, unutar sebe.
Uvijek pobjede.
Ti uvijek gubiš, ono što si želio postići, ostaje nedorečeno, oni sami biraju svoju odjeću.
Tvoju smrt.


Tišina spava,promatram je kako se obilježila mrakom,rastvaram ruke,pokušavam je zagrliti umjesto hladnoće, ništa ne dolazi, ne odlazi.
Trenuci se izvijaju, prave se važni, udaraju me ispod brade, samo ponosno uzdižem glavu ispočetka, ovakav niz u nizu je svakodnevna gesta jednog životnog puta.
Krećem na mjestu,tu se uvijek nastavlja budućnost, na smrtištu jedne prošlosti.

Lik me obavija sobom, zaspivam poput ničije zemlje, neodređena, bez granica, bez težine.
Lik me otima svijetu.
Lik me grize svojim nepostojanjem.
Navlači mi jutro oko očiju, pa ostavlja samu.
Putuje novim stranicama bijeline.
Sam sebi krči put.