mrtva priroda

četvrtak, 28.12.2006.

Novi-stari post ili "pička kao mrva kruva"

Zanimljivo je kako se ne mogu prisiliti izgovoriti to naglas.
Što se više proučavam, to mi je više jasno da sam potpuno inhibirana osoba. Krivi je odgoj od mene napravio potpunog emocionalnog invalida, a moja se spolnost oblikovala kao zaseban dio osobnosti u apsolutnom neskladu s intelektom, duhovnošću i uvjerenjima. Prvi sam put otvorila oči na tu problematiku čitajući Eve Ensler (valjda se tako piše - nije mi baš friško) i njezine crveno ukoričene Vaginine monologe.
Vagina - kako to neprirodno zvuči. Vagina, vaginitis, gruntovnica, epruveta, inicijativa, iritabilni kolon...pronađi uljeza? Jedno od ponuđenog trebalo bi utjelovljivati čaroliju božanskog stvaranja i toplo gnijezdo sladostrasti.
Dakle, vagina nikako! Možda pizda? To je odmah jasno: neće ići. Pretpostavljam da je jednom davno ovo bio uobičajen izraz za žensko spolovilo, no s vremenom je postao pejorativan, čak vrlo brutalan i uvredljiv. Čovjek koji se koristi ovim izrazom kad govori o vagini, odmah bi se mogao detektirati kao mizogin i potencijalni silovatelj.
To što se dogodilo s maznom i palucavom riječju pizda, mnogo nam govori o odnosu prema ženskoj polovici sveukupnog čovječanstva. Tko izda - pizda! Znači, reći nekome da je pička ili pizda, isto je što i krajnja uvreda, mnogo gore od nazivanja volom, magarcem ili debilom.
Usporedimo li te uvredljive izraze za vaginu s izrazom kurac, odmah je jasno da je on ipak uspio sačuvati svoje dostojanstvo. Kad nekoga uspoređujemo s kurcem, želimo naglasiti da je izgubljen u prostoru i vremenu, da je previše drčan, jogunast i tvrdoglav, no nikako nije dvoličan ili izdajnik. A tek kad izustim riječ FALUS! To ne mogu ni izgovoriti bez ushita! Ona sadrži nešto sakralno... Nešto kao ohm. Mogla bi biti dio neke svete mantre za zazivanje plodnosti ili kiše.
Sad se normalni bloger, slučajno ovdje zalutao u bespućima mreže, pita čemu ovo i ma li ova lamentacija uopće smisla? Ima, naravno da ima! Želim samo istaknuti da smo mi žene proniknule u ovu pičkomrzačku civilizaciju koja je prezir prema ženama uspjela plasirati na sve razine, pa čak i u semantiku samog jezika, a ista nas je inhibirajućim odgojem natjerala da se sramimo svojih tijela i skrivenih spolovila...
Ej, pa mi još uvijek i u 21. stoljeću sramno koristimo glupe sintagme tipa "tamo dolje"?! Mislim, možete li to vjerovati? Vjerujete li da ja kao reprezentativni primjerak ženskog roda ne poznajem adekvatan izraz za svoje spolovilo? Pa kako da onda spoznam svoju seksualnost, kako da zavolim svoju pičku i sebe?
Trebalo bi pokrenuti nekakve grupe za samopomoć na kojima bismo sjedeći u krugu naglas izgovarale riječ pička, i sve varijacije na temu...opet i opet, i opet, i opet - sve dok iz sebe zauvijek ne izbacimo demona patrijarhata i demona kršćanstva. Tek bismo tada, nakon višemjesečnih terapija, mogle početi učiti kako voljeti sebe.
Čudna je činjenica da velika većina žena, zapravo, nikada nije kako treba pogledala vlastiti muf. Sama je Enslerica preporučila ženama da uzmu u ruke ogledalo i napokon dobro pogledaju svoje spolovilo, prouče ga i upoznaju.
Jednom sam na jednoj izložbi stripa vidjela zanimljiv uradak čijeg autora nisam upamtila, ali njegov mi se rad zauvijek usjekao u pamćenje. Prikazuje čovjeka, dugokosog, golog i prekrasnog u svojoj tjelesnosti koji ulazi u dlakavu pičku, putuje njome, istražuje i unutra, nakon dugog lutanja, napokon sjeda kraj vatre. Shvatio je - to je toplo i vlažno ishodište svega, nulta točka čovječanstva...
Moj izraz će biti MUF! I on je jogunast i tvrdoglav, no uz to je i topao i kovrčav. Zavoljevši njega, mogla bih napokon zavoljeti sebe.

Život koji nije moj (poezija u prozi)

Nikada nisam svoj život zamišljala ovakvim.
Da, to bi mogla biti početna rečenica mog romana.
Nikada nisam mogla ni pretpostaviti zidove koji danonoćno izrastaju iz zemlje, oko mene, ali i u mojoj glavi. Nevidljivi zidovi... Nisam mogla naslutiti taj kronični nedostatak kompetencije koji se uvukao u sve segmente moje svakodnevice. Potajno sam se nadala, zapravo bila sam sigurna da tamo negdje, u bližoj ili daljnjoj budućnosti, postoji svijetla točka, trenutak egzistencijalne iluminacije koji će sve razjasniti i naposljetku dati svemu smisao. Nisam mogla pretpostaviti taj jezovit zvuk koji me prati na svakom koraku, zatupljujuć, strašan i podmukao, zvuk pada ovećeg kamena na mekano tlo, svakodnevno, dok spuštam svoju kćer u krevet ili kadu: tup.
Zvuk lijesa kojeg spuštaju u raku. I škripa isluženih kolica koja guram kroz grad i u njima moja Jelena, glave nagnute uvijek na istu stranu, gleda negdje u pod, kroz pod, direktno u pakao našeg življenja.
Nikada nisam zamišljala svoj život ovakvim. Nisam maštala o bolesnoj djevojčici osuđenoj na mene, i meni osuđenoj na nju, i samoći koja nas je poklopila poput olovne urne, posve slučajno, prema zakonu vjerojatnosti i odijelila nas od "normalnog" života zauvijek.
Kao se osjećam u ovoj koži? Kako se osjećam ovako poklopljena? Dok šetam gradom gurajući ta velika kolica, mjestimično zahvaćena hrđom i ponosno istežem vrat gledajući u daljinu - zapravo se osjećam mrtvom.
Izviještila sam sve manire. Izbjegavam izravne poglede, gledam ljude negdje u treće oko. Ne želim susresti njihove uplašene poglede u trenutku kada nas ugledaju. Ne žele gledati u nas, da ne ispadne da bulje, a ne žele ni odmaknuti pogled i ispasti bešćutni, i uspaničeno se pitaju gdje da gledaju, gdje da gledaju - žele ispasti korektni. Sve znam. Vidjela sam taj uznemiren trzaj u kutu usana stotine tisuća puta. S nevjericom sam zurila u drhtave bjeloočnice očajnički odašiljajući pomirbene signale: - Ja sam ok, i kužim koje je ovo sranje, i apsolutno razumijem vaš nemir, i samo ne želim da svi ljudi koje poznajem i ne poznajem kraj mene osjećaju nelagodu.
No, izgleda da nitko nije imao dovoljno suptilna ticala da shvati kako samo želim biti jednaka. Ne želim tihu sućut, žaljenje, oplakivanje ni pomoć. Ne želim biti žena-heroj, no ne želim biti ni nevidljiva, ni građanin drugod reda... Ništa mi ne treba.
Patetične izjave žaljenja ponajmanje.
Nikada nisam zamišljala svoj život. Samo sam se bjesomučno vrtjela oko vlastite osi. Grabila sam život golim rukama, trpala ga u usta i puštala neka se cijedi niz moje lice, vrat, grudi, nadražuje mi bradavice. Uzimala sam od njega sve. Uzimala sam ljepljive poglede, vino i planktone što svijetle u moru za pijane noćne kupače. Uzela sam dodire, nepoznate predjele i dobre knjige...i uvijek sam samo htjela još.
Uzela sam i ovo dijete, dar od Boga koji mi ima nešto za prenijeti, makar se često pitam je li me uopće svjesna.
Uzimam i ove staklene poglede koje ljudi svakodnevno odvraćaju od mene plašeći se zastrašujućih spodoba pred njima, kreature, bolno srasle jedna za drugu i jednako tako bolno svjesne svoga odudaranja od predviđenih standarda.
Uzimam i ovaj život kakav god da bio i odradit ću ga maksimalno, odradit ću kupanje i hranjenje, jebene poglede nelagode i sumorne osamljeničke šetnje. Odradit ću i ovu samoću, tišinu i tupilo koji su me gotovo cijelu ispunili.
Uzimam ga, ali znam da nije moj. Zabunom je dodijeljen meni, a ja štreberica kakva jesam, moram to odraditi u najboljoj maniri.
Nikada nisam svoj život zamišljala ovakvim...






p.s. tekst je izmišljen i nema veze s mojim životom, no ne želim nikoga uvrijediti ovim tekstom jer iako se radi o fikciji, duboko je proživljen u procesu nastajanja

Cijepljena od božićne euforije

Uspješno sam izgurala ovo "najljepše" doba godina. Ovoga puta nisam se dala prevariti i strateški sam izbjegavala sva ona čudna mjesta na kojima ulijećeš u nekakve čudne vremenske džepove. Pomno sam izbjegavala crkvu, trgovačke centre i centar grada te sve svoje dragocjeno vrijeme ljubomorno sačuvala samo za sebe i svoju obitelj.
Nekako sam si ipak uoči ovih blagdana skockala u glavi što mi je doista bitno. Ovo doba godine želim provesti u krugu obitelji, no želim si osigurati i koji zanimljivi izlazak. Važno mi je bar tih par dana živjeti u obilju. U hladnjaku pregršt finih delikatesa, voća, pića, nekoliko vrsta sireva i salama. I djeci sam, naravno, kupila darove, suprugu bokse, a meni skromno jedne rum kuglice... I to je to ozloglašeno potrošačko ludilo o kojem se danonoćno trubi u svim medijima. Klerici se križaju, spominju Sodomu i Gomoru, i uspoređuju trenutnu situaciju s krajem civilizacije.
Pravi potrošački pir? Ne bih baš rekla. Sve mi se to čini kao blijeda kopija onoga što se na zapadu može vidjeti u to doba godine. Našijenci p o tko zna koji put pokušavaju biti što sličniji Zapadu, no nažalost, sve je to još uvijek puno sličnije turskom bazaru nego prazničnoj euforiji u npr. Milanu.
Naše su se božićnice vrlo brzo istopile, a vjerujem da mnogi nisu s plaćom ni ušli u plus. Koja je to potrošnja? Ljudi su napunili košare hrane i žure kući uživati u blagodatima blagdana. To Ameri rade jednom tjedno, a mi nešto umišljamo da trošimo...
Trošimo više nego što možemo i to brine naše dušobrižnike. Kao da je to nama neki problem! U Hrvatskoj trošiš više no što si možeš priuštiti čim ujutro otvoriš oči pa bismo nasuprot tome blagdane trebali proslaviti kolektivnim isposništvom, skrušenom askezom i molitvom (klečeći na pšenici). E, vjerujte mi, dala bih svoju božićnicu da mogu vidjeti božićnu trpezu te iste gospode, pa makar moja obitelj pritom jela puru na mlijeku...

nedjelja, 24.12.2006.

Kupio sam pištolj, kupio sam prsten...

Ovih sam dana pohodila jedan zanimljiv koncert. Oni koji prepoznaju stihove, znat će o kojem je bendu riječ, a ostalima je i onako svejedno. Radi se o jednom kultnom bendu s ex Yu prostora, no ne želim uopće o njima. Ostario bend, novi igrači, modni promašaji, ali ista stara energija i tekstovi koji ti ježe kožu. S nostalgijom razmišljam o vremenima kad je glazba bila bitna i pronosila je poruku među mlade, tjerala ih da misle, da dižu revolucije. Danas ima tako malo pravih umjetnika i pametnih ljudi među glazbenicima. Čast izuzetcima, ali gotovo da se na prste mogu nabrojati umovi dostojni poštovanja. Većina se, ipak, vodi samo za profitom. Zato su nam i djeca takva kakva jesu... NO nisam o tome željela govoriti. Nagnao me na razmišljanje ovaj poznati stih u kojem on zaziva svoju nelojalnu dragu i govori joj kako je kupio prsten i pištolj, i kako će jedno od to dvoje baciti u "reku"?! Tu se sad čovjek ima što zamisliti! Mogu nabrojati bar još tri pjesme sličnoga sadržaja nastale na ovim zemljopisnim širinama. Pištolji, puške (sigurno i koja sjekira) i nevjerne djevojke - čest motiv u ovdašnjem pjesništvu. Čak su se i naši raperi, nakon što su se uspjeli otresti raznih uvoznih gangsta-gluposti, polako počeli okretati ka našim iskonskim motivima i prepustili se maštanjima što učiniti ženi koja nas je izdala...
Nije čudo što klasičan razvod u zapadnjačkoj maniri nije zaživio na ovom prostoru.
Nedavno sam gledala isječak iz Borata (i to onaj legendarni uradak s Belindom Bedeković) i tamo on pjeva nekakvu pjesmu u nabrijanoj kič verziji specifične glazbene estetike ne tako omražene i na našim prostorima (nezaboravna kostimografija i scenografija) , no najzanimljiviji od svega je tekst u kojem on otvoreno izjavljuje ljubav svojoj dragoj, no s jednakom joj strašću obećava prikratiti život ukoliko ga izda. Čista parodija svega što se kod nas može čuti. Nevjerojatan koloplet ljubavi, straha, prijetnje, obožavanja, patrijarhata, religije, fatalizma, neimaštine i kiča...
Znam da nije baš božićna tematika, ali znate kako je kad krene lavina u mojoj glavi? Ako se sjetite još nekog zanimljivog stiha slične ekspresije, slobodno se osjetite pozvani i napišite mi ih.
Zelim vam svima što originalnije blagdane!

utorak, 19.12.2006.

Ponovna navala žuči - Bjelovar report

Očito je da mi pisanja bloga ne pomaže, jer izgleda da nije problem u mom istresanju, već u količini negativnih i zbunjujućih informacija koje dopiru do mene svakodnevno. Otvorim novine, televiziju, komp, i svugdje isto: problemi, skandali, nehumanost i okrutnost svake vrste.
Evo, dolazim kući s popodnevnog sastanka koji se odužio u večernji, kuham si čaj, grickam kekse, palim kompjutor i NE MOGU VJEROVATI!!! S nevjericom gledam one troglodite u bjelovarskoj srednjoj školi kako besramno i smjelo ponižavaju svoga profesora. Nije ni važno što je on profesor, isto tako može biti gospođa koja radi u nekoj trgovini, gospodin koji radi na kino blagajni, parkiralištu ili toči piće. Radi se o tome da je on ljudsko biće i zaslužio je poštovanje što god radio!
Svakodnevno se susrećem s mladeži tih godina i divim se njihovom neznanju i isključivosti, a istovremeno i strašnoj bahatosti i obijesti. Zbog toga sam prestala gledati i BB. Odgojeni su tako da ništa i nikoga ne poštuju, nemaju nikakve manire i drže se samo zakona horde. Ne vjerujete mi? Evo primjera. Recite mi kako se osjećate kad u gradu morate proći kraj veće skupine mladića i djevojaka? Nelagodno? Zašto? Je li vaša nelagoda naglašenija ako je noć ili je skupina pod vidljivim djelovanjem opijata. Zašto su današnja djeca toliko destruktivna? Zar mislite da onaj gospodin u godinama zna što bi mogao napraviti u onoj specifičnoj situaciji? Pa on je bečka škola, on takve obrasce ponašanja ni ne poznaje. Ovakav ga primitivizam ostavlja bez riječi!
Vjerujem da se današni odgojno-obrazovni radu školama može usporediti s radom u popravnim domovima prije dvadesetak godina. Društvo nam je toliko zatrovano i zagađeno naplavinama ljudskog smeća i toleriranjem istoga da je to sve skupa prešlo u mainstream i takvo je ponašanje poželjno te nalazi na odobravanje kod vršnjaka...a roditelji se i dalje smješkaju prekriženih ruku s blaženim osmijehom na licu u stilu: vidi malenog kako se zabavlja... Djeca su se čak počela glasati kao majmuni! Jesta li vidjeli kako raperi odobravaju jedni drugima mašući rukom i ispuštajući neobične animalne zvukove? Volite li National geographic? Želite ga u svom domu?
Dobar nam je ovaj novi odgoj! Sve korak po korak, teorija izbora, kvalitetna škola, humane vrednote... Nekoć su djeca s dvije godine samostalno spavala, s četiri se znala ponašati za stolom, a sa sedam su već bila mali ljudi. Danas gnjave roditelje do puberteta! Još nisam upoznala mlađi par koji je uspio naučiti dijete spavati, a jesti i normalno se ponašati za stolom, slušati dok stariji govore, poštovati tete u vrtiću i učiteljice - o tome nema ni govora. I tako mamina i tatina maza, čim negdje u desetoj godini svlada samostalno spavanje bez pišanja u krevet, odmah objesi hlače, zabije cigaru u zube, u ruci pivo, na jezik ekstazi i PRŽI!!!
JEBI IM, SINE, SVIMA MATER KAD JA NISAM MOGAO! Da, to bi mogao biti moto suvremenog odgoja. Jer što reći tim ograničenim roditeljima dok gotovo s nasladom promatraju psine svojih juniora vjerujući da su odgojili neka superiorna stvorenja koja će raskrinkati sustav i postati neki novi jahači apokalipse. Sorry stari, kako su gazili onog jadnog profesora, tako će jednoga dana s istom strašću i tebe zgaziti.

Svakoga dana, u svakom pogledu napredujem

JUUUUHUU! Imam counter! Sad i ja spadam među odabranu manjinu s ušminkanim blogovima, doduše, još mi malo valja poraditi na uređenju, ali i po sadržaju (da se ne gubim previše u formi). Izbezumio me podatak da je jučer petnaest ljudi bilo kod mene. To je ok? Ne mogu se baš natjecati s Ribafishom, ali dojmio me se podatak da toliko ljudi dnevno doluta gubeći se bo bespućima mreže. S obzirom da ne nudim urnebesne slike, snimke i što ti ja znam što, već samo sirovu žuć, definitivno je ok... Samo mi nije jasno koga to još zanima tuđi bijes i ogorčenost? Neću se truditi pisati zanimljivo, šaroliko, ležerno, mozaično, lijepo, uredno, ni pregledno. Ništa skolska zadaćnica! Sjećate li se toga?
Zapravo i počela sam pisati jer se u meni nakupilo toliko otrova da sam svaki tren mogla početi gristi oko sebe. Bilo je ili - ili, pa sam između opcije da nekoga ugrizem, razbolim se na živce (logičnije zvuči - duševno obolim) i potražim stručnu pomoć, odlučila početi pisati blog. Ujedno sam malo i intenzivirala društveni život: kavice, tu i tamo neki izlazak ili babinjak, i sad sam recimo super. Ispljunula sam taj jebeni otrov iz sebe pa makar budem proglašena alapačom godine.
No vratimo se na temu - petnaest je ok! Moj otužni i gnjevni alter ego ima svoju publiku i zadovoljna sam time jer i u stvarnom životu nisam neki osamljenik.

petak, 15.12.2006.

Zimsko iznenađenje

Danas sam opet u komi. Naime, odlučila sam baciti đir u grad, popiti kavicu i kupiti zimske cipelice za gremliniće, no imala sam što vidjeti. Smrdljivi "djecoljupci" koji imaju dražesne reklame, i još dražesnije stranice, i ne postoje zbog profita, nego za boljitak i zdravlje naših najmlađih, da baš oni, monopolizirane, ušljive firme poput Bambija, Cicibana i inih, po tko zna koji put ponovno su podignuli svoje cijene, pri tom ni na trenutak nisu zanemarili zdravlje naše djece. Kontam da su samo otkad ja kupujem cipelice, a to nije dugo, dignuli cijene za gotovo sto posto. Ej!!! 100%?! Ne kužim! Iz sezone u sezonu se natječu tko će imati prestižnije modele i pri tom nam više ni liječnici ne zaboravljaju natuknuti da su dobre cipele jako važne, a samo nam za nerealno velike novce prodaju običan komadić spužvice koji je neki neviđeno dobar anatomski pronalazak. Pa znaju li ti debili da je to 10% moje plaće, a ja nisam baš najslabije plaćena žena u državi. Državni sam zaposlenik i spadam u neki "povlašteni" sloj ljudi koji znaju kada dobivaju plaću i kolika će ona biti. Kakve cipele kupuju ljudi koji rade za plaće manje od hrvatskog prosjeka? Mislim, nikada nisam sebe zamišljala kao osobu kojoj su dječje cipele neka strašna stavka u kućnom proračunu. Živim u Europi, visoko sam obrazovana, starosjedilac iz dobrostojeće obitelji, imam razuman broj djece (2), pronašla sam supruga sličnih karakteristika s odličnim genetskim materijalom, zdravi smo, djeca su nam zdrava i vesela - po svim karakteristikama za mene cipele ne bi trebale biti preskupe. Ali ne, ja ne živim u Europi, već u slijepom crijevu Europe, tzv. apendeksu, a nije isključeno da se radi i o samom debelom crijevu, no ni to ne bi bilo loše da isti probavni trakt nije zahvaćen teškom genetskom bolešću istoga...možda iritabilni kolon, ili Kronova bolest? Ne znam i ne kužim se u dijagnoze, no evidentno je da tu nešto gadno smrdi, a nije isključeno da se zapravo radi o kadaveru.
Tako je sad ovo i službeno: titulu Europljanke mogu okačiti mačku o rep, diplomom mogu obrisati guzicu, a djecu...ne znam? Mogu ih na primjer ostaviti na Markovu trgu i okačiti im oko vrata neki patetičan natpis na kartonu. Natpis u stilu:"Toliko o demografskoj politici" ili "Gospođo Kosor, dajte sisu!" (bez uvrede- dijete je dojenče).
U međuvremenu gledam kako se Talijani žale zbog visokih cijena, a Slovenci se zbog istih boje uvođenja eura jer su njihovi trgovci poludjeli i cijene su se digle i do famoznih 100%. Hej, zamislite kad ovi naši monstrumi, derikože i kanibali koji vladaju našim "poslovnim" polusvijetom, shvate da ponovno mogu profitirati u nekoj novoj pretvorbi. DA VIDITE TAJ VATROMET CIJENA! Europa tako nešto, sasvim sigurno, još nije vidjela. Ni Gates neće moći kupiti kuću s pogledom na ovoj svetoj zemlji.
Gledat će uglađena Europa kavi su to rasplesane, znojne lole s balkanskih visoravni. Čista ljepota!Zemlja ratnih profitera, drčne brčine i pištolj u pretincu za rukavice (isti se pretinac u Hrvatskoj treba zvati pretinac za pištolj). Pa kad udari harmonika, a oni pljuju u dlan i vade stotke, viju se zastave. Lijepo je primijetio Vlado Bulić tu konstantu nekih zastava koje se uvijek viju u pozadini. A tek mizanscena (kao što pretinac za rukavice u Hrvata nije pretinac za rukavice, tako ni poslovan čovjek u Hrvata nije baš ono što bi prosječan Belgijanac mogao očekivati)... Dražesne doline, još dražesniji brežuljci, tisuće otoka i postojanih gradova...ma kažem vam - jednom riječju krasno! Zemlja u kojoj je sam jezik i pravopis neotkriveno prostranstvo, a gerijatrija iz Ureda za standardizaciju danonoćno blagoglagolji o savršenim rješenjima za Hrvate i njihov pravogovor. Pa logično! Za odabran narod - samo probran jezik!
A lijepo nam je rekao Zvonimir...

Uglavnom, prema logici dječjih cipela (koje nam usprkos cicibansko-liječničkom lobiju zapravo i ne trebaju jer činjenica je da nikada nije bilo toliko "dobrih" cipela a nikada nije bilo toliko loših stopala - podatak koji govori sam za sebe) i njihove profiterske industrije koja igra na najprljaviju kartu - roditeljsku savjest, sve će za četiri godine sto posto poskupjeti, a prosvjetni radnici će za šest godina imati pedeset posto veću plaću...Hm, nikada mi nije išla matematika, ali primjećujete li vi tu neki raskorak? Raskorak s razumom.
I to je to! Mislim da ste mogli naslutiti poantu jer i nisam se trudila "zamazati" stvar stilskim figurama. Još samo da promijenimo turistički slogan u " Mala zemlja za veliki profit"

subota, 09.12.2006.

Postoji ta neka ambicija

Neki sam dan slušala Ramba. Bilo je zanimljivo kao i uvijek - čovjek koji tako duboko promišlja sranja koja se događaju na ovim prostorima, a ujedno ih izlaže i obrazlaže s jedinstvenom lakoćom, humorom i ironijom, i stoji tu zajedno s nama ukopan do grla u govna čak pomalo sretan da je izašao iz jaja u osamljenom gnijezdu na balkanskim liticama. Gledam ga, sjedi na šank stolici kao vladar Lovćena. Položio je jednu ruku na koljeno, a drugom smjerno drži mikrofon. Suvereni vladar pozornice, čak ako je pozornica i samo šank.
Smijala sam se, pljeskala, a pomalo mi je bilo i do suza. Uvijek se tako osjećam dok slušam pametne ljude, pa čak i ako se samo zajebavaju, a on se uvijek zajebava. Zafrkava se dok govori o ljubavi, i kada govori o glazbi, i kada precizno secira zakučastu političku situaciju na ovim prostorima.. Čovjek rastao u ovim okvirima, a koji ih je uspio nadrasti... Opran od svih spona koje nam ne daju razmišljati o doista bitnim stvarima. Čist od nacionalnog, regionalnog, spolnog ili nekakvog ambicioznog intelektualnog naslijeđa, s odmakom i mudrošću koju nam mogu dati samo godine - spreman za okršaj sa svima.
Takav me stav podsjeća na moga oca. Nekad su godine donosile mudrost, a danas što si stariji, to si blesaviji. Zgazi te vrijeme, tehnologija, gubitak tjelesne ljepote i nebriga ljudi oko tebe koji te sve rijeđe prepoznaju kao zanimljivu osobu. Diktat mladosti kao ultimativne kategorije uzima danak, a samo rijetki pojedinci uspijevaju zajahati oluju i uzdignuti se iznad gliba tjelesnosti i materijalnog te postati pravi bardovi, posljednji ponosni samuraji, pronositelji svjetlosti. To su oni pojedinci koji me fasciniraju bez obzira na godine. To su oni neki ljudi koje svi srećete u gradu i imate osjećaj da su za dva stupnja topliji od ostalih. Uvijek se pitate tko su, i što rade, i što to oni znaju, a drugi ne...
Takav je moj tata. Hoda gradom uspravnih leđa i urednih brkova. Zapravo i ne voli grad, pa je uvijek malo na oprezu. Kreće se korakom indijanskog lovca. Samo korpuskula odaje mjesto rođenja - Europa. Oblik lubanje - slavenski. Ten mediteranski. Koliko taj može pojesti i popiti - sve mu piše na licu, no ipak je drugačiji. Odaje ga pogled - iz njega gledaju oči istočnjačkog mudraca. Budha, Konfucije...svejedno. Ne možeš ga zajebati jer jednostavno ne postoji stvar o kojoj on nije razmišljao, i donio zaključak o istome, a svi ti isti zaključci kada ih počneš odmotavati, vode u istom smjeru: "Čovječe, prah si i prah ćeš postati." Čovjek koji je to shvatio, mislim zaista shvatio i probavio činjenicu o našoj smrtnosti, on postaje mudrac.
Zvuči kao pretenciozna tvrdnja, ali zapravo je vrlo jednostavna. Npr. nama je kao odraslim ljudima naša seksualnost uglavnom jasna i zato sa simpatijama ali i podsmijehom gledamo na pubertetlije koji se koprcaju u živom blatu spoznavanja svoje seksualne prirode. Iz perspektive odraslog čovjeka djetinjstvo i mladenaštvo izgledaju nam kristalno jasni, i sada je lako zaboraviti da smo u tom životnom razdoblju gotovo cijelo vrijeme živjeli kao da se snalazimo u nekom zamračenom labirintu i većinu smo vremena udarali nosom u zidove. No, najžalosnije je da većina nas iz toga nije ništa naučila jer evo nas na nekom novom levelu pa hajdemo što prije krenuti prikupljati bodove za neke nove razine. I tako u beskraj... Tako je s onima koji su dobro naštelovani, kako kaže Rambo, no tu je i ta zbunjujuća manjina koja nije dobro naštelovana i od početka su nešto sumnjičavi prema životu i stalno im nešto nije jasno, pa si nešto kao misle, kompliciraju, žele spoznati život, muči ih smrtnost kao životni fakat i kao da ih cijeli život proganja smrad vlastite lešine, goni ih, goni ih...
I to je to, ne postoji inspiracija kao neki nagon za stvaranje (opet citiram Cara), samo ta strašna ambicija da se nešto kaže, da se ljudima otvori oči. Ljudi moji, zar ne kužite, pa nemojte čekati vlastitu smrt da biste se zapitali što je to život. Zar ne osjećate smrad naših vlastitih lešina?
Imam tu neku ambiciju...

utorak, 05.12.2006.

Najgora mama na svijetu

Upravo sam spremala gremliniće na spavanje kad se dosjetih jadu, pa ja sam zaista najgora mama na svijetu - zaboravila sam svetog Nikolu! Kamo ovo vodi? Danas Sveti Nikola, sutra njihovi rođendani ili Božić.
Jučer sam bolesnom mužu zaboravila kupiti lijekove pri povratku s posla. Nije mogao vjerovati, mislio je da se šalim i nekoliko se puta vraćao na temu u stilu: "Daj ne seri", "Zajebavaš me?" i slično. Na kraju sam ga utješila tvrdeći da to nije ništa strašno i da se bojim da jednog dana ne zaboravim djecu u vrtiću, neodgodivu poslovnu obavezu ili jednostavno zaboravim stati na crvenom svjetlu.
Previše sam smušena i to je činjenica. Toliko me kolju svakodnevne obaveze i odgovornosti na svim razinama (od neke bitne papirologije za posao do naručivanja kod ortopeda, oftamologa, godišnjice smrti mog djeda, sestrinog rođendana, registracije; neke gospođe koja me gnjavi zbog osiguranja do prijateljica koje se žale da se više ne sjećaju mog izgleda) da sam počela odgovornost sustavno prebacivati na supruga, ali se ne mogu osloboditi razmišljanja o tome hoće li to on obaviti, kako će to on obaviti, i kada...e jebiga! I to ti je neko rasterećenje!?
Navečer u svojoj postelji zurim u strop i šlušam zuj vlastitog mozga koji pali, a što je najgore, znam da će ova pržiona ostaviti trajan trag na meni. I polako mi stvari počinju biti jasne. Naime, uvijek sam se pitala kako čovjek postaje sredovječan. Gdje se točno nalazi točka kada počinjemo biti čangrizavi, inertni i ograničeni? Evo, tu je ta točka! Osjećam, ja upravo osjećam kako se moj vrckavi duh pretvara u isušenu morsku spužvu pomalo neugodna mirisa.
Ok, moja će djeca sutra pronaći prazne čizmice. Mora da imaju gadnu karmu kad su pobrale mene za mamu. Sva sreća da idu u vrtić, a tamo se, na svu sreću, svi ti blagdani redovno obilježavaju pa će moja jadna, zapuštena djeca ipak pronaći svoj dar. Bog blagoslovio sve odgojno-obrazovne ustanove, jer da ih nema, naša djeca ne bi znala što je Božić, a bogami ne bi razlikovala ni lijevo od desnoga, sasvim sigurno ne bi poznavala boje, pjevala na desetke pjesmica i brojalica pa čak ni samostalno oblačila cipelice.
Pozdrav svim noćnim čitačima. Ja idem skočiti do OMW-a pronaći neke sitnice za moje curice.

petak, 01.12.2006.

Literatura ne mora biti tortura

Ja sam jeda od onih rijetkih koji su zaljubljeni u knjige i svaki slobodan trenutak koristim vireći u neko zanimljivo štivo. Oduvijek sam imala sreće imati odlične profesore koji su mi znali približiti svako štivo, pa i ono najteže probavljivo, a isto su mi tako davali dovoljno slobode u načinima interpretacije kao i u biranju samih naslova. Redovno sam se na satovima jezika mogla pohvaliti da sam pročitala nešto novo i zanimljivo, i podijeliti svoje oduševljenje s razrednim kolegama. Tako sam bezbolno prošla onaj put od "Koka u Parizu" do "Breze" i svaka je nova knjiga za mene bila avantura.
Na trenutak sam se izgubila u prvome razredu srednje škole kada su mi iznenada servirani brojni majstori starije hrvatske književnosti pa sam i ja slijedeći većinu počela eskivirati lektiru i satove iste jer ta djela jednostavno nisam razumjela, niti sam željela čamiti nad meni stranim tekstovima. U tom je trenutku ljubav između mene i knjige gotovo pukla. Ipak, s lektirom u višim razredima srednje škole otkrila sam čitav jedan svemir nove, nabrijane književnosti za odrasle kakvu do tada nisam poznavala. Mislim da je prva knjiga koja mi je otvorila vrata pakla bila "Mi djeca s kolodvora Zoo". U gimnaziji su se k tome počela ispod tezge razmjenjivati djela Bukovskog, Anais Nin, Philipa Rotha, Geneta, Bulgakova, južnoameričkih fantastičara, političkih disidenata, narkomana, raznih luđaka s ceste, ispovijesti skitnica, otpadnika, homoseksualaca ili nezasitnih perverznjaka, suicidaša i depresivaca, masturbatora, lopova i varalica, moralnih izopćenika najgore vrste... Sodoma i Gomora! Na dlanu su mi bile sve one teme o kojima sam željela slušati - seks i ostale svinjarije o kojima su svi tako uporno šutjeli. Napokon! Nisam mogla vjerovati svojoj sreći dok sam potajice donosila kući "kompromitirajuća" djela s kojima je svaka školska lektira bila neusporediva. Nježno sam rukovala izlizanim knjižicama i tiho ih preporučivala prijateljima iz školskih klupa.
Osjećali smo se važno i odraslo. Paleći prve cigarete i kušajući prve tople bambuse dok smo sjedili negdje uz more, raspravljali smo o Bukovskom i vjerovali da se zaista kužimo u književnost.
No s knjigom s čovjek nikada ne prestaje čuditi. Nije bilo tako davno kad sam se ugodno iznenadila uzimajući u ruke prve predstavnice tzv. chick-literature. Bilo je to tako svježe, novo i opuštajuće iskustvo. Obične žene koje nikako ne opstaju u suvremenom svijetu. Guše se u novčanim, poslovnim i ljubavnim problemima, a sve na kraju ipak nekako dobro završi... Čista razonoda!
Kad se samo sjetim zadovoljstva koje osjećam svaki put kad naiđem na neku novu, zanimljivu knjigu i slatkog iščekivanja večeri, kad ću napokon ponovno zaroniti u mirisne požutjele stranice.
Sa strpnjom gledam nove generacije koje bježe od knjige kao vrag od tamjana i bojim se da je dijelom kriva i loše koncipirana lektira koja uvijek forsira naslove neprilagođene dobi i već u ranim godinama mlade odbija od knjige. Lektira ne slijedi nove potrebe i afinitete djece, a oni su djeca video igara i specijalnih efekata, i nemaju strpljenja premetati njima naporne stranice. Već u prvom srednje oni odustaju i zauvijek okreću leđa knjizi.
Danas više ni gimnazijalci ne čitaju. Nemaju vremena?! Čitaju tuđe uratke, skraćene verzije i kritike te iz toga spremaju lektire.
Pitam se hoće li knjiga kao medij u ovome bešćutnom vremenu izumrijeti kao što su nestale one ploče s kojima su naši djedovi išli u škole, kao što su nestali svitci, papirus i pergamena?
Možda sam smiješna i nostalgična? Možda sam previše romantična ili me je jednostavno zgazilo vrijeme, ali ja doista ne mogu zamisliti da prije spavanja čitam nešto s laptopa... S knjigom se može na more, u krevet, u kafić, na put... Ona miriše na sigurnost, ali i na avanturu i svaki nas susret s njome obogaćuje i ostavlja trag na intelektu i duši. Druženje s knjigom počinje u najranijem djetinjstvu i razvije li se u ljubav, tom druženju nema kraja. Počnemo li od kraja police u gradskoj knjižnici, prema tematici ili abecedi, jednom započeta avantura čitanja nikada zapravo ne prestaje.

<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?