nedjelja, 19.11.2006.
Kako postati monogaman?
Nisam točno uspjela skužiti taj fini prijelaz između jogunastog mladalaštva u kojem ništa nije bilo sveto i dostojanstvenih srednjih godina u kojima se osjećam poput presvučenog pljačkaša u Muzeju suvremene umjetnosti, noć je, a okružuju me bezbrojne nevidljive laserske zrake. Kako se pomaknuti, učiniti korak, a ne aktivirati alarm koji će detektirati uljeza? Koji je korak pravi a koji krivi? Koja je prava kombinacija za posao? Ne želim nikoga provocirati ili izazivati reakcije svojim odjevanjem, želim samo istaknuti svoju osobnost, stav i glazbeni ukus. Zaboga, ne želim izgledati kao Jehovin svjedok. Čak sam razmišljala o agresivnoj politici mijenjanja odjeće prije dolaska na posao, tj. presvlačenje u toaletu ili nešto slično...
Često mi se čini da stalno radim ustupke. Još otkad sam završila studij konstantno se odmičem od onoga što sam doživljavala kao pravu sebe. Moraš prilagoditi imidž radi posla, sve manje imaš slobodnoga vremena, djeca su tu uzela najveći danak, a i muž te pokušava što više ergonomski prilagoditi svojim potrebama i željama svojih roditelja, naravno. Ne sličim više sama sebi, a koliko sama sebi falim, to valjda samo ja znam.
Ok, pomirila sam se da je to tako i sada radim samo na jednom projektu - zadržati barem tragove svoje osobnosti do daljnjega, pa makar u pričuvi, jer doći će opet MOJE VRIJEME. Podići ću moje gremline, poslati ih u svijet, a tada ponovno Ja stupam na scenu. Lansirati ću svoju karijeru u nebo, odlaziti na raznorazne tretmane i masaže, pronaći markantnog ljubavnika s kojim ću ubijati more slobodnog vremena... Ah da, zaboravila sam jednu stvar - imat ću pedeset godina i vjerojatno će na listi mojih prioriteta biti važnije razne mamografije, papa-testovi, bolovi u koljenima, leđima ili trbušnoj šupljini.
Kad sve iskalkuliraš i staviš na papir, vrlo ti je brzo jasno da i nemaš previše vremena, i da negdje između čišćenja izbljuvaka na mom ramenu, kuhanja i popodnevnog sastanka koji se polako pretvara u večernji, a aspirira i ka noćnome , treba naći vremena i za sebe. Pod svaku cijenu! Nasmijati se simpatičnom konobaru, potapšati po trbuhu sredovječnog kolegu, otići u kazalište s prijateljicom pa neka bude i jednom mjesečno, otići poslije na piće i uživati u pažnji koju vam pridaje jači spol jer imate ono nešto... Jer mi "sretno udane" majke imamo poseban šarm, ma koliko umorne bile, mi zračimo srećom i ispunjenošću. Vječni mladići i lovci iz noćnih barova prepoznaju to, podsvjesno misle da oko vrata nosimo nekakav vječni ključ mladosti, a ne znaju da je to samo koktel estrogena, neispavanosti i svrhovitosti koju sa sobom donose djeca... Lijepo je izaći vani, a ne tražiti ništa, Jednostavno piti, pušiti (iako već odavna ne pušim), zvjerati oko sebe, osjetiti na licu mjesta kako nas vrijeme gazi. Razgovori o nekim važnim, životnim temama, hihotanje, glazba...osjećaj da si još uvijek živ, da na tržištu pokretnina tvoj skalp još uvijek nešto vrijedi i da tvoj suprug, koji te je odavno prestao gledati kao divlju brijačicu, ima apsolutno krivo jer i izvan svoja četiri zida, izvan jebenog ureda, ti još uvijek nešto vrijediš, u očima još uvijek nosiš tajnu i kosa ti miriše na jesen.
Kako postati i ostati monogaman? To se danas cijela zapadna civilizacija pita, ali zapravo je jednostavno jer radi se o ljubavi, a ona je, uglavnom, jednostavna. Ako si voljen, vrijediš više, i to se vidi na tebi. Ljubav tvoje djece multiplicira tvoju vrijednost, i to se na tebi vidi. Kompetentne mame imaju stav predsjednika države. Osjećaju se voljenom i porebnom, i to im daje magnetsku privlačnost.
Zapravo nije bitno kako postati monogaman, već je pitanje jesi li monogaman. Ili jesi ili nisi, i tu ništa ne možeš.
I u skladu s time završit ću jednom dalekoistočnom pričom jer oni imaju odgovor na sve:
Jednom je došlo do velike poplave u šumi i životinje koje su znale plivati pomagale su životinjama neplivačima da spase svoje živote. Žaba je baš prebacila neke mrave na drugu obalu noseći ih na svojim leđima i vrativši se nailazi na škorpiona koji ju nagovara da ga prebaci. Ona ga odbija i savjetuje ga da pričeka kornjaču: - Ti bi me mogao uštipnuti i ubiti me. Ne želim te ja prebaciti, sačekaj kornjaču ona je imuna na tvoje ubode.
No škorpion je uporan i uspijeva nagovarati žabu obećavši joj da je neće ubiti. Penje joj se na leđa i oni prelaze rijeku. Na pola puta on ugrize žabu za leđa i žaba mu se u očaju obrati:
-Zašto si to učinio? Sada ćemo oboje umrijeti!
- Znam, - odgovorio je škorpion - ali bilo je to jače od mene...
19.11.2006. u 08:46 •
0 Komentara •
Print •
#
