Čovjek se igra i upravo ga ta činjenica razlikuje od životinja. Tu je i homo sapiens (vjerujem, ne trebam tumačiti), homo faber (čovjek koji radi), homo erectus (hm, nije ono na što mislite-odnosi se na hod) i homo ludens - to je naš igrač. Fenomen igre kroz koju cijelo djetinjstvo učimo i spoznajemo, razvijamo vještine koje će nam trebati i socijaliziramo se. No negdje u pubertetu ona gubi svoj smisao i u žena počinje kržljati, a u muškaraca ostaje živjeti kao sam sebi svrhovit atavizam koji je u nekim zemljama postao i dio folklora.
Kao žena mogu se samo zapitati otkud im pravo. Muškarci si zadržavaju ekskluzivno pravo zauvijek ostati djeca njegujući čitav spektar raznovrsnih hobija koji su uvijek "dovoljno dobar" razlog za izbivanje iz kuće ili zabušavanje na poslu. Ako nekome još uvijek nije jasno o čemu govorim, navesti ću nogomet (ovaj odnos ima čak obilježja sekte), kartanje, kompjutorske igrice, lov (to je pak pravi atavizam), auto- moto sportovi, čak i u odnosu prema ženama imaju međusobno natjecateljski odnos... A gdje smo to mi? Očito da su nam stoljeća pragmatičnog odgoja ubila svaku volju za igrom i razvila vrlo "ozbiljan" odnos prema životu. Žene u zrelijim godinama nisu ni približno zainteresirane za igru i druženje kao muškarci. Patrijarhalni sustav odgoja nas je zauvijek upropastio kao ljude - zatrt nam je nagon za igru i usađena želja da stalno dokazujemo kako imamo svrhu i želimo biti korisne, pametnije, odgovornije, preuzeti odluke, steći kontrolu i moć.
Zanimljivo je da ovo nije shema koja se može primijeniti bilo gdje na karti svijeta. Različite kulture različito odgajaju svoju djecu. No mi smo tu vrli specifični, tzv. zemlje u tranziciji, a pogotovo ove po balkanskim gudurama jer su još uvijek jako duboko usađeni patrijarhalni postulati, no tu je i raspomamljen kapitalizam u svojoj najbrutalnijoj formi prvobitne akumulacije kapitala, pastirska kultura s planina i srednjeeuropski ritam malih gradova, Vlasi i uljuđeni podanici Beča, isukane sablje, mačevi i minska polja, mafijaški obračuni na ulicama i PTSP-ovski ratni miraz s kojim idemo u Europu... Moram stati jer ovo nabrajanje nema kraja, to je Pandorina kutija i obijesna zla koja iz nje lete u svijet, i samo ona jadna nada koja ostaje. Jebeš nadu - nada je samo pomirenje sa stanjem u kojem jesmo (pomolimo se, nadajmo se...) a mi smo ciberžene novog tisućljeća i nemamo volje za mirenje i nadu, i ne vjerujemo u obećanja i dobru volju - samo promjene.
Nedavno sam čitala intervju s poznatim europskim psihologom koji se bavi odgojem i obrazovanjem (ako sam dobro upamtila Juls Jaspers) koji me natjerao na razmišljanje svojom šokantnom spoznajom da obitelji u ovim krajevima još uvijek vrlo tradicionalno odgajaju svoju djecu, a naročito mušku djecu ( to ste već mogli pretpostaviti) te konstatira kako se ovdje sustavno odgajaju muškarci koji ne mogu funkcionirati u suvremenom društvu, a u prvom redu misli na brak. Muškarci pri stupanju u brak ili kakvu drugu formu zajedničkog života, očekuju da će njihova družica spontano preuzeti sve obaveze koje su do sada imale njihove majke ( a imale su sve), no budući da i zabrinjavajući postotak nikada nije samostalno stanovao i brinuo se o sebi, radi se o uznemirujućoj količini obaveza. Naš homo ludens više ne mora uloviti zeca za večeru, ne mora ni u šumu po drva, ne bavi se stočarstvom i zemljoradnjom, a ni vojna služba nje što je nekad bila. Izgubio je mnogo od svojih predaka, no zadržati će ludizam kao dio svog identiteta i barem tri popodneva tjedno "važne" će ga obaveze udaljiti od djece i kućnih obaveza. No ako ustvrdimo činjenicu da ni jedno stvorenje nitko ne može voljeti potpuno i bezuvjetno poput majke, lako je zaključiti da će se svaki drugi brak brzo naći na ledu.
Female revange: pozivam cure da se učlane na badminton, trbušni ples, šah i što ti ja znam što sve postoji a nije monopolizirano od muškoga roda - profilirajmo svoje slobodno vrijeme kroz igru. Umjesto psihoterapije i antidepresiva, dopustimo sebi igrati se. Ne možemo biti cjelovite ako nismo i homo ludens.
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moždane iluminacije s juga Istre
sanjapm.com
Rastu
na pravim
i krivim mjestima.
Izrastaju i urašćuju
u mene.
Prkoseći kemijskom
i mehaničkom
trijebljenju
one snažne i uporne
u svojoj želji za životom
probijaju membrane,
estetske kanone
i granice
dobrog ukusa...
Moje vjerne druge
i krvne neprijateljice,
suborci i saputnice,
supatnice
u borbi
za savršenstvo.
Na kraju će me pobijediti,
i nakon što me više ne bude
one će biti zadnje
što sam dala od sebe,
što sam poslala u svemir...
Ipak, moja će biti zadnja,
bar tada.
Dati ću se
kremirati.