Proljeće je zavezalo mašnu oko nepravda, da bi ih mogla promatrati kao nešto prihvatljivo, kao nešto što nije konačno, iz svakog prezira, izađem golih ruku, iz tog pakla ne ponesem sa sobom gorčinu, jačam.
Još uvijek sam poput nježne mladice, iako sam u dvadeset petoj godini života, svako novo nadanje, povlači me natrag u zemlju, no svaka nova istina me tjera van.
Proljeće i ja smo dosegli vrhunac.
Nedostatak vremena i volje hranimo bezbrojnim šalicama kave,
čini se da čistimo sav alkohol skriven u zakutcima polova.
Onaj jedan koji se hrani ushićenjem,plesanjem po stolovima,krajnjom euforijom, i onaj drugi čista suprotnost, suze, jad i ribanje pod tušem, nakon povratka kući.
Dovodimo u kaos naš polovično raspoređen namještaj od spoznaja.
Čovjeku u meni trebaju stoljeća da dosegne balans koji bi mogao smiriti sve grube stvarnosti kroz protok bivanja.
Kriza je, no u meni sve dobiva ljepšu notu.