mrtva priroda

srijeda, 29.11.2006.

Ovisnička tjeskoba

Sa sjetom gledam na razdoblje kad sam bila pušačica. Čini mi se da je tada sve bilo smisleno, a slobodno vrijeme bilo je oplemenjeno otpuhivanjem mirisnih, dimnih oblačića. S nostalgijom se prisjećam dugih ispijanja kava i bespredmetnih razgovora koji su izgledali kao da imaju smisao. Više sam uživala u druženjima, polemikama ili lamentacijama, i cijeli mi je život odisao boemštinom. Obično kolektivno opijanje dobivalo je šarm kulturnog pjesničkog kružooka, obožavala sam roštiljarke, izlaske i odlaske na koncerte. Ja sam patološki ovisna o ljudima i druženje mi je uvijek bilo najvažniji dio dnevnih aktivnosti.
Sada sam čista. Oslobodila sam se svih poroka i živim apsolutno uredan građanski život. Odlazim na posao i kući. Izbjegavam zadržavanje po kafićima jer sam shvatila da moram u potpunosti promijeniti stil života ukoliko se želim osloboditi groznog poroka zvanog cigareta. Ok, napravila sam to. Bio je to snažan zaokret i toliko poletan da nisam osjetila bol. Ufurala sam se da sam čvrsta i da mi takve sitnice ne predstavljaju problem u životu, no tek sada, nakon gotovo dvije godine, uviđam da možda i neću izdržati. Zapravo sviđa mi se prijašnji stil života. Ova puristička ja kao da i nema previše veze sa mnom, ili je razdoblje razuzdanosti i previše trajalo da bih ga jednostavno prekrižila i započela isponova.
Sada sam stalno nervozna i nezadovoljna, izjeda me dokučiva svakodnevica. Bilo je zanimljivije biti lud i neuračunljiv.
Voljela bih večeras izaći i piti s frendicama. Onako, lagani babinjak s puno tračeva. Ništa intelektualna proseravanja. Pušiti i uvlačiti u sebe te izdisati dim s posebnim zadovoljstvom. Po mogućnosti završiti na nekom dobrom koncertu punom dobrih frajera, možda nešto zarolati...
Jutro dočekati raspravljajući o smislu života i ljubeći se s nepoznatim frajerom na obližnjoj plaži.
Bilo bi lijepo opet imati osamnaest godina i raditi si stvari koje ti štete ni ne razmišljajući o tome.
Ponekad čeznem za razdobljima kad sam bila glupa i nerazumna.
Ponekad ih se sramim.
Nije li to apsurdno?
Moram zauzeti zdrav stav prema vlastitoj mladosti.

ponedjeljak, 27.11.2006.

Homo ludens

Čovjek se igra i upravo ga ta činjenica razlikuje od životinja. Tu je i homo sapiens (vjerujem, ne trebam tumačiti), homo faber (čovjek koji radi), homo erectus (hm, nije ono na što mislite-odnosi se na hod) i homo ludens - to je naš igrač. Fenomen igre kroz koju cijelo djetinjstvo učimo i spoznajemo, razvijamo vještine koje će nam trebati i socijaliziramo se. No negdje u pubertetu ona gubi svoj smisao i u žena počinje kržljati, a u muškaraca ostaje živjeti kao sam sebi svrhovit atavizam koji je u nekim zemljama postao i dio folklora.
Kao žena mogu se samo zapitati otkud im pravo. Muškarci si zadržavaju ekskluzivno pravo zauvijek ostati djeca njegujući čitav spektar raznovrsnih hobija koji su uvijek "dovoljno dobar" razlog za izbivanje iz kuće ili zabušavanje na poslu. Ako nekome još uvijek nije jasno o čemu govorim, navesti ću nogomet (ovaj odnos ima čak obilježja sekte), kartanje, kompjutorske igrice, lov (to je pak pravi atavizam), auto- moto sportovi, čak i u odnosu prema ženama imaju međusobno natjecateljski odnos... A gdje smo to mi? Očito da su nam stoljeća pragmatičnog odgoja ubila svaku volju za igrom i razvila vrlo "ozbiljan" odnos prema životu. Žene u zrelijim godinama nisu ni približno zainteresirane za igru i druženje kao muškarci. Patrijarhalni sustav odgoja nas je zauvijek upropastio kao ljude - zatrt nam je nagon za igru i usađena želja da stalno dokazujemo kako imamo svrhu i želimo biti korisne, pametnije, odgovornije, preuzeti odluke, steći kontrolu i moć.
Zanimljivo je da ovo nije shema koja se može primijeniti bilo gdje na karti svijeta. Različite kulture različito odgajaju svoju djecu. No mi smo tu vrli specifični, tzv. zemlje u tranziciji, a pogotovo ove po balkanskim gudurama jer su još uvijek jako duboko usađeni patrijarhalni postulati, no tu je i raspomamljen kapitalizam u svojoj najbrutalnijoj formi prvobitne akumulacije kapitala, pastirska kultura s planina i srednjeeuropski ritam malih gradova, Vlasi i uljuđeni podanici Beča, isukane sablje, mačevi i minska polja, mafijaški obračuni na ulicama i PTSP-ovski ratni miraz s kojim idemo u Europu... Moram stati jer ovo nabrajanje nema kraja, to je Pandorina kutija i obijesna zla koja iz nje lete u svijet, i samo ona jadna nada koja ostaje. Jebeš nadu - nada je samo pomirenje sa stanjem u kojem jesmo (pomolimo se, nadajmo se...) a mi smo ciberžene novog tisućljeća i nemamo volje za mirenje i nadu, i ne vjerujemo u obećanja i dobru volju - samo promjene.
Nedavno sam čitala intervju s poznatim europskim psihologom koji se bavi odgojem i obrazovanjem (ako sam dobro upamtila Juls Jaspers) koji me natjerao na razmišljanje svojom šokantnom spoznajom da obitelji u ovim krajevima još uvijek vrlo tradicionalno odgajaju svoju djecu, a naročito mušku djecu ( to ste već mogli pretpostaviti) te konstatira kako se ovdje sustavno odgajaju muškarci koji ne mogu funkcionirati u suvremenom društvu, a u prvom redu misli na brak. Muškarci pri stupanju u brak ili kakvu drugu formu zajedničkog života, očekuju da će njihova družica spontano preuzeti sve obaveze koje su do sada imale njihove majke ( a imale su sve), no budući da i zabrinjavajući postotak nikada nije samostalno stanovao i brinuo se o sebi, radi se o uznemirujućoj količini obaveza. Naš homo ludens više ne mora uloviti zeca za večeru, ne mora ni u šumu po drva, ne bavi se stočarstvom i zemljoradnjom, a ni vojna služba nje što je nekad bila. Izgubio je mnogo od svojih predaka, no zadržati će ludizam kao dio svog identiteta i barem tri popodneva tjedno "važne" će ga obaveze udaljiti od djece i kućnih obaveza. No ako ustvrdimo činjenicu da ni jedno stvorenje nitko ne može voljeti potpuno i bezuvjetno poput majke, lako je zaključiti da će se svaki drugi brak brzo naći na ledu.
Female revange: pozivam cure da se učlane na badminton, trbušni ples, šah i što ti ja znam što sve postoji a nije monopolizirano od muškoga roda - profilirajmo svoje slobodno vrijeme kroz igru. Umjesto psihoterapije i antidepresiva, dopustimo sebi igrati se. Ne možemo biti cjelovite ako nismo i homo ludens.

nedjelja, 26.11.2006.

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda II.

Pazi na svoje misli
jer one će postati tvoje riječi,
pazi na svoje riječi
jer one će postati tvoje djela,
pazi na svoja djela
jer ona će postati tvoj karakter,
pazi na svoj karakter
jer on će biti tvoja sudbina.
p.s. toliko mi se ovo svidjelo da nisam mogla odoljeti ne
proslijediti to dalje

Pozitivni učinci bloganja

Zašto se, pobogu, gotovo jedanput dnevno nalazim na ovom istom starom mjestu i po tko zna koji put piskaram o svemu i svačemu?aAAAAAAAAAOOOOKKIIIIIIIIIIDDMMMMMMMMMLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLLUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSSS... UPRAVO JE ULETIO MOJ "GREMLIN" I PREUZEO TASTATURU! Silom prilike - toliko od mene.

subota, 25.11.2006.

Jutro je, subota, osam sati. Pišem ovo i ne mogu vjerovati da sam već sat svoga dragocjenog vremena utukla na njuškanje, čitanje, komentiranje. Izgleda da sm se navukla na neke besciljne rasprave o štrajku, a što više debatiram, to sam se sve ljuća i ljuća, a u ovoj mojoj maloj manično-depresivnoj kronici upravo plivam na valovima manije pa se jednostavno ograđujem od svehrvatskih sranja i ovim putem javno objavljujem manični manifest kojime ovaj blog trajno rasterećujem sljedećih tema:

Zabranjeno je lamentirati na temu svog socijalnog statusa, kupovne moći i cijena nekretnina u Hrvatskoj (toliko kukam da su mi se obratili neki s psihološkom podrškom i antisuicidnim savjetima), bračnog Gulaga, nevjerojatne količine obaveza i odgovornosti koje su mi djeca okačila za vrat samim svojim rođenjem (prije njihova rođenja činilo mi se da su djeca puno prirodnija pojava u našim životima - sad uviđam da ne stižem uzeti zraka, u financijskom je smislu to doista omča oko vrata, a svijet nakon što prekoračiš svoj prag ne želi ni čuti o njima pa na poslu moraš manipulirati zakonima fizike i pokušavaš biti na dva, ili tri mjesta istovremeno i nikome ne spominjati mračnu stranu svog života - djecu). Budući da još uvijek radim na vrlo zahtjevnom eksperimentu kemijskog pokušaja povezivanja posla, obitelji i društvenog života, o daljnjim ću vas rezutatima ovog po civilizaciju vrlo značajnoga pothvata i dalje obaviještavati.
Isto tako nije poželjno isticati ekstremne političke stavove, pogotovo ne one desne, i isticati rasnu ili nacionalnu mržnju. Zabranjuju se i reginalne netrpeljivosti, a poglavito špotanje Istre, no po muškarcima se može kenjariti u svrhu otvaranja njihovih očiju na našu intelektualnu dominaciju te njihova podvlašćivanja i uvođenja ponovnog matrijarhata koji je zapravo prirodno stanje čovječanstva.

četvrtak, 23.11.2006.

"Ako niste zadovoljni ovim poslom, otvorite kafić!"

Kad je Marija Antoaneta izgovarala svoju povijesnu glupost, nije ni znala da će je po tome povijest pamtiti. Isto tako ni Nevio Prenc, pročelnik za obrazovanje i kulturu u Puli, nije jadan ni bio svjestan težine gluposti koju je izgovorio pred stotinjak prosvjetnih i kulturnih djelatnika nakon što je pokrenuto pitanje učiteljskih dohodaka, a da pritom nitko nije rekao ni a. Evo kakvi nam ljudi odlučuju o prosvjeti i kulturi i evo kakve smo ovce mi prosvjetari. Slijepi kastrirani poslušnici koji sve čuju, sve vide, a dovoljno su pametni i obrazovani i da doista promišljaju i razumiju, no ipak samo gutaju i šute, i ne usuđuju se progovoriti pred "autoritetima". Kao da su nas doista kastrirali, ili nas sve zajedno pretvorili u beskičmenjake, bezvoljne, ucviljene plačimačke.
Slušam danas "glas naroda" i začuđena sam nekim reakcijama na štrajk. Naime, čudi me kako neki pojedinci misle da je prosvjeta bahata i da preko žrtava(djece) ide do cilja. Znam da su se danas mnogi našli u nezavidnoj situaciji jer nisu imali kuda s najmlađima, no jednako je tako bjelodano da je školstvo došlo do dna i da su profesori srozani i moralno dotučeni. Umjesto da u slobodno vrijeme rade na svom usavršavanju, čitaju , pišu, planiraju nastavu, oni rintaju raznorazne ponižavajuće (da bude jasno ni jedan posao ne smatram ponižavajućim, ali želim ilustrirati situaciju) poslove čisteći po kućama, zidajući, dajući danonoćno instrukcije, održavajući vrtove, plovila i ino. Moji prijatelji provode popodneva u raznim agencijama za nekretnine, turističkim agencijama, čiste urede i što sve ne da bi na kraju mjeseca nekako prikupili pristojan dohodak koji će im omogućiti NORMALAN život.
Znate li da plaća u prosvjeti nije rasla već duže od dvije-tri godine (više se i ne sjećam)? Znate li da profesor pripravnik ima plaću 3550 kn? Nakon godinu dana i položenog državnog ispita, imati će plaću veću za vrtoglavih 400 kn. Već nam taj podatak govori da bi prosječan hrvatski učitelj prema primanjima treba biti samac koji živi s roditeljima. Znate li da prosječan hrvatski učitelj nije pretplaćen na niti jedan stručni časopis, da ne kupuje knjige, teško izdvaja za članstvo u Sveučilišnoj, a i što će mu knjige kada ih nema kada čitati...

srijeda, 22.11.2006.

Dan ludila

Opet nailazi dobro poznati val - val depresije.
Uglavnom se sve svodi na sporadičnu izmjenu teško kontrolirajućeg bijesa i gorkog pomirenja. Što je najgore (ili najbolje), mislim da nije greška u meni, već u nevjerojatnoj koincidenciji da sam se rodila u ovo nevjerojatno vrijeme, na ovom nevjerojatnom mjestu, što mi je Bog (očito zabunom) dao oči, uši i lijep pis mozga, a sa svime se time jednostavno nisam u stanju nositi. Osjećam se poput napete strune dok koračam gradom i prožima me svaki titraj oko mene, osjećam tuđe misli, tuđe poglede, čujem hihot, netko iza otvorenih prozora pali radio...
Slušam šum gluposti koje nadiru, penju se uz moju odjeću, upijaju u tkaninu, napreduju prema glavi! Još imam snage vrisnuti. Možda bi netko i dignuo glavu? Mogu baciti pepeljaru s nekog stola u prolazu u obližnji izlog Borova. Mogu se polegnuti na tlo, ispružiti noge i ruke, i otkotrljati se u suprotnom smjeru...neka me preskaču slučajni prolaznici.
Stišćem torbu uz tijelo pokušavajući otjerati gotovo opipljivo ludilo koje mi dašće za vratom. Kupujem kruh, mandarine i kamilicu.
Odlazim kući, pripremam ručak, kuham si kavu...
Mogla bih početi pušiti.
Sutra ću opet na posao. Slušat ću jutarnju emisiju na radiju dangubeći na semaforima. Promatrat ću vozače u drugim automobilima i razmišljati kako oni možda imaju više od života. Na poslu ću kimati glavom, odobravati i praviti se da je sve što nadređeni predloži potpuno suvislo. - Da, da, da...- ponavljat ću ritmično čitavih osam, devet sati.
Naviru vijesti iz svijeta : Glavaš, plinovod u Istri, Tanja je izjavila da.., Segolen uvjerljivo.., oružana pljačka u.., nesreća u rudniku, poginuli, mrtvi , ranjeni...posvuda gnojne hrpe mesa - sve oko mene zaudara na smrt.
Moram kupiti novi puder za lice. Ljetni mi više ne odgovara, a prošlogodišnji se potrošio. Lice mi stari i teško je podnijeti svoj lik u ogledalu.
Ja sam možda jedina na svijetu koja razumije Marlene Dietrich.
Još dopire do mene: započeo štrajk srednjih škola, sutra se pridružuju i osnovne, Tom Cruise...
Osjećam kako snažno nadire val...
Tonem.

nedjelja, 19.11.2006.

Kako postati monogaman?

Nisam točno uspjela skužiti taj fini prijelaz između jogunastog mladalaštva u kojem ništa nije bilo sveto i dostojanstvenih srednjih godina u kojima se osjećam poput presvučenog pljačkaša u Muzeju suvremene umjetnosti, noć je, a okružuju me bezbrojne nevidljive laserske zrake. Kako se pomaknuti, učiniti korak, a ne aktivirati alarm koji će detektirati uljeza? Koji je korak pravi a koji krivi? Koja je prava kombinacija za posao? Ne želim nikoga provocirati ili izazivati reakcije svojim odjevanjem, želim samo istaknuti svoju osobnost, stav i glazbeni ukus. Zaboga, ne želim izgledati kao Jehovin svjedok. Čak sam razmišljala o agresivnoj politici mijenjanja odjeće prije dolaska na posao, tj. presvlačenje u toaletu ili nešto slično...
Često mi se čini da stalno radim ustupke. Još otkad sam završila studij konstantno se odmičem od onoga što sam doživljavala kao pravu sebe. Moraš prilagoditi imidž radi posla, sve manje imaš slobodnoga vremena, djeca su tu uzela najveći danak, a i muž te pokušava što više ergonomski prilagoditi svojim potrebama i željama svojih roditelja, naravno. Ne sličim više sama sebi, a koliko sama sebi falim, to valjda samo ja znam.
Ok, pomirila sam se da je to tako i sada radim samo na jednom projektu - zadržati barem tragove svoje osobnosti do daljnjega, pa makar u pričuvi, jer doći će opet MOJE VRIJEME. Podići ću moje gremline, poslati ih u svijet, a tada ponovno Ja stupam na scenu. Lansirati ću svoju karijeru u nebo, odlaziti na raznorazne tretmane i masaže, pronaći markantnog ljubavnika s kojim ću ubijati more slobodnog vremena... Ah da, zaboravila sam jednu stvar - imat ću pedeset godina i vjerojatno će na listi mojih prioriteta biti važnije razne mamografije, papa-testovi, bolovi u koljenima, leđima ili trbušnoj šupljini.
Kad sve iskalkuliraš i staviš na papir, vrlo ti je brzo jasno da i nemaš previše vremena, i da negdje između čišćenja izbljuvaka na mom ramenu, kuhanja i popodnevnog sastanka koji se polako pretvara u večernji, a aspirira i ka noćnome , treba naći vremena i za sebe. Pod svaku cijenu! Nasmijati se simpatičnom konobaru, potapšati po trbuhu sredovječnog kolegu, otići u kazalište s prijateljicom pa neka bude i jednom mjesečno, otići poslije na piće i uživati u pažnji koju vam pridaje jači spol jer imate ono nešto... Jer mi "sretno udane" majke imamo poseban šarm, ma koliko umorne bile, mi zračimo srećom i ispunjenošću. Vječni mladići i lovci iz noćnih barova prepoznaju to, podsvjesno misle da oko vrata nosimo nekakav vječni ključ mladosti, a ne znaju da je to samo koktel estrogena, neispavanosti i svrhovitosti koju sa sobom donose djeca... Lijepo je izaći vani, a ne tražiti ništa, Jednostavno piti, pušiti (iako već odavna ne pušim), zvjerati oko sebe, osjetiti na licu mjesta kako nas vrijeme gazi. Razgovori o nekim važnim, životnim temama, hihotanje, glazba...osjećaj da si još uvijek živ, da na tržištu pokretnina tvoj skalp još uvijek nešto vrijedi i da tvoj suprug, koji te je odavno prestao gledati kao divlju brijačicu, ima apsolutno krivo jer i izvan svoja četiri zida, izvan jebenog ureda, ti još uvijek nešto vrijediš, u očima još uvijek nosiš tajnu i kosa ti miriše na jesen.
Kako postati i ostati monogaman? To se danas cijela zapadna civilizacija pita, ali zapravo je jednostavno jer radi se o ljubavi, a ona je, uglavnom, jednostavna. Ako si voljen, vrijediš više, i to se vidi na tebi. Ljubav tvoje djece multiplicira tvoju vrijednost, i to se na tebi vidi. Kompetentne mame imaju stav predsjednika države. Osjećaju se voljenom i porebnom, i to im daje magnetsku privlačnost.
Zapravo nije bitno kako postati monogaman, već je pitanje jesi li monogaman. Ili jesi ili nisi, i tu ništa ne možeš.
I u skladu s time završit ću jednom dalekoistočnom pričom jer oni imaju odgovor na sve:

Jednom je došlo do velike poplave u šumi i životinje koje su znale plivati pomagale su životinjama neplivačima da spase svoje živote. Žaba je baš prebacila neke mrave na drugu obalu noseći ih na svojim leđima i vrativši se nailazi na škorpiona koji ju nagovara da ga prebaci. Ona ga odbija i savjetuje ga da pričeka kornjaču: - Ti bi me mogao uštipnuti i ubiti me. Ne želim te ja prebaciti, sačekaj kornjaču ona je imuna na tvoje ubode.
No škorpion je uporan i uspijeva nagovarati žabu obećavši joj da je neće ubiti. Penje joj se na leđa i oni prelaze rijeku. Na pola puta on ugrize žabu za leđa i žaba mu se u očaju obrati:
-Zašto si to učinio? Sada ćemo oboje umrijeti!
- Znam, - odgovorio je škorpion - ali bilo je to jače od mene...

subota, 18.11.2006.

O ljubavi i drugim nečistim silama

četvrtak, 16.11.2006.

Kavomanija

Danas sam poslije posla uspjela skočiti na kavu. Izraz skočiti koristim za svako "kafenisanje" koje traje kraće od 45 min. Pila sam veliki makiato u novotkrivenom kafiću u predgrađu. Nove ideje, novi stolovi i stolice, nove slike na zidovima, nekoliko starih "igrača" i, uglavnom, neki novi klinci. Ne znam odakle moja strast prema ispijanju toplih i hladnih napitaka u društvu prijatelja, poznanika i slučajnih prolaznika. Kavica ...pa medenica i čašica razgovora. Čini mi se da su šankovi postali posljednji bastioni pametnog i konstruktivnog druženja. Koliko su ti razgovori konstruktivni, diskutabilna je tema, ali da su mudri i vrlo široki - uopće ne dvojim. Čak premišljam i da počnem pušiti jer čini mi se kako bi mi to utjecalo na jačinu argumenata, a razgovori bi postali još pametniji i plodonosniji
Sve više uviđam da sam potpuno fulala profesiju. Trebala sam otvoriti kafić po svom ukusu, u njemu bih se okružila finim ljudima, navila dragu glazbu i imala opravdanje zašto sam cijele dane u kafiću.
Što je zapravo s tim kafićima? Kakvi su to kvaziklubovi koji su otvorenog tipa, ali uvijek imaju onu jedinstvenu jezgru koja ih profilira i daje im poseban šarm. Zašto, zapravo, volimo popiti kavu u nekom nepoznatom zadimljenom prostoru i platiti je kao paketić kave u trgovini, a ne požuriti u okrilje vlastita doma i uživati u domaćoj kavici po vlastitom receptu? Čemu to grupno sjedenje u skučenom prostoru i istovremeno ignoriranje ljudi oko nas. Nasumično izmjenjivanje dimova i gutljaja, tema i pauzi: red razgovora, red šutnje i odsutno snatrenje u daljinu, malo tragedije, malo komedije i sočan trač kao kulminacija razgovora...hihot. Za kraj - kratko premišljane na vječnu temu zašto neki tako dobro nose godine, a drugi ne; depresije i sve što život nosi; najbolji recepti za vitkost i dug život (al' nije nužna kombinacija istoga) i kratak zaključak da se uvijek radi samo o novcu... I tko će platiti?
Ma pusti! Kažem ti, ne dolazi u obzir! Ovaj puta... Ja, i gotovo! Ok, vidimo se onda u petak poslije posla? Isto vrijeme, isto mjesto? U petak ja plaćam...

ponedjeljak, 13.11.2006.

nekretnine i pokretnine

Još nisam pretresala temu o nekretninama u Istri. Čudno, jer uglavnom o tome razgovaram po raznim kavama i šankovima.
Jednom se lijepo na tu temu našalio Pervan kad je rekao da je "vrlo povoljno" kupio malu kuću u Rovinju koja je vezana s tri strane...najčešće to tako nekako i izgleda. Nažalost to je to, crno se piše domorocima u najprosperitetnijoj nam regiji. Cijeli ćemo svoj radni vijek utući na isplaćivanje i preplaćivanje nekakvih bijednih 40 kvadrata, bez balkona, na 7. katu i bez parking mjesta. Moram hitno javiti IKEI da startaju s patentiranjem malenih visećih krevetića da bismo imali gdje vješati svoju dječicu za uspavljivanju. Ako budemo štedljivi s prostorom, moći ćemo ih natiskati i pet šest jer gdje čeljad nije bijesna... Mogla bih si kupiti sto metara urbaniziranog zemljišta i postaviti šator dok je ne isplatim, zatim lijepo mogu uložiti još desetak tisuća eura u izrade raznih dozvola i s malo će sreće moji unuci, a možda čak i djeca, kad ja sve to isplatim, moći podignuti malu prizemnicu od 36 kvadratnih metara. S malo sreće - djeca djece moje djece mogla bi biti cijenjeni članovi društva koji pozivaju goste na večere bez srama, pripremaju dječje rođendane u dvorištu, a možda će pred kućom imati i tobogan.
Reklo bi se ništa novo, nije li tako oduvijek pod Učkom bilo? Kako je ono Gervais rekao : Pod Učkun kućice bele, miće kot suzice mele, mali putići, crveni krovići... Sve je u Istri oduvijek bilo "miće". Ovo je u pravom smislu riječi mala zemlja za veliki odmor.

nedjelja, 12.11.2006.

Naša štampa gori gre

Zašto uopće pisati postove i odašiljati ih u svemir? Zašto izvrtati svoju utrobu i podastirati svoja crijeva pred tuđe noge? Zašto izdati sliku o idealnoj ženi koju strpljivo oblikujem i lickam već dugo godina?
Umjetnost radi umjetnosti - sama sebi dovoljna. Ne želim nikome pričati o "prljavim" mislima, želim ih pokazati svima, ali sakrivenog lica.
Moja je "umjetnost" pljuvačka i prosta. To je samo žuč koju prosipam čim otvorim usta i zato je ovo vid samoiscjeljenja, samoprimjena psihoanalize, besramna ispovjed i počinjen "zločin misli".
Da bih poštedjela svoje najbliže od strašnoga gnjeva koji me guši i kojeg moram ga izbaciti pod svaku cijenu, otvorila sam ovaj TAJNI blog i ovaj puta nikome, baš nikome ne želim reći za njega. Na njega se mogu namjeriti samo blogeri-lutalice, zalutali istrašivači mreže
Moje je štivo: Kamov, Borivoj Radaković, Ferić, Rudanica... i želim da se njihov rukopis vidi. Psovka i tjelesnost u svim njenim, nama tako teško prihvatljivim, oblicima...
Pisati da bi se pisalo!

Corto

Corto...

subota, 11.11.2006.

"Pička kao mrva kruva"

Zanimljivo je kako se ne mogu prisiliti izgovoriti to naglas.
Što se više proučavam, to mi je više jasno da sam potpuno inhibirana osoba. Krivi je odgoj od mene napravio potpunog emocionalnog invalida, a moja se spolnost oblikovala kao zaseban dio osobnosti u apsolutnom neskladu s intelektom, duhovnošću i uvjerenjima. Prvi sam put otvorila oči na tu problematiku čitajući Eve Ensler (valjda se tako piše - nije mi baš friško) i njezine crveno ukoričene Vaginine monologe.
Vagina - kako to neprirodno zvuči. Vagina, vaginitis, gruntovnica, epruveta, inicijativa, iritabilni kolon...pronađi uljeza? Jedno od ponuđenog trebalo bi utjelovljivati čaroliju božanskog stvaranja i toplo gnijezdo sladostrasti.
Dakle, vagina nikako! Možda pizda? To je odmah jasno: neće ići. Pretpostavljam da je jednom davno ovo bio uobičajen izraz za žensko spolovilo, no s vremenom je postao pejorativan, čak vrlo brutalan i uvredljiv. Čovjek koji se koristi ovim izrazom kad govori o vagini, odmah bi se mogao detektirati kao mizogin i potencijalni silovatelj.
To što se dogodilo s maznom i palucavom riječju pizda, mnogo nam govori o odnosu prema ženskoj polovici sveukupnog čovječanstva. Tko izda - pizda! Znači, reći nekome da je pička ili pizda, isto je što i krajnja uvreda, mnogo gore od nazivanja volom, magarcem ili debilom.
Usporedimo li te uvredljive izraze za vaginu s izrazom kurac, odmah je jasno da je on ipak uspio sačuvati svoje dostojanstvo. Kad nekoga uspoređujemo s kurcem, želimo naglasiti da je izgubljen u prostoru i vremenu, da je previše drčan, jogunast i tvrdoglav, no nikako nije dvoličan ili izdajnik. A tek kad izustim riječ FALUS! To ne mogu ni izgovoriti bez ushita! Ona sadrži nešto sakralno... Nešto kao ohm. Mogla bi biti dio neke svete mantre za zazivanje plodnosti ili kiše.
Sad se normalni bloger, slučajno ovdje zalutao u bespućima mreže, pita čemu ovo i ma li ova lamentacija uopće smisla? Ima, naravno da ima! Želim samo istaknuti da smo mi žene proniknule u ovu pičkomrzačku civilizaciju koja je prezir prema ženama uspjela plasirati na sve razine, pa čak i u semantiku samog jezika, a ista nas je inhibirajućim odgojem natjerala da se sramimo svojih tijela i skrivenih spolovila...
Ej, pa mi još uvijek i u 21. stoljeću sramno koristimo glupe sintagme tipa "tamo dolje"?! Mislim, možete li to vjerovati? Vjerujete li da ja kao reprezentativni primjerak ženskog roda ne poznajem adekvatan izraz za svoje spolovilo? Pa kako da onda spoznam svoju seksualnost, kako da zavolim svoju pičku i sebe?
Trebalo bi pokrenuti nekakve grupe za samopomoć na kojima bismo sjedeći u krugu naglas izgovarale riječ pička, i sve varijacije na temu...opet i opet, i opet, i opet - sve dok iz sebe zauvijek ne izbacimo demona patrijarhata i demona kršćanstva. Tek bismo tada, nakon višemjesečnih terapija, mogle početi učiti kako voljeti sebe.
Čudna je činjenica da velika većina žena, zapravo, nikada nije kako treba pogledala vlastiti muf. Sama je Enslerica preporučila ženama da uzmu u ruke ogledalo i napokon dobro pogledaju svoje spolovilo, prouče ga i upoznaju.
Jednom sam na jednoj izložbi stripa vidjela zanimljiv uradak čijeg autora nisam upamtila, ali njegov mi se rad zauvijek usjekao u pamćenje. Prikazuje čovjeka, dugokosog, golog i prekrasnog u svojoj tjelesnosti koji ulazi u dlakavu pičku, putuje njome, istražuje i unutra, nakon dugog lutanja, napokon sjeda kraj vatre. Shvatio je - to je toplo i vlažno ishodište svega, nulta točka čovječanstva...
Moj izraz će biti MUF! I on je jogunast i tvrdoglav, no uz to je i topao i kovrčav. Zavoljevši njega, mogla bih napokon zavoljeti sebe.

nedjelja, 05.11.2006.

Bespuća hrvatske zbiljnosti

Pitanje o kojem danas želim razglabati je kako se roditi kao Hrvat, živjeti i raditi kao Hrvat , a ne poludjeti? Kako otvorenih očiju i trijezno kročiti kroz život, gaziti naše autoceste, prtine i makadame, i sizifovski se vječno uspinjati na pitome brežuljke Lijepe naše uvijek iznova vjerujući da da je baš ovo po kojem gazimo, posljednje brdo u nizu naših uspona i padova, i da će baš nakon ovog uspona napokon granuti sunce i ogrijati nam ledene kosti.
Zapravo, umjesto onog simpatičnog paketića (Sretna beba) koji mali Hrvati dobivaju u rodilištima, trebalo bi im darovati "Ilustrirani priručnik za preživljavanje na balkanskim gudurama". Bolje ga je ne specijalizirati samo na Hrvate zbog tržišne ograničenosti jer bjelodano je da ista egzistencijalna trvenja imaju i naši "zločesti" istočni i zapadni susjedi, no spominjući njih u nazivu mogli bismo odbiti i brojne domaće konzumente "čiste hrvatske rase" koje bi spominjanje nekog "manje starog" ili "manje slavnog" naroda moglo uvrijediti te kao potrošače i odbiti. Razmislit ću, jer zapravo vjerujem da i samo spominjanje Balkana može negativno djelovati na prihvaćanje proizvoda u najširih masa, a pri tom naravno mislim na onaj najširi sloj, nedefiniranu siva masa koja se u civiliziranom svijetu naziva srednji sloj, a u nas nema taj cijenjeni status koji "smrdi" na sigurnost i obilje. To su, zapravo, svojevrsne metastaze parazitski nakupljene oko zdrave jezgre hrvatskog društva zbijene u guste redove oko kičmenog stupa, svijetlih primjeraka zanimljive kombinacije specifičnog oblika lubanje, romantičnog nacionalizma i trgovine oružjem (odnova urbanizacijskim planovima i nekretninama), koji vodi državu i drži je uspravnom.
Da ilustriramo: postoji kičmeni stup, hrskavične nakupine i kompleksni krvožilni sustav oko njega te boleština zvana sednji sloj koja guši funkciju i smisao same konstrukcije. No, na srecu taj je široki sloj vrlo jednoobrazan i njime je vrlo lako manipulirati. U njemu je tako malo znanja, a tako puno gnjeva koji je teško kontrolirati, ali ga je vrlo lako kanalizirati - tu se krije moć države kao organizma (to je još starom Adolfu bilo jasno).
I sad, gdje je ta hrvatska mladost koja odrasta po narodnjačkim kafićima, vadi pištolje i gazi po papučicama teško stečene imovine svojih predaka, a ako ih zapitaš nisu sigurni koliko ima kontinenata, a možda ni dana u godini... Kažu da ih turbo folk dira u dušu... Kažu da je Thompson veliki pjesnik... Tvrde da sve to ima smisla, da će biti bolje, da mržnja i ogorčenost koju srećemo na svakom koraku nisu stvarni, da prostakluk i vulgana pop kultura imaju umjetničku vrijednost, da su odraz vremena u kojem živimo, da su sveprisutna pljačka i manipulacija samo zablude nastale optičkom varkom uslijed krivog loma svjetlosti, da novac zapravo nije bitan, da su bitni ljudi... Kao da živim u cirkusu - freak show i iskrivljena ogledala. Riječi i njihovi odjeci. Mala zemlja ili veliki kupleraj koji predvode kezave kurve, diletanti i licemjeri. Duboki antagonizam nastao prodirućom lavom pastirskog rokenrola na stoljetnim granicama uljuđene Austrije i priprostih krezubih Vlaha...


STARA PJESMA


O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

***

A. G. Matoš
Možda bi bilo dobro zaključiti nekom pučkom mudrošću u stilu neuništivosti gluposti, utvrditi da je "dobra" umjetnost zapravo uvijek aktualna ili da se povijest ponavlja...U svakom slučaju, mislim da će svatko pronači pouku za sebe.

četvrtak, 02.11.2006.

Buridanov magarac

Upravo sam šokorana jer sam jučer pisala nešto tako važno i pametno, trudila sam se, citirala Krležu i Matoša, po dobrom starom običaju popljuvala sve što vidim oko sebe i ono što nosim u sebi i zaokružila cjelinu ustvrdivši kako je umjetnost doista vječna, da bih danas zapanjena shvatila da je briljantna izlučevina moje sive mase zauvijek nestala u bespuću mreže.
I kako ne započeti ovaj post psovkom?
MIsli koje sam jučer tako pažljivo sročila, danas su neponovljive. Baš je Lvki rekao u jednom intervjuu da mu je zlo od pomisli na silne krasne pjesme koje je izgubio zauvijek ne zapisavši ih odmah nakon što ih je smislio. Izgubljene misli su poput pobačene djece. Uvijek ostaju u nama, u tihoj nostalgiji za nekim drukčijim odlukama, boljim idejama, drugačijim raspletima... Ljubavi koje nismo konzumirali, djeca koju nismo imali, ideje koje nismo pohranili na sigurno...Tako mnogo toga nismo, a opet mi se čini da sam i previše toga u životu napravila i rekla. Osjećaj za mjeru mi nikada nije bio karakteristika, a usto i ne volim propuštene prilike...
Zamisli, prema crkvenom nauku možeš sagriješiti na četri načina: MIŠLJU, RIJEČJU, DJELOM I PRoPUSTOM!!! I sad si ti misli?! Trebalo bi živjeti balansirajući na tankoj žici zvanoj razum. S mišlju se mogu nositi iako ih je teško kontrolirati, no već mi riječi počinju biti problem jer one su mi brže od misli, one samo lete i izlijeću iz mene poput šišmiša i potpuno su van moje kontrole. Pokušavala sam malo raditi na samokontroli. Pokušala sam svaku rečenicu smisliti u potpunosti u glavi prije nego što ju izgovorim, ali osjećala sam se malo lobotomizirano. Doduše rečenice su bile pametnije, lijepo sročene i odisale su finoćom i naobrazbom, no to jednostavno nisam ja. Moje me riječi često iznenade, one su nekad pametnije, a nekad i gluplje od mene, zapravo, najrijeđe su one odraz same mene. Ja sam medij i kroz mene progovaraju bogovi - ne mogu imati nadzor nad time.
OK, s riječima je donekle jasno, ali što ću s djelima i propustima? Kako znati što treba zgrabiti, a što propustiti? Kako znati na koji vlak uskočiti? S kim se mrknuti? Kojoj sekti pristupiti? Meni je šesto čulo odumrlo i nemam "unutarnji glas" (vanjski su glasniji) te samim time najčešće trošim dane na premišljanja i vaganja umjesto da zaigram pa što bude.
Ako ikada napišem roman, zvat će se Buridanov magarac! Ako ime nije zaštićeno... NI žute zmije, ni kameni psi, ni raznorazni anđeli...samo jedan magarac koji nikako da shvati.

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?