Nikada nisam svoj život zamišljala ovakvim.
Da, to bi mogla biti početna rečenica mog romana.
Nikada nisam mogla ni pretpostaviti zidove koji danonoćno izrastaju iz zemlje, oko mene, ali i u mojoj glavi. Nevidljivi zidovi... Nisam mogla naslutiti taj kronični nedostatak kompetencije koji se uvukao u sve segmente moje svakodnevice. Potajno sam se nadala, zapravo bila sam sigurna da tamo negdje, u bližoj ili daljnjoj budućnosti, postoji svijetla točka, trenutak egzistencijalne iluminacije koji će sve razjasniti i naposljetku dati svemu smisao. Nisam mogla pretpostaviti taj jezovit zvuk koji me prati na svakom koraku, zatupljujuć, strašan i podmukao, zvuk pada ovećeg kamena na mekano tlo, svakodnevno, dok spuštam svoju kćer u krevet ili kadu: tup.
Zvuk lijesa kojeg spuštaju u raku. I škripa isluženih kolica koja guram kroz grad i u njima moja Jelena, glave nagnute uvijek na istu stranu, gleda negdje u pod, kroz pod, direktno u pakao našeg življenja.
Nikada nisam zamišljala svoj život ovakvim. Nisam maštala o bolesnoj djevojčici osuđenoj na mene, i meni osuđenoj na nju, i samoći koja nas je poklopila poput olovne urne, posve slučajno, prema zakonu vjerojatnosti i odijelila nas od "normalnog" života zauvijek.
Kao se osjećam u ovoj koži? Kako se osjećam ovako poklopljena? Dok šetam gradom gurajući ta velika kolica, mjestimično zahvaćena hrđom i ponosno istežem vrat gledajući u daljinu - zapravo se osjećam mrtvom.
Izviještila sam sve manire. Izbjegavam izravne poglede, gledam ljude negdje u treće oko. Ne želim susresti njihove uplašene poglede u trenutku kada nas ugledaju. Ne žele gledati u nas, da ne ispadne da bulje, a ne žele ni odmaknuti pogled i ispasti bešćutni, i uspaničeno se pitaju gdje da gledaju, gdje da gledaju - žele ispasti korektni. Sve znam. Vidjela sam taj uznemiren trzaj u kutu usana stotine tisuća puta. S nevjericom sam zurila u drhtave bjeloočnice očajnički odašiljajući pomirbene signale: - Ja sam ok, i kužim koje je ovo sranje, i apsolutno razumijem vaš nemir, i samo ne želim da svi ljudi koje poznajem i ne poznajem kraj mene osjećaju nelagodu.
No, izgleda da nitko nije imao dovoljno suptilna ticala da shvati kako samo želim biti jednaka. Ne želim tihu sućut, žaljenje, oplakivanje ni pomoć. Ne želim biti žena-heroj, no ne želim biti ni nevidljiva, ni građanin drugod reda... Ništa mi ne treba.
Patetične izjave žaljenja ponajmanje.
Nikada nisam zamišljala svoj život. Samo sam se bjesomučno vrtjela oko vlastite osi. Grabila sam život golim rukama, trpala ga u usta i puštala neka se cijedi niz moje lice, vrat, grudi, nadražuje mi bradavice. Uzimala sam od njega sve. Uzimala sam ljepljive poglede, vino i planktone što svijetle u moru za pijane noćne kupače. Uzela sam dodire, nepoznate predjele i dobre knjige...i uvijek sam samo htjela još.
Uzela sam i ovo dijete, dar od Boga koji mi ima nešto za prenijeti, makar se često pitam je li me uopće svjesna.
Uzimam i ove staklene poglede koje ljudi svakodnevno odvraćaju od mene plašeći se zastrašujućih spodoba pred njima, kreature, bolno srasle jedna za drugu i jednako tako bolno svjesne svoga odudaranja od predviđenih standarda.
Uzimam i ovaj život kakav god da bio i odradit ću ga maksimalno, odradit ću kupanje i hranjenje, jebene poglede nelagode i sumorne osamljeničke šetnje. Odradit ću i ovu samoću, tišinu i tupilo koji su me gotovo cijelu ispunili.
Uzimam ga, ali znam da nije moj. Zabunom je dodijeljen meni, a ja štreberica kakva jesam, moram to odraditi u najboljoj maniri.
Nikada nisam svoj život zamišljala ovakvim...
p.s. tekst je izmišljen i nema veze s mojim životom, no ne želim nikoga uvrijediti ovim tekstom jer iako se radi o fikciji, duboko je proživljen u procesu nastajanja
Post je objavljen 28.12.2006. u 14:04 sati.