Neki sam dan slušala Ramba. Bilo je zanimljivo kao i uvijek - čovjek koji tako duboko promišlja sranja koja se događaju na ovim prostorima, a ujedno ih izlaže i obrazlaže s jedinstvenom lakoćom, humorom i ironijom, i stoji tu zajedno s nama ukopan do grla u govna čak pomalo sretan da je izašao iz jaja u osamljenom gnijezdu na balkanskim liticama. Gledam ga, sjedi na šank stolici kao vladar Lovćena. Položio je jednu ruku na koljeno, a drugom smjerno drži mikrofon. Suvereni vladar pozornice, čak ako je pozornica i samo šank.
Smijala sam se, pljeskala, a pomalo mi je bilo i do suza. Uvijek se tako osjećam dok slušam pametne ljude, pa čak i ako se samo zajebavaju, a on se uvijek zajebava. Zafrkava se dok govori o ljubavi, i kada govori o glazbi, i kada precizno secira zakučastu političku situaciju na ovim prostorima.. Čovjek rastao u ovim okvirima, a koji ih je uspio nadrasti... Opran od svih spona koje nam ne daju razmišljati o doista bitnim stvarima. Čist od nacionalnog, regionalnog, spolnog ili nekakvog ambicioznog intelektualnog naslijeđa, s odmakom i mudrošću koju nam mogu dati samo godine - spreman za okršaj sa svima.
Takav me stav podsjeća na moga oca. Nekad su godine donosile mudrost, a danas što si stariji, to si blesaviji. Zgazi te vrijeme, tehnologija, gubitak tjelesne ljepote i nebriga ljudi oko tebe koji te sve rijeđe prepoznaju kao zanimljivu osobu. Diktat mladosti kao ultimativne kategorije uzima danak, a samo rijetki pojedinci uspijevaju zajahati oluju i uzdignuti se iznad gliba tjelesnosti i materijalnog te postati pravi bardovi, posljednji ponosni samuraji, pronositelji svjetlosti. To su oni pojedinci koji me fasciniraju bez obzira na godine. To su oni neki ljudi koje svi srećete u gradu i imate osjećaj da su za dva stupnja topliji od ostalih. Uvijek se pitate tko su, i što rade, i što to oni znaju, a drugi ne...
Takav je moj tata. Hoda gradom uspravnih leđa i urednih brkova. Zapravo i ne voli grad, pa je uvijek malo na oprezu. Kreće se korakom indijanskog lovca. Samo korpuskula odaje mjesto rođenja - Europa. Oblik lubanje - slavenski. Ten mediteranski. Koliko taj može pojesti i popiti - sve mu piše na licu, no ipak je drugačiji. Odaje ga pogled - iz njega gledaju oči istočnjačkog mudraca. Budha, Konfucije...svejedno. Ne možeš ga zajebati jer jednostavno ne postoji stvar o kojoj on nije razmišljao, i donio zaključak o istome, a svi ti isti zaključci kada ih počneš odmotavati, vode u istom smjeru: "Čovječe, prah si i prah ćeš postati." Čovjek koji je to shvatio, mislim zaista shvatio i probavio činjenicu o našoj smrtnosti, on postaje mudrac.
Zvuči kao pretenciozna tvrdnja, ali zapravo je vrlo jednostavna. Npr. nama je kao odraslim ljudima naša seksualnost uglavnom jasna i zato sa simpatijama ali i podsmijehom gledamo na pubertetlije koji se koprcaju u živom blatu spoznavanja svoje seksualne prirode. Iz perspektive odraslog čovjeka djetinjstvo i mladenaštvo izgledaju nam kristalno jasni, i sada je lako zaboraviti da smo u tom životnom razdoblju gotovo cijelo vrijeme živjeli kao da se snalazimo u nekom zamračenom labirintu i većinu smo vremena udarali nosom u zidove. No, najžalosnije je da većina nas iz toga nije ništa naučila jer evo nas na nekom novom levelu pa hajdemo što prije krenuti prikupljati bodove za neke nove razine. I tako u beskraj... Tako je s onima koji su dobro naštelovani, kako kaže Rambo, no tu je i ta zbunjujuća manjina koja nije dobro naštelovana i od početka su nešto sumnjičavi prema životu i stalno im nešto nije jasno, pa si nešto kao misle, kompliciraju, žele spoznati život, muči ih smrtnost kao životni fakat i kao da ih cijeli život proganja smrad vlastite lešine, goni ih, goni ih...
I to je to, ne postoji inspiracija kao neki nagon za stvaranje (opet citiram Cara), samo ta strašna ambicija da se nešto kaže, da se ljudima otvori oči. Ljudi moji, zar ne kužite, pa nemojte čekati vlastitu smrt da biste se zapitali što je to život. Zar ne osjećate smrad naših vlastitih lešina?
Imam tu neku ambiciju...
Post je objavljen 09.12.2006. u 00:17 sati.