nekad smo svi zajedno ručali u jesenje žutom tonu boravka
kod djeda i bake,
nedjeljom je zrak mirisao na vječnost,
u juhi su se nazirali rezanci koje sam nazivala žnirancima, zamišljala sam da su patljučicama odrezali duge kose, i da sad one plivaju u tanjuru,
svejedno sam juhu morala pojesti,mrštila se, ne mrštila,
svijet je bio velik, i ta soba, i stol ispod kojeg sam se zavlačila kako bih
upotpunila nedjeljnu harmoniju, ispod stola je bio moj svijet,
ispočetka su me nagovarali da izađem, ali moja ljupka tvrdoglavost ih je s vremenom razuvjerila,voljela sam šarati stol, s unutrašnje strane,
tamo gdje nitko ne bi vidio, crtala sam sebe, ljude, šarenilo, ali crtala sam i boga,
taj moj bog, vidjela sam ga prije par dana kad smo stari stol otputili na tavan, bio je crvene boje, nije imao oči, usta, nos, bio je nacrtan u obliku oblaka, u kojem je pisalo bog,
danas mi je pred oči stigla jedna takva nedjelja, kao da se odvija baš sad, kao da sam sad ona djevojčica ispod stola, svojeglava i bezbrižna s mnogo pitanja, to se jedino nije promijenilo, pitanja upućena izmišljenom slušatelju...
Post je objavljen 26.04.2009. u 17:43 sati.