Zvijeri u uspravnom hodu odjevene skaču
ritaju se
udaraju
sjedim ispod stola s dvije godine prepune plača
toliko se nakupilo suza u čajnu šalicu
otopljeni snijeg smije se s krova katedrale
ništa što stavljam u usta nema okus po živosti
sve mrtvo slano kiselo ljuto slatko odaje kosti spaljene
spuštene u zemlju
i gnjilo meso
povraćam dugo ostatke alkohola u želucu
noćne dame mi se smiju kroz prozorsko okno moje osjetljivosti
preprodala sam svoje vlastite budućnosti nekim nepoznatim muškarcima
što bi me dotakli al im uzmičem
moje pravo na ljubav kao da je odaslano nekoj budućoj verziji moga ja
u kojoj neću biti složena s ovim detaljima svijesti
sama se koprcam ispod parketa
gmižem prema tlu
a tijelo je sve više u rastu
kao da želi zaplesati s vrhom križa jedne uzaludne molitve
skližem se prema vlastitoj očnoj duplji dok se podižem rukama
četveronoške se dajem njegovom krilu
a on nestaje nestaje gubi se
prazni svoje krilo u moje neotkrivene kanale